Mladen Stilinović: Samouki umjetnik svjetske slave

Mladen Stilinović, jedan od najizlaganijih hrvatskih umjetnika na međunarodnoj sceni suvremene umjetnosti, umro je ovog ponedjeljka navečer u Puli od posljedica teške bolesti.

Stilinović je rođen 1947. u Beogradu, a najveći dio života je proveo u Zagrebu. Bio je postkonceptualni umjetnik i izlagao je na prestižnim problemskim izložbama i svjetskim bijenalima, a njegovi radovi nalaze među najvažnijim kolekcijama muzeja moderne i suvremene umjetnosti poput Museum of Modern Art u New Yorku, Musée national d’art moderne (Centre Georges Pompidou) u Parizu, londonskog Victoria and Albert Museuma i stockholmskog Modesna Museeta te u fundusu Moderne galerije u Ljubljani i zagrebačkoga Muzeja suvremene umjetnosti.

Nikada nije pohađao srednju školu, a mnogi njegovi sugovornici složili bi se da je bio jedan od najtemeljitije obrazovanih ljudi koje poznaju. Znao je mnogo o umjetnosti, književnosti, povijesti i o ideologiji. Važne je knjige čitao na vrijeme i zato su ga one promijenile i usmjerile, a ne kada su postale popularne i kada su ih svi čitali. Bio je samouki umjetnik svjetske slave i publika drugim umjetnicima. Radovao se drugima i upijao njihove radove, učio je sam i od drugih, cijeli svoj život. „Nikada nisam imao atelje, a nisam ni slikar po profesiji nego sam autodidakt“, rekao je svojevremeno Stilinović.

Umjetničku karijeru počeo je sedamdesetih izvan i nasuprot umjetničkim i državnim institucijama, prve je umjetničke radove ostvario u formi GEFF-ovskog eksperimentalnog filma, a u okviru Grupe šestorice autora i svoja prva konceptualistička djela. U Grupi šestorice (1975. do 1978.) djelovao je uz Željka Jermana, Vladu Marteka, Svena Stilinovića, Borisa Demuru i Fedora Vučemilovića. Jedan je od najznačajnijih predstavnika tzv. nove umjetničke prakse, 1970-ih preferirajući izlaganje na otvorenom, a otvoreno kritizirajući cijeli onodobni galerijsko-muzejski sustav. Također, jedan je od suosnivača Galerije Podrum, a od 1984. do 1990. bio je voditelj Galerije proširenih medija u Zagrebu.

Uz spomenutu kritiku umjetničkog establishmenta, Stilinović također kritički, cinično, ironično, duhovito, bez klišeja, često emocionalno, ponekad na granici apsurda, komentira društvenu zbilju fokusirajući se na „refleksiju politike, a ne na njezinu praksu“, kako je govorio. Usmjerivši svoj rad prema društvenoj stvarnosti, ponajprije političkoj dimenziji, razotkriva aparate moći i pozicije nemoći, a dosljedno se bavi fenomenom jezika kao sredstvom političke i umjetničke manipulacije. Poznato je njegovo djelo s tvrdnjom: „Umjetnik koji ne govori engleski nije umjetnik“. Odnosno, nakon Drugog svjetskog rata, glavna struja avangardne umjetnosti preselila se iz Pariza u New York, a engleski sociologija jezika proglašava univerzalnim jezikom suvremene umjetnosti. Oni koji ne govore jezikom zapadne umjetnosti i umjetničkog tržišta isključeni su iz njega – u prvi plan iskače ideološka dimenzija jezika: engleski kao jezik dominacije i moći. Na Venecijanskom bijenalu 2003. u kustoskoj koncepciji Igora Zabela bilo je izloženo 523 stranica iz rječnika, u koji je Stilinović intervenirao bijelom bojom zamijenivši definicije svih engleskih riječi u rječniku jednom jedinom: „bol“.

Foto: pinterest.com/source/hamletmaschine.tumblr.com

Nizom akcija, izložbi i autorskih knjiga potvrdio je poziciju umjetnika kao aktivnog korektiva stvarnosti koja ga okružuje, a kao i u vrijeme komunizma, svoje teme u današnjem globalnom neoliberalno-kapitalističkom pronalazio je oko sebe, u novinama, na cesti među običnim ljudima, na mjestima društvene bijede i siromaštva, među umjetnicima. Tako, primjerice, piše: „Novac je novac, umjetnost je umjetnost“, u svom manifestu Pohvala lijenosti (1993.) objašnjava kako “Umjetnici Zapada nisu lijeni i zato više nisu umjetnici, već proizvođači nečega… Potpuna zaokupljenost umjetnika Zapada nevažnim stvarima, kao što su proizvodnja, promocija, sistem galerija, sistem muzeja, sistem natjecanja (tko je prvi), zaigranost predmetima, sve to udaljilo ih je od lijenosti, od umjetnosti.“

Stilinovićev najpoznatiji ciklus nazvan je Eksploatacija mrtvih, a nastao je između 1984. i 1990. godine. Sastoji se od oko 400 radova, uglavnom malog formata, s citatima djela suprematizma, konstruktivizma i socrealizma. Umjetnik manipulira crvenom bojom, trademarkom socijalizma, nastojeći je osloboditi od konotativnih značenja svođenjem crvene na fizičku supstancu, na pigment. Rad je izlagan na mnogim izložbama, između ostalih i na Documenti u Kasselu 2007. i u Istanbulu.

Jedan od radova iz ciklusa, zidna instalacija od 36 elemenata, dio je fundusa Centra Pompidou od 2004. godine, a prošle je godine u newyorškoj MoMA-i jedan rad iz ciklusa koji je u fundusu toga muzeja od 2014., uvršten u izložbu Scenes for a New Heritage: Contemporary Art from the Collection. U zagrebačkom MSU 2012. priređena je retrospektivna izložba Nula iz vladanja koja je obuhvatila razdoblje od prvih Stilinovićevih filmova s početka sedamdesetih pa sve do novijih radova.

Mladen Stilinović dobitnik je nagrade za životno djelo Hrvatskog društva likovnih umjetnika, a Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, koja se dodjeljuje za najbolja umjetnička ostvarenja na području književnosti, glazbe, filma, likovnih i primijenjenih umjetnosti, kazališne umjetnosti te arhitekture i urbanizma, dobio je 2014. godine.