Istaknuto
11.10.2017.

Boris Svrtan, ravnatelj kazališta Gavella, otkrio nam je planove za izgradnju nove kazališne dvorane u koju će se smjestiti novopokrenuta Scena 121, a prokomentirali smo i ovogodišnje Gavelline večeri, novu Gavellinu sezonu te sve veći broj mladih glumaca i redatelja koji surađuju s Gavellom.

08.10.2017.

Zadnja tri mjeseca 2017. godine očekuje nas veliki broj raznolikih glazbenih sadržaja, od premijernog koncerta kultnog islandskog sastava Sigur Ros u Domu sportova do novih sezona popularnih programa kao što su MIMO, ZEZ, Good Vibrations, Začarana Močvara i drugi.

Istaknuto

Zašto je fotografija utopljenog dječačića trebala biti objavljena

07.09.2015. Petra PlivelićFoto: twitter.com/kyeslam

Fotografija tragično stradalog dječačića Ajlana al Kurdija malo koga je ostavila ravnodušnim. Originalna fotografija i njene brojne prerade zadnjih dana okupirale su internet i vodeće svjetske medije. Hrvatski mediji su se pak podijelili. Neki zbog iznenadne navale etičnosti radije objavljuju detaljne opise fotografije, dok su se drugi ipak odlučili za objavljivanje fotografije. Zamjetan je i veći broj internetskih medija koji su stali na stranu objave fotografije, za razliku od tiskanih izdanja koja su mnogo opreznija i konzervativnija, jer se valjda misli da bi takva objava bila prešokantna za njihovu vjernu publiku – umirovljenike koji si mogu priuštiti novine. U internetskim izdanjima najviše objava o ovom tragičnom slučaju ima Jutarnji.hr koji se odlučio objaviti spornu fotografiju, dok je Vecernji.hr očekivano oprezniji i umjereniji s objavom. Iznenađuje 24sata.hr, koji je stao na stranu Večernjeg i objavio priču bez mnogo žutila i detalja.

Stav o neobjavljivanju fotografije zauzela je i kolegica Šapina u Ziherovom članku “Umjetnici ilustracijama ispratili utopljenog dječaka”, no ja se ne slažem s njom, a evo i zašto. Ova fotografija postala je simbolom patnje svih izbjeglica koji riskiraju svoje živote kako bi se domogli tla naoko sigurne Europe. Baš kao što je uplakana djevojčica u plavom kaputiću simbol strahota koje su se događale u Vukovaru za vrijeme Domovinskog rata, tako je i utopljeni trogodišnji dječačić, koji nepomično leži s licem zagnjurenim u pijesak na turskoj plaži Bodrum, simbol svih 300.000 tisuća izbjeglica koji su, prema podacima UNHCR-a, ove godine prešli Mediteran i svih 2500 koji nisu uspjeli u tom pothvatu, već su postali žrtve nemilosrdnog mora. On je simbol svih Sirijaca, Afganistanaca i Iračana koji daju svoje zadnje novce iznajmljivačima nesigurnih brodića koji bi ih trebali dovesti do europskog tla. On je simbol svih izbjeglica, neovisno o nacionalnosti, koji u strahu od ratnih i terorističkih opasnosti bježe iz svojih domovina. On je simbol hrabrosti i patnje izbjeglica. I zato se te fotografije moraju objaviti kako bi se svijet senzibilizirao i educirao. Kako bi oni ljudi hladnog srca koji zatvaraju oči pred patnjom izbjeglica osjetili grižnju savjest i kako bi napokon promijenili svoj stav. Kako bi se mase potaknule na djelovanje. Kako bi se u konačnici nešto promijenilo u korist tih ljudi koji nisu svjetlosnim godinama daleko, već su ovdje, nekoliko kilometara od nas natrpani kod željezničkih postaja, raštrkani duž granica Europske unije. A mi smo slijepi na njihovu patnju, kao da nismo i sami donedavno bili u istoj situaciji. Sve smo zaboravi i postali smo hladni Europljani.

Vodeće svjetske novine shvatile su važnost fotografije s potpisom francuske novinske agencije (AFP) i stavile su ju na naslovnicu. Taj pothvat je prouzročio emocionalni udarac brojnim ljudima koji su se ujedinili i pokrenuli. Internet i društvene mreže opet su pokazale svoju dobru stranu i pomogle su ostvarenju cilja. Emocije su očito proradile i među vodstvom i visokim suradnicima EU-a jer je u medije procurio novi hitan plan za zbrinjavanje više od 160.000 izbjeglica koje se trenutno nalaze na području cijele EU. Prije se smatralo da će Hrvatska primiti samo 700 izbjeglica (iako je i to nekima bilo previše), no sada joj je dodijeljeno njih 3.200. Mogli smo se toga i sami ranije sjetiti te otvorenih ruku dočekati što više ljudi koji traže svoj novi početak, da smo samo bili humani. No, bilo je bitnije paradirati mimohodom i onda cijelo ljeto obnavljati zagrebačke ulice i trošiti na to gomile novaca koje su se mogle utrošiti na gradnju kampova za izbjeglice.

