20 godina Teatra EXIT uz 300. izvedbu predstave 'Kako misliš mene nema?'
Teatar EXIT nezavisno je kazalište osnovano 1994. godine, pozicionirao kao provokativno, inovativno, britko, visokoestetizirano kazalište koje u središte svog stvaralaštva postavlja glumačko umijeće, teatar kojem je kvaliteta predstava na prvome mjestu. Predstave Teatra EXIT gostovale su u gotovo svim hrvatskim gradovima i na svim važnijim hrvatskim festivalima, kao i u brojnim zemljama svijeta poput Nizozemske, Kanade, Italije, Austrije, Slovačke, Slovenije, Bosne i Hercegovine, Češke, Velike Britanije, Mađarske, Makedonije, Rusije, Grčke, Egipta, Njemačke i drugdje.
Do danas, predstave teatra Exit nagrađene su s preko 150 nagrada i nominacija za najbolje predstave, najbolje glumce, režije i druge kategorije. Godine 1996. i 2009. godine nagrađeni su i posebnim priznanjem, Nagradom Grada Zagreba za izuzetan doprinos kazališnom i kulturnom životu grada. U kinodvoranu Centra za kulturu i film August Cesarec u Ilici 208 useljavaju 1998. godine, koju su preuredili u kazališni prostor te tada postaju prvo nezavisno kazalište za odrasle s vlastitom scenom. Stručno vijeće koje je činilo 65 članova (priznatih poslovnih i marketinških stručnjaka iz hrvatskih medija, agencija, domaćih i stranih korporacija, sveučilišta i stručnih organizacija) te čak 20 tisuća potrošača, u iznimno jakoj konkurenciji od 1000 finalista, izabralo je Teatar EXIT među najjače tržišne marke u Hrvatskoj te im je dodijeljen prestižan status Superbrands Croatia 2009.
Simboličan početak nadolazeće jubilarne sezone obilježit će 23. rujna 300. izvedba već kultne predstave Kako misliš mene nema?, kroz koju redateljsko–glumačka trijada, koju čine Ivica Boban, Filip Juričić i Amar Bukvić, propituje i poigrava se svakodnevnim situacijama, dajući komentar na cjeloukupnost dramatičnosti i neuhvatljivosti života.
Središnja problematika vrzma se oko krajnje egzistencijalnog pitanja – Tko sam ja?, i u želji pronalaska odgovora istražuje brojnost naših svakodnevnih društvenih uloga kroz sfere realnog, ali i one koje zalaze u područje fikcije. Glumačka transformacija koja se pokazuje ključnom u cjeloukupnom idejnom prenošenju, upućuje na velik broj likova postavljenih u situacije s kojima ćemo se poistovjetiti, na koje ćemo se nasmijati ili rasplakati, ali sigurno ne ćemo ostati ravnodušnima.
