Nera Stipičević: „Moja kompleksnost nije teret nego zadatak“

U vremenu kada su riječi sve češće oružje, a tišina postaje oblik samozaštite, Freeda Nera Immortelle, poznatija kao Nera Stipičević, svoju umjetnost gradi upravo na suprotnom — na ranjivosti, istini i beskompromisnoj potrebi da čovjek bude slobodan. Nova pjesma „Pa je grad“, nastala iz osobnog i kolektivnog osjećaja nevidljivosti, njezin je najizravniji domoljubni odgovor na političku napetost današnjeg trenutka, ali i nastavak njezina umjetničkog puta u kojem su bol, istina i odgovornost temeljni motivi.

Ovaj razgovor dolazi u trenutku kada su se Neri složile gotovo sve njezine stvaralačke osi: iza sebe ima Cvit samoće, dramsko-glazbenu knjigu i predstavu koja je potvrdila njezinu autentičnu scensku poetiku; podcast La fleur de la solitude, koji se sluša u više od 90 zemalja; glazbeni ciklus RANE, u kojem svakoga mjeseca objavljuje po jednu pjesmu nastalu tijekom proteklih dvanaest mjeseci; te brojne međunarodne književne i umjetničke suradnje, od Pariza do Lyona.

Nera govori o slobodi kao temeljnoj umjetničkoj i ljudskoj potrebi, o nevidljivosti kao svojoj najvećoj rani, o smislu discipline, o ljubavi i strahu, o bolnim mjestima društva i o onoj tankoj liniji gdje se osobna istina pretvara u zajednički prostor prepoznavanja.

„Pa je grad“ tvoja je prva domoljubna pjesma. Jesi li osjećala strah od patetike, odgovornost prema temi ili možda osobni dug prema sjećanju? Koliko je danas teško govoriti o domoljublju a da se ono pretvori u ideološki govor?

Kad sam počela pisati svoje pjesme, nisam razmišljala ni o rezultatu ni o tome da bi neka od njih mogla postati domoljubna. Pisala sam da artikuliram svoje misli i osjećaje, da sebi objasnim što me muči. U to vrijeme ideja pjesme bila je samo moja intimna borba; nisam htjela nikoga opterećivati, pa je papir bio moje utočište.

„Pa je grad“ daleko je od ideološkog govora — ona je podsjetnik, poruka svima nama. Sloboda je najveća vrijednost umjetnosti, i bez nje umjetnosti zapravo nema. Isto mislim i o novinarstvu. Oba područja traže autentičnost i hrabrost; bez toga postaju samo privid iza kojeg stoji sustav i manipulacija. O tome pišem i u knjizi, jer me najviše muče neistina, nepravda i dezinformiranje.

Nemam strah od patetike jer u iskrenoj istini i otvorenom srcu patetike nema. Ljudi koji govore o patetici često ne poznaju ljubav. Najviše se bojimo boli — i ponekad mi se čini da se nakon toga još više bojimo ljubavi, čak i više nego smrti. Svaki je čovjek u svojoj dubini ranjiv i žudi za ljubavlju, za sigurnim domom, za zajednicom kojoj pripada i koja ga treba. To je naša priroda. Svi koji tvrde suprotno — ne vjerujem im.

Iako govorim o samoći, ona je za mene izvor regeneracije u svijetu punom buke i smoga. Ali cilj moje umjetnosti nije izolacija nego povezivanje — s ljudima do kojih ne mogu fizički doći, a zajedno stvaramo energiju koja zacjeljuje bolesne dijelove društva.

Ne uzimam si pravo govoriti o pričama koje nisu moje. Mogu govoriti samo iz vlastite istine i iskustva. Vukovar je u ovoj pjesmi motiv, okidač koji me naveo da propitam svijet u kojem živimo i „gradove koji padaju“ danas, svaki dan. Kao i u životu, čovjek se najprije bavi onim što mu je blizu — svojom boli, svojim izazovima. A ono što je “tuđe” ostavlja onima koji žive negdje drugdje. I to je istovremeno i dobro i loše: dobro jer svatko treba čistiti ispred svog praga; loše jer zaboravljamo da naši pragovi nisu odvojeni. Iako to ne želimo vidjeti, svi živimo u istom dvorištu.

“U Francuskoj je pogled na umjetnost drugačiji”

Pjesma je nastala u Parizu, u vrijeme prosvjeda i društvenih nemira. Kako je to iskustvo oblikovalo tvoje razumijevanje slobode i pripadnosti? U vremenu političke i društvene polarizacije, misliš li da smo izgubili sposobnost slušanja druge strane? Mogu li ljudi suosjećati ako nisu sami iskusili sličnu bol?

Boravak u Parizu 2018., u vrijeme prosvjeda Žutih prsluka, probudio je u meni nešto što je dugo bilo potisnuto — osobnu, ali i duboko kolektivnu bol: osjećaj nevidljivosti. Mislim da se mnogi od nas tako osjećaju; kao da naše riječi i trud ni do koga ne dopiru i ništa ne mijenjaju. No upravo su me ti prosvjedi podsjetili da se, kada se ljudi udruže, stvari ipak mogu pokrenuti. A onda me to ponovno vratilo najvažnijem uvidu: ne mogu mijenjati druge, mogu mijenjati samo sebe. Iz toga su proizišla moja pitanja: Gdje smo? Što činimo? Ali pitajući druge, zapravo sam najprije pitala sebe.

U Parizu sam osjećala i zahvalnost i krivnju. Zahvalnost jer me Francuska prepoznala i primila — vidjela je mene i moje darove, među dvadesetak stipendista kojima je darovala prostor i vrijeme za stvaranje. Krivnju jer sam istovremeno imala osjećaj da sam „napustila“ svoj dom i tražila rješenja izvan njega. Sloboda mi je bila pružena, a ja je isprve nisam prepoznala jer sam gledala usko, kroz prizmu vlastitih problema.

U Hrvatskoj sam tada bila formalno zaposlena, ali bez glumačkih zadataka, pa sam tražila prostor djelovanja. Prijavila sam se na natječaj prvi put 2013., drugi put 2018., i to me dovelo do mjesta na kojem sam danas. Francuzi dobro znaju, još od 1789., kako se izboriti za svoja prava. I razumiju povezanost slobode i umjetnosti. Kad nemaš strah da ćeš zahtjevima nešto izgubiti, nego vjeruješ da možeš dobiti, rezultat je gotovo uvijek pozitivan.

U Francuskoj je i pogled na umjetnost drugačiji. Dali su mi prostor, priznanje i slobodu kao stranoj umjetnici da stvaram u njihovoj zemlji. Nisu računali koliko će im se to „isplatiti“. Ali učiniš li nešto dobro umjetniku, on će to itekako cijeniti, jer svaki korak mu je inspiracija. Nitko od nas nije znao da ću idućih sedam godina promovirati francusku kulturu u Hrvatskoj i svijetu — ali dogodilo se, jer je sloboda njihov nacionalni potpis. A iz slobode može proizaći samo dobro. Kod mene su to bile zahvalnost i zaljubljenost.

Što se tiče sposobnosti slušanja druge strane — mislim da je danas gotovo i nemamo, i zato nam je svima tako kako jest. Trenutačno radim u ZGK Komedija na predstavi Ponos i predrasude, i opet vidim kako umjetnost reflektira društvo: u romantičnom kontekstu govorimo o ponosu, taštini i površnosti — našim najvećim boljkama. Ne slušamo druge jer to zahtijeva napor. Ako poslušamo, možda ćemo morati promisliti. A možda onda i preispitati svoje stavove. A tko to danas želi? 

Mogu li ljudi suosjećati s boli koju nisu iskusili? Mislim da mogu — ali samo ako su već osjetili neki gubitak u svom životu. Ne nužno isti, ali gubitak kao iskustvo. Tek kad padnemo, kad nam nešto vrijedno izmakne, otvori se prostor u kojem možemo razumjeti tuđu patnju. A činjenica da često i ne znamo što zapravo imamo sve dok to ne izgubimo… to je već sasvim druga tema.

Često se kaže da iz boli nastaje umjetnost. Tvoj rad nosi izraženu društvenu dimenziju – od promicanja mentalnog zdravlja do političke refleksije. Što te pokreće da sve to iznosiš javno? Smatraš li da je patnja nužan izvor nadahnuća ili tek katalizator promjene?

Rekla bih da prava umjetnost nastaje iz potrebe da nešto razjasnimo — da postavimo pravo pitanje ili da pustimo bol da bude prisutna, umjesto da je guramo pod tepih. Kad je čovjeku dobro, ne propituje se previše. Kad nema izazova, život ide „sam od sebe“ i obično primamo informacije, ali ih ne stvaramo. Umjetnost je suprotno tome: to je čin stvaranja odgovora. Najprije za sebe, a onda i za druge.

Svaki istinski umjetnik na neki način radi terapiju sam sebi. Danas postoji „art terapija“ kao termin, ali mi to oduvijek radimo intuitivno — kroz pisanje, skladanje, slikanje… to su alati kojima čovjek raspetljava unutarnje čvorove. Meni moj rad upravo to čini. Pronašla sam načine kako ublažiti vlastitu bol, i osjećam odgovornost, gotovo moralnu, da taj „lijek“ podijelim s drugima. Ako pomogne jednoj osobi, već smo na putu da bude bolje svima zajedno. Ta vjera u mogućnost boljeg svijeta ono je što me gura da svoje misli iznosim javno.

