2014. ispod radara – Albumi koje ste možda propustili
Količina dobre i loše muzike objavljenje svake godine izgleda kao da se sve više i više povećava, a izvrsni albumi se često nekako izgube u cijeloj toj utrci koju svakodnevno vodi glazbena industrija. U stilu Indiane Jonesa, sabljom svoja dva valjda zdrava uha prosjekla sam kroz džunglu prosječne muzike. Ovdje je nekoliko albuma koji su možda proletjeli ispod radara.
Monometric – Kognitif
Francuski trip-hop muzički projekt Monometric djeluje od 2012. godine te zvuči kao hibridna mješavina šansone, Waxa Tailora, RJD2, Bonoba, pop hitova i starinskih latinoameričkih ritmova. Zanimljiv i slojevit album jedna je melodična i koherentna muzička kockica koja ne bi trebala pasti u novogodišnji zaborav.
Strugill Simpson – Metamodern Sounds in Country Music
Na stranu sa svim medijskim eskapadama pripisanim samoprozvanom novom “pravcu” metamodernizma, Simpsonov album ima nimalo toga zajedničko s “metamodernističkim” izazovima Shiae LaBeoufa i njegove vrećice na glavi, osim toga što dijele istu riječ. Simpsonov album negdje je između Becka, The Black Keysa i Daft Punka i zvuči kao kaubojska blues muzika koja se izvodi negdje u nekoj virtualnoj realnosti poput one iz Trona. Apsolutno čudan album isprepletenog zvuka možda neće pasati baš svima, ali Strugillov svemirski country definitivno zaslužuje da na njega bacite uho, barem iz znatiželje, ako ništa drugo.
Young Fathers – Dead
Ovaj album edinburške hip-hop grupe Young Fathers ove je godine čak dobio i Mercuryja, ali na našim prostorima nekako kao da ne prolazi…
Mac de Marco – Salad Days
Ako vam je nekim apokaliptičnim čudom izbjegao, De Marcov “Salad Days” jedan je od pozitivnijih i boljih indie albuma ove godine. Manje medijski prikladna i radikalnija verzija Georgea Ezre, Mac de Marco nasnimio je ležeran, zvučno bezbrižan te često gotovo pa neugodno iskren autorski album glazbe koja istovremeno podsjeća na utopijske plaže Copacabane te prljave gradske pločnike po kojima se kotrljaju često nesretni i često oduševljeni ljudi. Album iz kojeg se kreativnost jednostavno cijedi posvuda uokolo te ju je nemoguće ignorirati. Gajim nadu kako ovo neće biti posljednji De Marcov glazbeni uspjeh.
Mark McGuire – Along the Way
Pažljivo složen s nadnormalnom predanošću, “Along the Way” multi-instrumentalista Marka McGuirea svakim preslušavanjem zvuči bolje i čudnije jer je složen upravo kao toranj od sitnih Lego kockica zvučnih tekstura koje propadaju jedne kroz druge i pletu se u nove glazbene strukture. Album koji ponekad zvuči kao filmski soundtrack ili dugačka moderna simfonija.
Tacocat – NVM
Tacocat. Nisam sigurna je li riječima moguće opisati što su i tko su Tacocat. Osobito ako krenete svjesno slušati lirike. Consuela is not going to school today/She’s only half-Mexican anyway/She’ll take her pinata to go/, čisto da popunite svoju kvotu čudnoga za danas. A možda vam se i svidi kao meni.