Frozen Charlotte (Jack White): Praznik za uši gladne sirovog rock’n’rolla
Koliko su nam puta do sada glazbeni proroci, dežurni trendseteri i cinici pokušali prodati izlizanu priču da je rock’n’roll odsvirao svoje? Da je mrtav, pokopan i prekriven slojevima algoritamski generirane pop-plastike, auto-tunea i bezličnih trap-beatova koji dominiraju današnjim top ljestvicama? I koliko puta ih je netko poput Jacka Whitea demantirao jednim jedinim potezom trzalice po žicama? Njegov novi studijski album Frozen Charlotte je svojervsni šamar svima koji su pisali nekrologe gitarskoj glazbi i pospremali je u muzeje.
Već od uvodnih sekundi, od prvog rifa koji otvara ploču, White ne ostavlja prostor za filozofiranje, prenemaganje ili bespotrebnu introspekciju. Direktno udara rifovima koji zvuče kao da su iskovani u nekoj vlažnoj detroitskoj garaži prepunoj ispušnih plinova, prolivenog piva, znoja i opušaka. Na albumu nema dugačkih ambijentalnih uvoda, nepotrebnog zagrijavanja i opipavanja terena. Frozen Charlotte vas od prve sekunde lovi za vrat, baca u zid i ne pušta dok ne odradi svoje.
Fuzz, znoj i nepatvorena energija
Valjalo bi odmah raščistiti da Frozen Charlotte nije uradak koji pokušava izmisliti toplu vodu, niti on to u ijednom trenutku želi biti. Ovo je organski, prljavi rockerski album kakav se danas ne čuje često. Onaj direktni, opipljivi odjek vremena kada su se ploče snimale uživo u studiju, s bendom koji diše kao jedno i pojačalima odvrnutim preko ruba izdržljivosti.
White se bez trunke nostalgije vraća samim osnovama, sirovom blues-rock nervu koji je na prijelazu milenija proslavio The White Stripes i spasio rock od grunge-mamurluka. Ali sada to radi s autoritetom i iskustvom prekaljenog veterana koji instinktivno zna kada treba nagaziti pedalu i stvoriti zvučni zid, a kada ostaviti prostor da pjesma prodiše kroz drvo i žicu.
Gitare na albumu režu poput pile, ritam sekcija melje sve pred sobom u nezaustavljivom boogie-vlaku ne ostavljajući zarobljenike. Whiteov prepoznatljivi, blago neurotični i na trenutke manijakalni vokal gotovo savršeno kanalizira iskonsku rokersku anksioznost. Iskreno govoreći, tražiti nekakve konceptualne ili produkcijske zamjerke ovom izdanju bilo bi obično cjepidlačenje, jer ih gotovo i nema. U eri kada se albumi besomučno poliraju, peglaju i komprimiraju do potpune neprepoznatljivosti u sterilnim digitalnim uvjetima, Frozen Charlotte zvuči živo, opasno i nepredvidljivo sa zvukom izvođača koji se ne mora dokazivati ni uštogljenoj kritici ni masovnoj publici.
Katarza na tri akorda
Ako bi trebalo secirati srž i mišiće ovog albuma kako bismo dokazali njegovu potentnost, dovoljno je zaustaviti se na tri komada koja savršeno definiraju njegov karakter i ne ostavljaju mjesta sumnji. Pjesma There’s Nobody There vozi na klasičnom whiteovskom, kotrljajućem i ljepljivom grooveu koji vas tjera da pojačate zvučnike do kritične mjere – dok ne počnu opasno krčati i prijetiti izgaranjem. S druge strane, Thick As Thieves donosi nešto mračniju, močvarniju i hipnotičku atmosferu, gdje se tempo usporava, ali tenzija raste. U pjesmi se ona stara, blatnjava delta-blues baština bez pardona sudara s modernom, distorziranom psihodelijom u maniri koja iznova dokazuje da White i dalje ima daleko najmaštovitiju i najinteligentniju upotrebu gitarskih efekata današnjice.
A onda vas dočeka … All Alone Again, fantastična tutnjava i adrenalinski fiks koji zatvara briljantnu trijadu. U njoj do izražaja dolazi njegova gotovo alkemičarska sposobnost da kroz gustu grmljavinu distorzije i agresivni ritam provuče pop-melodiju koja vam se momentalno usiječe u korteks i danima neće izaći iz glave.
Jack White na Frozen Charlotte daje glasan i znojan podsjetnik da u moru digitalnog konfekcijskog smeća rock glazba još uvijek ima i srce i puls. Za sve one koji su se bojali da su električne gitare rekle svoje posljednje riječi, White je ovim albumom poručio da se mogu prestati brinuti – rock and roll, barem dok on drži trzalicu, ne ide nigdje.
