Istaknuto
25.07.2017.

Prošlog tjedna prisjetili smo se deset godina starih albuma, a sada je red došao na deset pamtljivih i dragih nam filmova starih deset godina. Možda to nisu najbolji ili najuspješniji filmovi, ali svakako su ostali u sjećanju i vrijedni su (ponovnog) gledanja.

18.07.2017.

Prije deset godina izašlo je mnogo albuma koji su nam ostali u privremenom sjećanju. Ovo su neki koji su nam sasvim sigurno ostali u trajnom i sumnjamo da ćemo ih prestati slušati.

Vizart

Vehabović se oslobađa forme i samoga sebe u svojoj aktualnoj izložbi

17.09.2015. Jelena Kovačev
Foto: Ziher.hr/Eleonora Glišić

Zlatan Vehabović poznat je kao realist, po odličnoj tehnici i izvedbi na slikarskom platnu. Držeći se svojih načina, svojih pravila, ipak se neprestano gura u različite smjerove. Svoje radove potkrepljuje riječima, jer je sama slika produžetak inicijalne riječi.

“Temelji u blatu”, nova izložba priznatog mladog umjetnika u Muzeju suvremene umjetnosti, priča u slojevima i sačinjava ciklus 6 slika. Objašnjenje blata je u autorovom subjektivnu osjećaju pomanjkanja osnovnog slikarskog znanja, nedostatnost gradiva stečenog tijekom studentskih godina, odnosno osjećaja da isključivo vlastitim slikarskim naporima mora graditi temelje slikarske vještine.

No, ne mogu primjetiti da slikareva referencija na vlastiti neuspjeh u mediju ne pokušava riješiti problem jačim realitetom i približavanjem fotografskoj stvarnosti, što bi laici smatrali usavršenjem slikarskog umijeća. Nije da on nije prisutan. Kao i uvijek, on tehnički i realno izvodi različite oblike kuća u okruženju granja, stabala i raslinja. Ostaje pitanje u kojem području on nije zadovoljan. Rekla bih da je u svom pravcu postigao određenu vrstu kvalitete i da je ovladao tehnikom. Ipak, čini se da ga svrbi kist i da prolijeva jarku boju svjetlosti ispod prevrnutog čamca. Da su grane u pozadini predetaljne, ali da je u njima nešto živo, da se kreće, da diše. Kao da je postao nemiran u svojoj savršenosti i traži vlastite korijene. Makar oni bili u blatu. Sam pokušava pobjeći od postavljenih okvira prikazivanja realnosti. Ili se tako čini. Metafora blata odnosi se, kaže autor, i na pozitivno i na negativno, nešto što može povezati, ali i zavezati strukturu, da se ne miče, da se ne razvija.

Odriče se, kaže, čvrste forme. Želi usavršiti vještinu kako bi napokon dobio slobodu, svoje prethodne cikluse smatra svojevrsnim temeljem. Uviđa da mu figuracija kao slikarska odrednica nije bitna, no ipak je se, barem zasada, ne može otarasiti.

Pružajući nam svoju slabost na pladnju, stvara zanimljiv ciklus. Možda po prvi put on ne antropomorfizira svoju temu. Izostavlja sebe i druge. Ostavlja samo tragove intervencija u prirodi. Oni se međusobno sukobljavaju, nastambe i priroda.

Najbolja po mom mišljenju je središnja slika na kraju same prostorije. Izdaleka u središtu izgleda kao otvoreni klavir podložen daskama, no zapravo je spljoštena nagnuta kuća s otvorenim prozorom koji u sebi skriva naznake nadrealnog. Taj prozor pruža pogled u portal svemogućnosti, sivkastu sumaglicu ili neki treći svijet. Sam spoj realnih rješenja naslikane fasade i krova s njegovim položajem i nemogućom, nestvarnom plošnošću izaziva čuđenje, zurenje, i ponovno promatranje s okretanjem glave lijevo-desno. Kao da će se slika ispraviti, ali neće, i neće, i neće.

Umjetnik nikad ne staje u istraživanju samoga sebe i ide do svojih krajnjih mogućnosti, gurajući se ponekad do samih ponora. Boreći se s vlastitim unutarnjim demonima koji viču, koji guraju u nepoznato, neizvedivo, koji kuhaju ideje koje moraju izaći na neki način. Proklet je onaj umjetnik koji se njima odupire i drži ih u sebi. Vehabović je  radnik koji  ne odustaje i koji će trčati do sljedeće neosvojive planine izmišljenog svijeta.

 Izložba je otvorena 15. rujna, a traje do 4. listopada.

Što misliš o ovoj izložbi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(8 votes, average: 4.125 out of 5)

Komentari