Prema hitnom planu dio izbjeglica je dodijeljen i Velikoj Britaniji, no britanski lideri su ipak odlučili ne sudjelovati u ovom zajedničkom planu prihvata izbjeglica. Da ne mislite da su svi Britanci hladni kao i njihovo vrijeme – situacija se ubrzo promijenila. Sami Britanci pokrenuli su veliku internet kampanju za podizanje svijesti o rastućem problemu izbjeglica i sramotnom stavu Velike Britanije. Na tisuće ljudi potpisalo je peticiju u kojoj apeliraju na vladu da osigura suradnju s drugim zemljama Europske Unije kako bi povećali kvotu primanja izbjeglica, a društvenim mrežama vladala je oznaka: #RefugeesWelcome. I uspjeli su! Premijer David Cameron je povećao budžet za pomoć izbjeglicama na bilijun funti i obećao je primiti tisuće sirijskih izbjeglica, iako napominje da ih je Velika Britanija ranije primila već 5 tisuća.

Foto: twitter.com/number10gov

Foto: twitter.com/number10gov

Izloživši razloge i učinke objavljivanja ove fotografije, još je čudnije što se neki hrvatski mediji odjednom samostalno pozivaju na etiku i ne objavljuju ovu fotografiju. Treba razlikovati ovaj slučaj od tragično pogubljenog Hrvata Tomislava Salopeka kada niti jedan vodeći hrvatski medij, na poziv Hrvatskog novinarskog društva, nije objavio fotografiju navodno preminulog Salopeka. Poziv na etičnost je u tom slučaju bio opravdan, štoviše, bio je obavezan, jer bi objava takvog sadržaja naštetila Salopekovoj obitelji i bližnjima, a ujedno bi i pomogla širenju propagande samoprozvane Islamske države koja svoj teror širi na globalnoj razini upravo zahvaljujući medijima i Internetu. Mediji su zbog te akcije dobili pohvale od čitatelja i o tome se mnogo govorilo u pozitivnom smislu – svaka im čast, dobro su postupili, ipak nisu lešinari… No, kada znate da svaki novinar već na prvoj godini fakulteta nauči kakav se sadržaj smije objavljivati, a kakav ne i da je neobjavljivanje fotografije koja nekome može trajno naštetiti jednostavan, humani čin koji se podrazumijeva, shvatite i da je akcija neobjavljivanja spomenute fotografije zapravo potpuno bespotrebna. Naravno, u medijskom svijetu ima i ljudi koji nisu diplomirani novinari i možda ne poznaju zakone, etičke kodekse i prakse, no oni su i dalje ljudi sa savješću.

Sličan je i slučaj napada na redakciju francuskog satiričkog časopisa Charlie Hebdo. Svi svjetski mediji su odali počast tragediji rezervirajući mjesto na naslovnici za tu temu ili joj pak posvetivši cijelu naslovnicu. No, nisu u svim medijima bile grozne fotografije uznemirujućeg sadržaja, nisu se čak niti u tolikoj mjeri širile Internetom. Većina se odlučila za natpis “Je suis Charlie” i razne ilustracije koje su na specifičan način odavale počast poginulima.

Hrvatskom novinarstvu i valjanom izvještavanju može pomoći jedino zapošljavanje samo obrazovanih novinara s istaknutim osjećajem za etiku, za pravo i krivo, kako ne bi posrnuli pod pritiskom tabloidizacije, odnosno žutog izvještavanja koje ne mari za zakone i pravila već donosi informacije pod svaku cijenu, pa i pod cijenu ljudskosti.

Foto: twitter.com/AzaamDaaboul

No, pogubiti se znaju i iskusni novinari. Dokaz za to je kolumna Miljenka Jergovića u Jutarnjem listu u kojemu nakaradno i predetaljno analizira fotografije stradalog dječačića, gotovo kao da u njima traži umjetničku vrijednost: “Na drugoj slici, snimljenoj u ljetovalištu Bodrum, turski policajac uzima ga u naručje. Muška Pieta. Ikonografska, simbolično upisana slika”. Potpuno nepotrebno, cilj ove fotografije je informirati čitatelje o tragičnom slučaju, te u širem smislu podignuti svijest o svakodnevnim stradavanjima izbjeglica. Neumjesno je u njoj tražiti išta drugo.

Ovaj slučaj pokazao nam je koliki utjecaj može imati jedna fotografija, samo jedan pravovremeno uhvaćeni moment. No, da ona nije objavljena u brojnim medijima i da ju nije vidio toliki broj ljudi, ništa od ostvarenog ne bi se moglo postići.

Komentari