Istaknuto
20.01.2017.

Osvrnemo li se na prethodnu izložbenu 2016. godinu, možemo biti prilično zadovoljni. U našoj metropoli imali smo priliku vidjeti izložbe najrazličitijeg karaktera i opsega koje su uključivale značajna umjetnička imena i vrlo dobro osmišljene kustoske koncepcije. Sudeći prema dosad objavljenom rasporedu najvećih zagrebačkih muzeja, očekuje nas vrlo uzbudljiva izlagačka sezona i u 2017. godini.

18.01.2017.

Sinoć je u Galeriji Prsten otvorena izložba slavnog njemačkog umjetnika Antona Högera pod nazivom ”Ravnoteža”. Höger je pripadnik bečke škole fantastičnog realizma koja je prepoznatljiva po nestvarnim, sanjarskim motivima u raskošnome stilu manirizma, razrađenoj tehnici starih talijanskih i nizozemskih majstora. Ovom prilikom umjetnik izlaže svojih četrdesetak radova nastalih od 2003. godine pa sve do danas.

Film

Retropetak: Gdje je nestao humor? (”A Fish Called Wanda”, C. Crichton, J. Cleese)

25.03.2016. Stjepan ĆulapFoto: ricorizzo.tumblr.com

Ovo je jedno od onih pitanja koje istovremeno može zvučati kao nespretna hiperbola, ali i kao očajan poziv u pomoć. Jesmo li ušli u period filmske kinematografije u kojem je svaki pokušaj kreiranja komedije unaprijed osuđen na propast? Naime, humor u svoj svojoj suštini nikad nije objektivan i ne postoji nešto što se može nazvati univerzalno komičnim. To je potvrdio i kultni američki komičar Mel Brooks svojim rasčlanjivanjem tragedije i komedije: ”Tragedija je kad porežem prst. Komedija je kad čovjek upadne u otvoren šaht i umre.” On jest bio pripadnik te stare garde koja je odrastala na filmovima Charlieja Chaplina, Bustera Keatona i braće Marx, no teško je i danas smatrati se ljubiteljem komedije kad nam je unaprijed potvrđeno od čega ćemo ”umirati” od smijeha: ljetne scene povraćanja na američkim partyjima (De Niro, molim te, prestani, bolji si od toga), oslanjanje na stereotipne prikaze međurasnih i međuspolnih odnosa te stoner komedije koje više nisu smiješne ni Sethu Rogenu.

Kad smo kod umiranja od smijeha, A Fish Called Wanda je tematski jedinstven primjerak. Tijekom prikazivanja ovog filma 1989. godine, jedan je nesretni danski audiolog Ole Bentzen doslovno preminuo od smijeha. Prilikom gledanja, prisjetio se jednog osobnog iskustva te se toliko smijao da mu je srce mjerilo između 250 i 500 otkucaja u minuti. Potom je nastupio srčani udar i moderna skandinavska legenda je rođena.

Foto: godlike51.tumblr.com

Foto: godlike51.tumblr.com

Recept za solidnu, kvalitetnu komediju leži u idealu koji nalaže da likovi sami po sebi nisu duhoviti, već ih problemi oko njih i njihova nemogućnost rješavanja istih čine komičnima. Također, recept postaje bogatiji ako mu dodate jednog majstora komedije situacije kao što je John Cleese, koji je proveo više od pet godina pišući donekle vulgarni, ali briljantan suptilni scenarij s karakterno izrazito bogatim i ekscentričnim likovima. Otto (Kevin Kline) je ljubomorni američki lopov i pseudo-filozof koji se u potrazi za dijamantima lažno predstavlja kao agent CIA-e po imenu Harvey Manfrenjensenden. On povremeno nabada talijanski jezik, smatra se intelektualcem i mrzi britansku aroganciju. Ipak, njegova ga ”sestra” (samo se tako predstavlja kroz elaboriranu kriminalnu retoriku) Wanda (Jamie Lee Curtis) smatra glupim te se ne libi ponoviti mu to nekoliko puta kroz film. Ona je najinteligentnija članica tima, ali često iskorištava svoju erotičnu stranu, posebno u susretima s Archiejem (John Cleese), emocionalno zbunjenim odvjetnikom koji istražuje slučaj. Njene su manipulativne čari fascinantne, do te mjere da uspije natjerati Archieja na izvođenje striptiza pred njom, pri čemu joj na ruskom jeziku recitira Ljermontova. Najblesaviji član bande je Ken (Michael Palin), dobroćudni mucavac koji najviše od svega voli životinje.

Kada sa savršenom preciznošću proizvedete ovakve likove, vrlo je jednostavno staviti ih u razne situacije koje jedino što mogu učiniti im jest obogatiti ih na karakternoj razini. Stoga i ne čudi da je svaka sljedeća sekvenca komičnija od one prethodne – upravo zbog toga što znamo da likovi nisu ništa naučili iz svojih iskustava, a farsa postaje sve dublja i konkretnija. Cleese je pritom, nakon uspjeha serije Fawlty Towers, shvatio da je najzdravije smijati se samom sebi, pa je tako u ovom filmu 9 od 10 šala usmjereno ravno prema njemu. Shvatit će ljubitelji Montyja Pythona da Cleeseova pojava, čak i bez govora, može biti dovoljna za izmamiti osmijeh, no za uspjeh filma u najvećoj je mjeri zaslužan Kevin Kline, koji je za svoju ulogu vječito ljutitog sociopata zasluženo nagrađen Oscarom 1989. godine. Akademija ne voli blesave uloge, a on je snifanjem vlastitih pazuha i mišljenjem da je Aristotel Belgijac i da je centralna poruka Budizma ”svaki čovjek za sebe” uspio pokupiti kipića.

Foto: beccasfilmcannon.tumblr.com

Foto: beccasfilmcannon.tumblr.com

Dakako da nije sve u nagradama. Cilj ove odlične suradnje Amerikanaca (Kline, Curtis) i Britanaca (Palin, Cleese) nije bio napraviti korak dalje u žanru komedije niti ismijati odnose ta dva naroda, već stvoriti priču koja potvrđuje onu da će produkt najbolje funkcionirati kada ga proizvedete zbog svog gušta. Povrh svega treba napomenuti da je film režirao Charles Chricton, engleski redatelj koji je u vrijeme snimanja imao 77 godina.  Nikad nije kasno za smijeh, kao što nikad nije kasno pogledati ovaj dragulj komedije iz 80-ih. Humor nikad i nije nestao, samo je dobrano ušutkan.

Što misliš o ovom filmu?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(4 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari