Mick Harvey i Amanda Acevedo: Tehnički besprijekorno, emotivno suzdržano
Kada u grad dolazi ime poput Micka Harveyja, čovjeka koji je desetljećima čuvao leđa Nicku Caveu u The Birthday Partyju i The Bad Seedsima, očekivanja su uvijek barem za nijansu povišena.
Njegov aktualni projekt s meksičkom pjevačicom Amandom Acevedo, s kojom promovira zajednički materijal, u najavi je obećavao intrigantan spoj mračnog australskog bluesa i latinoameričke melankolije. Ipak, koncert u zagrebačkom Vintage Industrial Baru ostavio je dojam korektno odrađenog, zanatski besprijekornog, ali pomalo mlakog i emotivno suzdržanog rendez-vousa.
Večer je oko 21:15 otvorio Andrew McCubbin, kantautor iz Melbournea, praćen s tek dva instrumenta i vokalom.
Njegov je polusatni nastup počeo pred gotovo praznim klubom koji se polako punio tek na prvoj pjesmi. McCubbinov izričaj, koji vokalno na momente snažno priziva neprežaljenog Marka Lanegana uz instrumentalnu atmosferu blisku The Nationalu, ostavio je solidan, no ne pretjerano upečatljiv dojam.
Vokalna sinergija
Zvuk je od samog početka bio iznimno čist i jasan, no ono što će se pokazati kao kronična boljka cijele večeri – neprestani žamor i razgovor publike – već je ovdje uzelo maha. Možda je na prosječnu posjećenost, gdje je ispunjeno tek između trećine i polovice kapaciteta kluba, manjak interesa usred tjedna.
Dvadesetak minuta kasnije, na pozornicu stupaju glavni akteri, a predgrupa im se pridružuje u izvedbi nekoliko pjesama. Mick Harvey, dobro raspoložen, pozdravio je okupljene na hrvatskom jeziku.
Set su gradili ugodnim tempom, a kroz pjesme poput Golden Mirror i Cover Me in Roses; odmah je do izražaja došao glavni adut ovog dvojca – vokalna sinergija. Mick i Amanda na pozornici djeluju kao dvije krajnosti, vizualna i stilska suprotnost, no njihovi se vokali iznimno lijepo slažu. Amandin glas je izrazito ugodan i nosi neočekivanu dubinu; njezina izvedba ima svojevrsni ledzeppelinovski karakter u impresivnoj punini.
Svirka je, mora se priznati, tehnički bila na vrhunskoj razini. Harveyjeva gitara zvučala je majstorski, tonovi su bili precizni, a prijelazi između pjesama odvijali su se glatko, bez previše nepotrebne priče, iako se Harvey povremeno opušteno šalio s publikom. U setu su se našle i When We Were Beautiful And Young, izvrsna obrada Pat Benatar Love is a Battlefield te Frankova Night of the Blues.
Energičan bis
Ipak, unatoč čistom zvuku i virtuoznosti, koncertu je nedostajalo onog opipljivog žara. Pjesme su na momente djelovale nedorečeno, držeći se na sigurnoj distanci od publike; zvučale su odlično, ali bez prave, sirove emocije. Tom dojmu svakako nije pomogla ni zagrebačka publika koja je svojim konstantnim žamorom kvarila doživljaj i lomila iole intimniju atmosferu.
Nakon oko sat i pol svirke, uslijedio je bis koji je vjerojatno bio i najenergičniji dio večeri. Otvorila ga je sjajna izvedba Famous Last Words; (koja je zvučala apsolutno vrhunski), nakon koje je uslijedila Gainsbourgova Bonnie & Clyde.
Za sam su kraj ostavili Perfect Storm koja je na najbolji mogući način zatvorila nastup. Sve u svemu, Harvey i Acevedo su isporučili profesionalan i zvučno raskošan set. Tko je došao slušati odličnu gitaru i ugodne vokalne harmonije, dobio je svoje. No, tko je tražio katarzično glazbeno iskustvo i malo više scenske strasti, ostao je pomalo kratkih rukava.
