Istaknuto
13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

02.04.2018.

Možda bi "Govori glasnije!" mogao biti "mega angažirani hrvatski politički teatar", ali Bobo Jelčić svjestan je stvarne moći kazališta pa zato sve pretvara u dobru satiru i radije se bavi svakodnevicom maloga čovjeka i njegovim malim-velikim problemima.

Intervju

Zoran Ferić: “U popularizaciji književnosti nešto se pomiče, ali ne onoliko koliko bi trebalo da budemo zadovoljni time”

31.03.2015. Inga Đudik
Foto: facebook.com/ facebook.com/V.B.Z. online bookshop & club

Foto: facebook.com/ facebook.com/V.B.Z. online bookshop & club

Šibenik je na tjedan dana ugostio mlade nade hrvatske kazališne, novinarske, radijske i literarne scene – upravo se u šibenskom hotelu Solaris održavala državna smotra LiDraNo. Na terasi hotela, uz pogled na more i miris soli u zraku, naručili smo čašicu Camparija i čašicu razgovora s našim piscem kratkih priča, poznatim Zoranom Ferićem.

Vi vodite Radionice kreativnog pisanja u Booksi. Održavaju li se one na redovnoj bazi?

To je na redovnoj bazi jednom godišnje. Počnemo negdje početkom 12. mjeseca da bi završili negdje u trećem ili drugom, uglavnom protegne se to na tri mjeseca, evo još nismo gotovi. Ja vodim kratku priču i stvar je, čini mi se, dobro koncipirana, to su djevojke iz Bookse koncipirale. Dakle, jednom tjedno imamo tu radionicu na kojoj se pišu zadaće i rade se neke vježbe i oni čitaju i komentiraju, a recimo u subotu obično imaju razgovor s nekim autorom kojeg sami izaberu ili s izdavačem koji im onda govori kako to u izdavaštvu ide i tako dalje. I onda dobiju nekakvu širu sliku književne scene i tehnike.

Može li se zapravo nekome savjetovati kako postati pisac ili kako postati dobar pisac?

To je jako nezgodno pitanje zato što ga kao argument obično rabe oni koji su načelno protiv takvih škola, radionica, koji smatraju da je to nepotrebna amerikanizacija ili da se nikoga ne može naučiti dobro pisati. Mogu se složiti s tim da se nekoga ne može naučiti dobro pisati ili da se ne može stvoriti pisca, apsolutno da, ali se može jako pomoći nekome tko već jest pisac po svojoj vokaciji. Može mu se skratiti trud učenja, a to je jako važno. Dakle, ono što ljudi dobivaju na tim radionicama jest vrijeme. Zapravo se skraćuje put. Isto tako dobivaju publiku koja nije nekakva njihova domaća publika, odnosno nisu prijatelji, rođaci, mama i tata, nego netko tko će kritički sagledavati njihove tekstove, i to je važno. I važna je grupa u kojoj se to radi, koliko je ona homogena, koliko su spremni iskreno komentirati drugima tekstove, a obično jesu, toliko bude uspješna za određenog polaznika. Stvar je u tome što tih radionica ima više. Recimo, kod mene mogu naučiti neke aspekte pisanja kratke priče ili pisanja uopće. Kod Miroslava na drugoj radionici će naučiti nešto drugo, naravno. I tako osoba koja je doista ambiciozna u tom smislu kad prođe više radionica ima nekakvu sliku o tome što mora raditi.

Vaše su knjige prevođene na strane jezike. Može li se stvoriti publika van Hrvatske i koliko je teško probiti se na tržište koje nije naše?

