F1: Kvaliteta filma pada čim se udaljimo od trkače staze

Među ovogodišnjim nominacijama za nagradu Oscar našao se i film redatelja Josepha Kosinskog, F1 (F1: Movie, 2025.).

Film je nominiran u četiri kategorije: najbolji film, najbolja montaža, najbolji zvuk i najbolji vizualni efekti. Ako bih svoj dojam sažeo u jednoj rečenici, rekao bih da je film izvrstan u onome što mu je najvažnije – prenošenju atmosfere utrka Formule 1 na platno – dok u ostalim segmentima ostaje prosječan.

Nećemo puno pogriješiti ako kažemo da je F1 u većem dijelu predvidljiv. Priča je to koju smo gledali već tisuću puta i gledat ćemo je još toliko. Ne pišem to u negativnom kontekstu – putovanje junaka je narativ koji pratimo od prvih pisanih tekstova pa sve do današnjeg dana. Junak koji kroz borbu dolazi do svog cilja uvijek ostaje rado viđen.

Utrke su fantastično napravljene, ostatak je upitan

Ovog puta junak je Sonny Hayes, kojeg glumi Brad Pitt. U svijetu Formule 1 poznat je kao „never-was“ – onaj koji nikad nije stigao na vrh. Karijera mu je prekinuta na samom početku, kada je u borbi s najboljima doživio tešku nesreću koja ga je bacila na dno, i osobno i profesionalno. Ipak, oporavio se. Na početku filma srećemo ga kao iskusnog vozača s godinama na leđima i brojnim uspjesima u karijeri. Ipak, nedostaje mu najvažnije – pobjeda u Formuli 1, a na početku filma dobiva priliku da to ostvari.

Nastavak filma prati dobro poznat obrazac: malo uspona, malo padova, sukob s mlađim kolegom i pronalazak zajedničkih točaka, spajanje mladosti i iskustva, romantična linija, a na kraju sve završava pobjedom u utrci.

Jednu stvar film odrađuje fantastično – utrke. One su napete, bučne i svaka za sebe predstavlja malu dramu; čak ni gledatelji poput mene, koji nemaju posebna znanja o Formuli 1, ne mogu ih doživjeti dosadnima. Montaža je povremeno prilično hektična, no upravo to doprinosi osjećaju adrenalina. Režijski su sve utrke izvedene besprijekorno.

Velik plus u pogledu uranjanja u svijet filma svakako je povremeno pojavljivanje stvarnih osoba iz svijeta Formule 1. Ljubitelji tog natjecanja zasigurno će prepoznati niz F1 vozača, a čak sam i ja prepoznao Lewisa Hamiltona, Maxa Verstappena i Fernanda Alonsa. S druge strane, dio scena povremeno ostavlja dojam produžene reklame za samu Formulu 1.

Pokušaj dodatne dramatičnosti

Najveći problem filma javlja se u drugoj polovici, gdje se narativna logika sustavno žrtvuje radi postizanja dodatne dramatičnosti. Primjerice, znatan dio zapleta počiva na optuživanju Hayesa za nesreću mlađeg kolege, iako je u filmu jasno prikazano da on za nju nije odgovoran te da je to poznato praktički cijelom timu koji tijekom utrke sudjeluje u zajedničkoj komunikaciji.

Slično vrijedi i za „otkriće“ Rubena Cervantesa, Hayesova prijatelja i bivšeg vozačkog kolege, kojeg tumači Javier Bardem, da je Hayes u nesreći na početku karijere zadobio teške ozljede. To otkriće služi kao motiv za zabranu daljnje vožnje, no teško je povjerovati da netko tko mu je bio blizak prijatelj sve te godine nije znao kakve su bile posljedice nesreće. Vjerojatnije je da bi za njih znala i šira zainteresirana javnost, s obzirom na to da je riječ o vozaču Formule 1, a ne anonimcu.

Još jedan problematičan trenutak predstavlja Hayesovo „pomračenje uma“ nakon sabotaže zbog koje tim mora koristiti stariji i slabiji bolid. Iako je razumljivo nezadovoljstvo takvim razvojem događaja, njegovo nekontrolirano ponašanje na stazi teško je uskladiti s likom koji nam je dotad predstavljen kao iskusan, staložen i taktički promišljen vozač. To je osobito upadljivo jer neposredno prije toga kori mlađeg kolegu i naglašava važnost timskog rada.

Likovi bez dubine

Osvrnimo se i na glumu. Nije iznenađenje da film nije dobio nijednu nominaciju za glumačka ostvarenja, jer su glumačke mogućnosti uvelike ograničene samim scenarijem. Likovi nemaju osobitu psihološku dubinu ni socijalnu kompleksnost, pa ni glumci nemaju mnogo materijala s kojim bi mogli raditi.

Tako Brad Pitt kao Sonny Hayes tijekom većeg dijela filma reagira gotovo identično na svaku situaciju – samouvjereno, s blagim smiješkom i uvijek spremnom replikom koja sugovornika „stavlja na mjesto“. Općenito, dojam je da glumci profesionalno odrađuju svoje uloge, ali svaki pokušaj emotivnijeg iskoraka iz zadane karakterne šablone djeluje forsirano, bilo da je riječ o smijehu ili suzama.

Sve u svemu, F1: Film uspješan je u svojoj srži, no kvaliteta osjetno pada čim se udaljimo od trkaće staze. Riječ je o filmu koji pri ponovnom gledanju ne nudi ništa novo, jer su svi njegovi aduti i slabosti jasno vidljivi već pri prvom susretu. Gledatelji koji su uživali u prethodnom filmu Josepha Kosinskog, Top Gun: Maverick (2022.), vjerojatno će pronaći zadovoljstvo i u F1: Filmu.

Može li osvojiti Oscara za najbolji film? Po mojem mišljenju – teško. Montaža, iza koje stoji oskarovac Stephen Mirrione, kao i vizualni efekti, funkcioniraju izvrsno u sekvencama utrka, pa u tim kategorijama film ima realne izglede.

Kada je riječ o Oscaru za zvuk, F1: Film tu ima ozbiljne šanse: snimanje zvuka u uvjetima ekstremne buke Formule 1 bio je više nego izazovan zadatak, a rezultat je autentično i dojmljivo prenesen do gledatelja. Vrijedi istaknuti da je na čelu tima za zvuk bio Al Nelson, ista osoba koja je za film Top Gun: Maverick osvojila Oscara upravo u toj kategoriji. Nominaciju za originalnu glazbu film nije dobio, iako ju je, po mojem mišljenju, zaslužio – glazbu potpisuje Hans Zimmer, a ona se organski uklapa u ritam i energiju filma.