28 godina kasnije: Nastavak koji nije trebao biti snimljen

Piše: Zvonko Lončar

Ako smatrate da vaš folder s filmovima koji nikada nisu trebali biti snimljeni – i doista ne znate zašto postoje – još nije dovoljno pun, ne brinite: 28 godina kasnije (28 Years Later, 2025.) spremno čeka da upotpuni kolekciju. Ovo je nastavak franšize započete kultnim filmom 28 dana kasnije (28 Days Later, 2002.) i, moram priznati, 28 godina kasnije pravi je raritet: rijetko ćete susresti takav spoj površnosti, gluposti i pretencioznosti.

Vratimo se na trenutak u 2002. godinu. Tada je svjetlo dana ugledao film 28 dana kasnije, odličan zombi horor koji je umjesto puke akcije odlučio istražiti pitanja ljudske reakcije na ekstremnu prijetnju i pokušao odgovoriti na to što ljudskost znači kada pravila civilizacije nestanu. Snaga filma bila je i u podtekstu nasilja koje ljudi mogu počiniti jedni drugima, ali i drugim bićima. Riječ je bila o izvrsno režiranom, narativno i vizualno upečatljivom ostvarenju, uz poneku manu, ali sveukupno više nego dobrom dojmu. Glavnu ulogu nosio je Cillian Murphy, režiju potpisuje Danny Boyle, a scenarij Alex Garland.

Kultni prvi, slabiji drugi

Godine 2007. dobili smo nastavak koji je, blago rečeno, razočarao. Film je donekle zadržao vizualni stil i režijski pečat, ali narativno je bio svjetlosnim godinama udaljen od originala. Izgubila se svaka ideja dubljeg sloja priče, a radnja je bila pokretana neuvjerljivim postupcima likova. Pravila svijeta, koja su u prvom filmu bila jasno postavljena, u 28 tjedana kasnije mijenjala su se onako kako je to odgovaralo scenaristima – bez obzira na to koliko je to umanjivalo vrijednost filmske priče.

Iskreno, trebalo bi mi barem dvije kartice teksta da pobrojim sve mane tog filma, ali za naše potrebe dovoljno je reći da su i radnja i motivacija likova bili podjednako loši.

Ideja dramaturške zaokruženosti ili jasnog cilja kojem film teži – nije postojala. Da ironija bude veća, glumačka postava bila je izvrsna: Robert Carlyle, Rose Byrne, Idris Elba, Jeremy Renner… Promijenili su se redatelj (Juan Carlos Fresnadillo) i scenaristi (Rowan Joffe, Juan Carlos Fresnadillo i Enrique López Lavigne).

Malo upozorenje, bit će spoilera u nastavku teksta.

Dobri znaci, loši rezultati

I tako stigosmo u godinu gospodnju 2025., sredinu trećeg desetljeća 21. stoljeća – vrijeme kada se postojeće franšize mrcvare do posljednje kapi krvi, sve dok donose barem neku zaradu. Povratak redatelja i scenarista prvog filma svakako je bio dobar znak, a dodatno povjerenje ulijevalo je i ime Ralpha Fiennesa u glumačkoj postavi. Teško je tada povjerovati da stvari mogu krenuti još gorim putem. No, filmovi su tu da nas uče važnim lekcijama: 28 godina kasnije jasno je pokazao da dobri znaci ne vode nužno dobrim rezultatima.

Budući da se radi o klasičnom narativnom filmu, započnimo naš analitički put na toj razini. Glavni junak priče je dječak Spike, kojeg glumi Alfie Williams. Ne želim biti previše kritičan prema dječjoj glumi, ali Williamsov nastup svodi se na izraz lica nekoga tko će svakog trena zaplakati jer je upravo progutao smrdljivog martina. Spike je dvanaestogodišnjak kojeg upoznajemo na dan njegova „obreda prijelaza” – trenutka kada dijete u pratnji odrasle osobe odlazi s otočića u Škotskoj na kopno, s ciljem ubijanja zombija. Iako suseljani smatraju da bi taj obred trebao dočekati tek s navršenih 15 godina, Spikeov otac Jammie (Aaron Taylor-Johnson) tvrdi da je 12 dovoljno, i njih dvojica kreću u avanturu.

Važno je istaknuti da je, iz nekog razloga, potpuno funkcionalan svijet izvan Velike Britanije odlučio dignuti ruke od te zemlje; u potpunosti su je izolirali i ni na koji način ne pokušavaju pomoći njezinim preživjelima. Oko otoka drže samo ratne brodove, valjda iz straha da bi zombiji mogli otplivati do kontinenta. Teško objašnjivo, ali to je jedna od onih stvari zbog kojih si za vrijeme gledanja kažete: “Ne koristi mozak, ne vrijedi.” Velika Britanija, u takvoj izolaciji, pala je u tehnološku regresiju, pa je glavno oružje kojim raspolažu – i kojim kasnije naš 12-godišnji junak ubija zombije – luk i strijela.

