Istaknuto
20.08.2017.

Dadaizam, kao umjetnički pokret, na svojim marginama skriva imena umjetnica koja zaslužuju da se svjetlo i pozornost skrene na njihov rad.

08.08.2017.

Pozadina mog romana, nazovimo ga tako, ili bolje – motiv zašto sam ga krenuo pisati jest hommage mojoj babi i dedi, zakletim antifašistima, ljudima koji su bili u logorima, austrijskim, mađarskim i ustaškim, ljudima koji su cijeli život krvavo radili za male nadnice, ljudima koji su odbili penziju jer su vidjeli da i komunisti kradu.

Vizart

Tajni život dadilje Vivian Maier

11.08.2014. Jelena Kovačev
Foto: Facebook

Foto: Facebook

Umjetnost sama za sebe nije jedini element koji interesira publiku. Nju često zapapri intrigantan život umjetnika. Ili nas nečija životna priča ponuka da se zapitamo koliko se često događa zakapanje nečijeg talenta. Tragične sudbine umjetnika, bilo da se radi o samoubojstvu ili teškoj novčanoj situaciji, diraju čitatelje i stvara se dvostruko udivljenje i distanca između umjetnika i drugih ljudi. Neshvaćeni junak koji se drži svoje strasti igra je za naš mozak i maštu. Ulazeći u njenu prošlost, mislimo da ulazimo u njezinu bit. Sama umjetnica obavijena je velom tajne, a možda i nije. Možda ga mi stvaramo svojim očekivanjima smatrajući praznine u ostavštini dokazima njezine čudnosti pa i genijalnosti.  Takvu priču ima Vivian Maier.

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Dadilja cijeloga života, sa svojim popratnim hobijem fotografiranja nikada nije privlačila pozornost. Pukim slučajem nakon njezine smrti polako se otkrivala lepeza njezinih radova, i to u popriličnom broju. Sretni pronalaznik, John Maloof, amaterski povjesničar, u potrazi za slikama iz povijesti Chicaga, odmah je ugrabio priliku kako bi objavio radove koje je smatrao počecima streetstyle fotografije. Osobne stvari Vivian Maier kupio je 2007. godine na aukciji u Chicagu i polako počeo istraživati njezin sadržaj. Njezino ime bilo je ispisano na krajičku papira koji je našao među mnogobrojnim negativima, printevima i nerazvijenim filmskim rolama, ali tada mu nije pomoglo da sazna njezin identitet. Tek dvije godine poslije na internetu je našao njezinu osmrtnicu staru tek par dana. Umrla je u siromaštvu, zbog kojeg su joj i oduzeta skladišta u kojima su bile fotografije.

Foto: Facebook

Foto: Facebook

U dokumentarnom filmu „Finding Vivian Maier“, u kojem opisuje svoje otkriće, također intervjuira sad već odraslu djecu o njihovoj bivšoj dadilji. Sjetivši je se kao žene pune kontradiktornosti, s glavnim karakteristikama zaigranosti, znatiželje i privatnosti do koje je uvijek držala. Također se sjećaju i brojnih uzbudljivih izleta u odrpane kvartove Chicaga u koje ih je vodila kako bi slikala priče stanovnika toga dijela grada.  Njezini radovi puni su skrivenih trenutaka kojih nismo ni svjesni, svakodnevnih situacija koje postaju posebne, neurednih mjesta koja dobivaju svoju draž, lica, grimasa, ljudskih slabosti i ljudske ljepote. Te radove ona pomno sprema i čuva, kad je u mogućnosti kod poslodavca ih razvija, ali većinom samo skladišti na sigurna mjesta. Činjenica je da je svoj talent rijetko otkrivala i nije dijelila svoju strast s ljudima. Bila je promatrač, vječna sjena, uvijek među ljudima, ali nikad jedna od njih. Briga za djecu dopustila joj je dozu dječje začuđenosti i nanovog otkrivanja naizgled običnih stvari.

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Postoje naravno propitkivanja: zaslužuje li ona status umjetnika i spada li u rang s onim razvikanim i priznatim fotografima? Nije imala nikakvu umjetničku naobrazbu, osim one iščitane iz različitih stručnih knjiga za fotografiju. Postavlja se i pitanje: koliko je John Maloof osposobljen za razvijanje njezinih negativa, kao i za selekciju njezinih radova? I ima li on pravo korištenja i objavljivanja njezinih radova samo zato što ih je kupio na dražbi? Hoće li iskoristiti njezine radove misleći samo na novac ili će uistinu odati čast osobi kojoj se divi?  Naposljetku, je li ona ikada htjela otkriti svoje radove i bi li, da je to napravila za života, uzrokovala isti metež koji trenutno stvara svojim radovima?

Možda su strah, nisko samopouzdanje ili jednostavno samodostatnost čina fotografiranja krivi što ih tek sad vidimo. Na nama je samo da promotrimo te fotografije. U njima, ako se potrudimo, možemo vidjeti rasterećenje jedne duše, koja nije savršena niti to želi biti, koja se izlaže i ostaje na vidjelu, očekujući naš sud.

Foto: Facebook

Foto: Facebook

Komentari