Jesu, najviše na njemački, a i na talijanski, engleski, poljski, ukrajinski, i tako. Pa naravno da je puno teže nego samo ovdje u Hrvatskoj, ali mislim da je stvaranje publike vani ozbiljan rad i pisca i njegovog izdavača i ljudi koji su uključeni u čitav izdavački program. Stvar je ovakva: vi na jednom tržištu se pojavite s jednom knjigom, ona uspije ili ne uspije, ovisi o knjizi, a ovisi i o tome s kojeg govornog područja dolazite, iz koje zemlje i gdje je taj fokus interesa publike u tom trenutku. Hrvatska literatura, i bosanska i srpska, je bila neko vrijeme Zapadu jako zanimljiva upravo zbog rata. Kad su te okolnosti nestale, a onda neko vrijeme i zbog te tranzicije, zbog toga što smo, recimo to tako, egzotični, na neki način. Ali s druge strane se to sada iscrpilo i ono što je važno jest stalna prisutnost na tom tržištu. Moje su sve knjige prevedene na njemački i sada mogu reći, nakon pete knjige, da imam neki skromni spisateljski status, ali status u Njemačkoj, Austriji i Švicarskoj i tom njemačkom dijelu sjeverne Italije. Dakle, može se reći da sam poznati autor. Naravno, ne na način da su moje knjige bestselleri, jer onda više ne bih radio u školi, ali imam neku reputaciju. I to je važno, jer za prodor naših pisaca u inozemstvo je važno naravno to što će ministarstvo financirati prijevod na njemački, prva stvar. Druga stvar, važan je izdavač u Njemačkoj ili Austriji koji će pridati važnost tim knjigama i dalje s njima raditi na tržištu i osigurati prisutnost autora. Moja zadnja knjiga se čak dobro i prodavala što do sada nije bio slučaj. Tako se gradi nečija prisutnost u nekoj kulturi, to je posao i za autora, jer morate ići na čitanja u puno gradova, a to je ozbiljan posao. Čujte, to nije lako. Koliko god mi kao volimo svoj posao, praktički radimo ne samo za novac nego iz gušta. Meni osobno ovaj dio posla koji se tiče popularizacije knjige i promocija i u Hrvatskoj i vani, to je nešto što me dosta gnjavi i umara. Za razliku od same proizvodnje teksta koja mi je lakša i koja mi je više gušt. To druženje s ljudima zna biti jako naporno.

Spomenuli ste da radite i u školi. Znači li to da se od pisanja u Hrvatskoj ne može živjeti?

Postoje kolege koji žive od pisanja ali žive jako skromno, teško. Ako niste spremni na vrlo velika odricanja, onda je to nemoguće. U Hrvatskoj žive pisci ako rade u novinama, ako imaju kolumne, jer to se barem do sada dobro plaćalo. Sada je i situacija u novinama znaš kakva i ta opcija piscima više nije otvorena onako kao što je bila. Znali su za popularne pisce jako veliki honorari biti, više nego direktorske plaće u velikim kompanijama.

Možemo li reći da je u Hrvatskoj književnost ili popularizacija književnosti zanemarena?

Apsolutno! Apsolutno na taj način što se uopće u kulturu ne ubacuje dovoljno novca koliko bi trebalo i čitavo vrijeme se već 15 godina govori o kulturi kao hrvatskom izvoznom proizvodu, o kulturi koja će pratiti turizam kao hrvatski izvozni proizvod. I napravljeni su neki pomaci, naravno, financiraju se prijevodi, pokušava se vani biti prisutni na sajmovima; mi smo do sada išli na sajam u Frankfurtu i Lepzigu, jer nas je zanimalo to njemačko govorno područje, a sada idemo i u London, u Italiju, u Bolognu ako je dječja knjiga u pitanju, i tako dalje. Nešto se pomiče, ali ne onoliko koliko bi trebalo da budemo zadovoljni time.

Ima li prostora za veće radove i veće pomake? Za veće iskorake za zainteresirati ljude?

Naravno, ali veći iskorak je izgradnja strategije za poticanje čitanja što je radila Maja Zrnčić. To je neki veći iskorak u smislu da se svi elementi koji su uključeni u to, ili bi trebali biti uključeni, da se uključe. I ta strategija je gotova, samo, ona uključuje naravno izdavače, pisce, profesore, predškolski odgoj, fakultete, sve. To je široki zahvat. A ono što mi radimo, to je onako pomalo, bacamo svoju kapljicu u neki slap, neki bog. Ali to nekim ljudima dosta znači i ako se to širi kapilarno onda to ima svojeg rezona.

Kako komentirate odvajanje hrvatskih autora i ilustratora na Sajmu dječje knjige u Bologni?

Ne mogu konkretan slučaj komentirati jer ne znam, ali mogu samo reći da to i nije tako nova situacija. Takva je situacija bila i u Frankfurtu i u Leipzigu, dakle da postoji nekakav službeni državni štand na koji su pozvani određeni autori kao nekakva kulturna reprezentacija, a s druge strane su postojali štandovi poduzeća ili udruga koji su funkcionirali kao alternativa i to je to.