Što se tiče političke refleksije, tu sam samo jedan mali čovjek, možda tek jedna zrelija žena koja sve jasnije vidi kako ljudski život funkcionira, i kako svaki naš čin, misao ili propust, postaje odraz društva u kojem živimo. Ono što činimo sebi, vraća nam se kroz svijet. I obrnuto.

Patnja nije jedini izvor nadahnuća. Za mene je drugi pol — zahvalnost. Te dvije sile držim kao dvije strane jedne vage: bol i olakšanje, noć i dan, francuski i hrvatski, dobro i loše. Jedno bez drugog ne može postojati. Umjetnost nastaje upravo u tom prostoru između — u razmaku koji nas natjera da rastemo.

Vrlo slušani podcast

Na književnoj rezidenciji u Lyonu predstavljala si Hrvatsku u prvoj hrvatsko-francuskoj razmjeni autora. Kako je to izgledalo? Tko su bili autori iz Hrvatske, i kako su reagirali Francuzi na vaše izvedbe?

Bilo je to šest dana ispunjenih svime što umjetniku treba — dobrim ljudima, novim prostorima, kvalitetnim razgovorima i inspiracijom koja se skuplja u tišini između dva gutljaja vina ili dvije rečenice poezije. Obilazili smo ključna mjesta Lyona: ulice stare četvrti, muzeje, posebno Muzej svile, crkve, vidikovce… sve ono što grad čini živim organizmom. No ono što će najviše oblikovati našu buduću knjigu nisu samo mjesta, nego razgovori koje smo vodili — o životu, strahu, stvaranju, ljubavi, smislu. 

Na prezentaciji Regards Croisés čitali su se tekstovi i poezija hrvatskih autora na francuskom, a ja sam, zbog svoje osobne priče s Francuskom, i zapjevala. Svi tekstovi su toplo i s osmijehom primljeni, ali trenutak u kojem čuju glazbu ih je posebno razgalio — osjetila se neka lijepa razmjena, kao da je glazba premostila sve razlike.

S hrvatske strane sudjelovali su pisci Željko Špoljar, mladi Mislav Gleich i Lucija Švaljek. Učinili su ovo putovanje ne samo kreativnim nego i istinski ugodnim i opuštenim. Lyon, za mene „Pariz u malom“, me potpuno osvojio. Vjerujem da ću se već u lipnju vratiti — koncertom Pod pariškim nebom i promocijom naše zajedničke knjižice u kojoj će biti ispisane priče svih nas.

Tvoj podcast La fleur de la solitude sluša se u više od 90 zemalja. Što to govori o univerzalnosti teme samoće, i koliko u tom uspjehu vidiš važnost vlastitog angažmana u promociji svog rada?

To što se podcast sluša u više od 90 zemalja za mene je potvrda da je samoća kao i ljubav i tuga univerzalni ljudski jezik. Bez obzira na kulturu, kontinent ili jezik, svi znamo kako izgleda trenutak kad ostaneš sam sa sobom — i koliko to može biti i bolno i oslobađajuće. Samoća je iskustvo koje nas na neki način izjednačava; ona skida sve maske i granice, pa se ljudi u mojim riječima prepoznaju ne zato što dijelimo istu geografiju, nego istu unutarnju borbu. Vjerujem da je autentičnost ta koja putuje najdalje. Ja nisam ništa “pakirala” da bi bilo komercijalno ili poželjno. Nisam pratila trendove. Nisam čak ni željela da se zna tko stoji iza podcasta. I upravo je ta iskrenost kojom govorim o svojim ranama i otkrićima, pronašla put do ljudi koji su isto tako u potrazi za istinom o sebi.

Što se tiče promocije, moj angažman je bio minimalan. Nisam radila strategije, kampanje, plaćene oglase. Nisam išla “gurati” sadržaj. Ono što se dogodilo bilo je organsko: ljudi su ga dijelili jer su u njemu našli nešto svoje. To mi je najveće priznanje. Zato uspjeh ne doživljavam kao rezultat marketinga, nego kao potvrdu da kada progovoriš iz najiskrenijeg mjesta u sebi, to dopire do onih kojima je baš to potrebno. Autentična riječ uvijek pronađe put — pa i onda kada je pustiš u svijet bez očekivanja.

Ciklus RANE obuhvaća 12 pjesama u 12 mjeseci, što je prilično zahtjevan tempo. Koliko je samodisciplina važna u takvom procesu? Je li ovo prvi put da si se odlučila na tako dugoročan i strukturiran način rada? Što za tebe znači održavati taj ritam – čin kontrole ili čin predaje?