Mlaka i labava priča

Treba istaknuti da su i zombiji, u odnosu na prethodna dva filma, prošli kroz određene promjene. Osim običnih zombija, sada se pojavljuju i pretili zombiji-puzači koji polako gmižu zemljom i – vjerovali ili ne – jedu crve. Da, toliko je glupo. Novost je i takozvani alfa-zombij, koji je fizički snažniji i inteligentniji od ostalih. Očito su stari zombiji, koji su u prvim filmovima predstavljali ozbiljnu prijetnju i obučenim vojnicima, sada postali nedovoljno zanimljiv protivnik za dvanaestogodišnjaka, pa su zato uvedeni i alfe. Okrećem očima.

Nakon što ubije zombija, Spike se vraća u selo, posvađa s ocem i, kao svaki 12-godišnjak koji drži do sebe, odlučuje vratiti se u divljinu prepunu zombija – ovaj put u društvu svoje psihički i fizički bolesne majke Isle (Jodie Comer). Cilj im je pronaći doktora Kelsona (Ralph Fiennes) kako bi je izliječio. Kakav razvoj radnje! Krenu na put, suočavaju se s prijetnjama koje se razrješavaju na posve neuvjerljive načine, putem naiđu na trudnu zombijku koju porode i uzmu dijete, da bi na kraju stigli do doktora. Ludilo.

Doktorov je pak životni cilj spaliti sva tijela zombija i ljudi u Velikoj Britaniji te izgraditi veliku kulu od lubanja. No, u pauzi ipak obavi brzi sistematski pregled nad Islom, zaključi da ima rak i bez puno okolišanja – ubije je. Spike to prihvaća kao nešto posve normalno, doda njenu lubanju na kulu od lubanja i vraća se u selo, ali samo kako bi ostavio dijete koje je rodila žena zombijka, dok on odlučuje nastaviti živjeti sam u divljini. Ah, ti britanski 12-godišnjaci – zaista pravi uzor za sve nas.

Spoiler alert!

Nadam se da vam je ovo kratko izlaganje fabule jasno predočilo s kakvom gomilom gluposti ovdje imamo posla i kakve komične karikature nam se nude umjesto stvarnih likova. Zaista, ako vam ovaj film ne ošteti mozak, pitanje je što bi uopće moglo.

Kao da besmisleni glavni narativ nije dovoljan, tu su još i uvod i kraj, koji dodaju dodatnu dozu apsurda cijeloj priči. Film započinje prateći drugog dječaka, Jimmyja, 28 godina prije radnje koju smo prethodno opisivali. On je sin svećenika i jedini preživi napad zombija na svoje selo. Na rastanku mu otac daje zlatni križ, i nakon toga Jimmyja više ne viđamo sve do završnih minuta filma, kada se vraća kao vođa neke stilizirane bande koja napada zombije. No, pripremite se na ovaj šok — križ koji mu je otac svećenik tada dao sada nosi okrenut naopako. Kakvo spisateljstvo, kakav povratak Shakespearea na naše ekrane! I tu film završava.

Što se glume tiče, posve očekivano ističe se Ralph Fiennes. Njegova je pojava uvijek upečatljiva i nosi težinu potrebnu za dominaciju u kadru. Nažalost, upoznajemo ga tek u posljednjem dijelu filma. Ostatak glumačke ekipe ni po čemu se ne izdvaja, ali, u njihovu obranu, nije da su imali posebno kvalitetan materijal s kojim bi mogli raditi. Svoju sam ocjenu glavnog glumca već iznio.

Molimo vas, ne želimo još nastavaka

Režija i vizualni stil novog filma naslanjaju se na prethodnike, pa u tom smislu uspijeva podjednako kao i drugi nastavak u serijalu, dok se prvi film ipak izdvaja kao kategorija za sebe. Kosi kadar, prateći kadar i tehnika shaky cam i dalje su prisutni — služe stvaranju dodatnog naboja i napetosti u pojedinim scenama. Ipak, nedostaje kreativne upotrebe tih i drugih filmskih postupaka kako bi se dodatno istaknula atmosfera ili psihološko stanje likova. Vizualno, radnja se pretežito odvija na otvorenom, u šumama i livadama, i običnim kućama — pa osvjetljenje ne igra veliku ulogu u ukupnom dojmu. Zvuk i glazba također se ne ističu posebno.

Što reći na kraju? Iako završetak filma ostavlja otvorena vrata za novi nastavak, iskreno se nadam da do toga ipak neće doći. Smjer u kojem je serijal krenuo jednostavno vodi prema sve lošijim i lošijim ostvarenjima. Ako kojim slučajem snime, ne znam, 28 desetljeća kasnije, nadam se da tada više neću biti među živima – pa neka se s tim nose neke nove generacije. Topla preporuka: preskočite ovaj film.