Prije nekoliko godina su scenom harale autobiografije slavnih; je li postojala kvaliteta u tim knjigama?

Pročitao sam Golu istinu od Nives Celzijus i doista bi biografije nekih ljudi bile vrlo zanimljive kada bi se zbilja pisale biografije, a ne ušminkane ili polu-izmišljene knjige koje imaju jednu jedinu funkciju; čak ne ni zaradit pare nego funkcionirati kao reklama osobi koja zapravo ne radi ni na jednom području ništa. I tome se Woody Allen odlično narugao, proizvodnji slavnih osoba koje su slavne samo zato što su slavne. Ono što može biti zanimljivo tu je apsurdno. Ali život jedne djevojke koja je eto živjela tako, postala starleta, hodala s nogometašima i slično, od toga se može napraviti odličan roman kad bi to netko htio za ozbiljno napisati. Međutim, samo taj ozbiljan roman onda opet ne bi imao toliko čitatelja kao ovo, iako bi govorio o istoj temi na drugi način.

Kakva je trenutno čitateljska publika u Hrvatskoj?

Ne znam ima li je uopće. Što je čitateljska publika? Baš smo danas govorili da je činjenica da ima djece, doduše ne puno, ali ima, koji ozbiljno čitaju i ozbiljno pišu i važno bi bilo one koji čitaju i pišu međusobno povezati u neku koherentnu cjelinu, da oni postanu nekakva snaga. Snaga u smislu i pristupa medijima i govora o literaturi, govora u javnosti koja može biti i autobus i Facebook i bilo koji oblik javnosti; da se u tom obliku javnosti pojavljuje govora o literaturi. To bi bilo važno. E sada, naravno da ćemo izgubiti ili smo već izgubili dio mlade publike, međutim, ista se stvar događala kada je došao film, pa kada su došla prva računala, ali literatura će uvijek ostati prisutna, čak mi se čini da će knjiga kao predmet ostati prisutna, bez obzira što ćemo možda više čitati s elektronskih ekrana jer će biti praktičnije, ali mislim da će knjiga ostati ista.

Danas mnogi literarni natječaji pod uvjetom za sudjelovanje traže da slanjem djela na natječaj oni zadržavaju autorska prava i u slučaju ne dobivanja nagrade. Je li to zapravo kršenje autorskih prava?

Naravno da je kršenje. Nisu ih kupili, nego ih prisvajaju, to je prva stvar. A i s kupovinom autorskih prava je tako da se ona kupuju na određeno vrijeme i za određenu knjigu. Neka izdavačka kuća kupuje prava na tvoju knjigu, kupuje ih na primjer na pet godina za tvoju knjigu na hrvatskom koja će se distribuirati na Hrvatskom. Već za Bosnu ili Srbiju ide drugi ugovor, čak i to. A to da netko prisvaja da bi ti dao pravo da sudjeluješ na natječaju, to mi se ne sviđa. Već deset godina radim u žiriju za neobjavljeni roman VBZ-ove nagrade i to tamo jasno funkcionira ovako: ti pošalješ rukopis romana i ako taj rukopis romana dobije nagradu onda objavljuje izdavačka kuća VBZ i tebi daje sto tisuća kuna i ti si time jako zadovoljan, i još ti da prijevod na njemački i distribuciju u Njemačkoj i distribuciju na kioscima u Hrvatskoj u barem deset tisuća primjeraka; ako ne dobiješ nagradu, a dobar je roman, eventualno će ti urednici u određenom trenutku reći „mi bismo objavili vašu knjigu i onda ćemo razgovarati s vama kao autorom, sklopiti ugovor, dati vam lovu avans i postotak od prodaje.“ A ne da zadržavamo autorska prava time što sudjelujete u natječaju. Nikako nije pošteno. Ono što je važno jest samosvijest autora. Naravno da ti je stalo da objaviš knjigu i da ti je ponekad jako stalo, ali s druge strane čovjek mora biti svjestan da onako kako se on ponaša, da je jedan od modela odnosa izdavač-autor i da on, iako ne postoji sindikat, čak i ako nije član ni jednog društva, on je reprezenter jednog ceha i morao bi se ponašati u skladu s nekim uzusima tog ceha.

(Visited 191 times, 1 visits today)

Komentari