Hm, zanimljivo da tako pitaš. Te pjesme su sa mnom evo već dvanaest godina. Prva, Miritaš, nastala je 2013. godine. Od početka je bilo jasno da njihov cilj nije “album na CD-u” niti povratak u ulogu pjevačice. Bile su tu da me izliječe. Da me upoznaju sa mnom samom. Da me natjeraju da priznam sebi kako u umjetnosti koja nema ambiciju biti dio showbusinessa kompromisi nemaju mjesto — i da je osobna sloboda temelj mog postojanja, privatno i profesionalno.

Istina je bila prioritet, a ona se otkrivala polako. Ona je diktirala tempo, ne ja. Čak sam u početku željela da pjesme i podcast izađu anonimno, da se ne zna tko stoji iza njih, jer mi je riječ bila važnija od imena. To je suprotno od mainstreama, a ja sam, čini mi se, oduvijek plivala uzvodno. I ne žalim. Nisam se predala, nego sam ojačala duhom i shvatila zašto sam ovdje. To je temelj mentalnog zdravlja po meni. Kada znaš tko si i zašto si ovdje došao, naravno to se može mijenjati, onda su sve prepreke samo izazovi koje rješavaš putem i znaš da ćeš od njih samo narasti.

Samodisciplina je pritom bila ključna. Ona je, po meni, najveći čin ljubavi prema sebi: način da postaneš više od onoga što jesi i da prerasteš vlastite granice. Ako nemaš kontrolu nad sobom, netko drugi će je imati. Kada gledam unatrag, shvaćam da sam samodisciplinu brusila cijeli život ali iz potpuno suprotnih razloga. Od djetinjstva sam se stalno natjecala. Najprije u dvorištu, zatim na Glasu Makarske rivijere gdje sam kao dijete pobijedila. Kasnije Turbo Limach Show, pa sport: atletika, medalje, kadetska reprezentacija. Kasnije fakulteti, emisije, projekti… Uvijek neka utrka, a nikada je zapravo nisam voljela. Zato je umjetnost postala moja utjeha – u njoj nema takmičenja ni konkurencije, odnosno barem ne bi trebalo biti.

Tek mi je život u tridesetima pokazao pravu svrhu te “trening-discipline”: naučila sam završavati što započnem, ostati usmjerena i uporna. A kasnije sam, jednako važno, morala naučiti i kada — i zašto treba odustati, da bih i tada poštovala sebe. Zato održavanje ritma koje na prvu izgleda kao čin kontrole nad sobom za mene je čin predaje. Predaje svojoj duši koja me vodi da budem ono što jesam i što bi trebala postati.

“Umjetnost samo daje”

Knjiga s glazbom Cvit samoće spaja dramsko, glazbeno i književno, a istoimenu predstavu si izvodila u Klubu Kazališta Komedija. Što si otkrila o sebi kroz taj spoj formi?

Otkrila sam da se, čak i po cijenu scenskog života, ne mogu odreći svoje autentičnosti. Moja kompleksnost nije teret nego zadatak — nešto što moram raščlaniti, razumjeti i prihvatiti da bih sebe jasnije vidjela. Kroz istraživanje tih različitih formi shvatila sam koliko me učenje zapravo veseli. Svaka nova forma otvori mi vrata u neki dio mene za koji nisam znala da postoji. I tako napredujem, sloj po sloj, bez prisile i bez potrebe da se uklopim. 

Shvatila sam i da svatko od nas nosi svoju jedinstvenost, ali da nju možemo istinski spoznati tek kada u potpunosti ispoštujemo darove s kojima smo došli na ovaj svijet — i kada im dopustimo da nam služe, a onda i da mi njima služimo svijetu.

Kada pogledaš unatrag – što ti je umjetnost oduzela, a što ti je dala?

Umjetnost me, prije svega, dovela k meni samoj, a to je najveći dar koji čovjek može dobiti. Kada pronađeš sebe, pronađeš i svoje ljude, svoja mjesta, svoj put. U umjetnosti nema pretvaranja: ona te razotkrije, ogoli, ali te upravo zato iscjeljuje. Čak i kad naiđeš na laž ili neiskrenost s druge strane, i to je dar — jer iz toga rasteš.

Drugi dar je sloboda. Ona je čuvena riječ koju svi prizivamo, a koju se istovremeno bojimo, jer sloboda uvijek vodi za ruku odgovornost. Onaj tko se ne boji odgovornosti, taj je slobodan. A sreća, mislim, živi upravo tamo — u toj hrabrosti da budeš iskren, da budeš svoj.

Umjetnost mi, zapravo, nije ništa oduzela. Ona samo daje — pa čak i spoznaju da nam nitko ne može oduzeti ono što mu sami ne dopustimo.

Kada govoriš o svom umjetničkom imenu, uvijek pričaš i o tim ranama koje su na neki način sadržane u njemu. Koja ti je osobna „rana“ dala najveću snagu?

Nevidljivost.