čuvarkuća: „Novi album uzeo nam je vremena i živaca, ali bilo je vrijedno toga“
Hrvoje Dešić pokrenuo je prije pet godina još jedan glazbeni projekt. Bend čuvarkuća danas iza sebe ima dva ekstremno dobra albuma – Curino cvijeće (2022.) te ovogodišnji Kratka deka.
Ako vas je stilski osupnuo Harvo Jay, čuvarkuća je logični nastavak zvuka, ako je imalo uhvatljiv, ali i ujedno prkosi žanrovima. Sudeći po odgovorima koje smo dobili, uživo će se vidjeti snaga benda na koji valja obratiti pažnju.
Kako to već ide prilikom izlaska albuma, red je da se friški studijski rad stavi pred publikom. Povodom toga razgovarali smo s Dešićem koji nam je najavio koncert u Vintage Industrial Baru 14. listopada.
Prvo pitanje odmah vezano uz promociju albuma: hoćemo li čuti Kratku deku u kompletu na promociji albuma? Također, što u najavi koncerta znači da gledamo čuvarkuću u proširenom sastavu?
Tako je, svirat ćemo cijelu Kratku deku, dobar dio Curinog cvijeća, jedan cover i par hitova iskopanih iz naftalina. U Vintiđu ćemo prvi put svirati u kvintetu. Na kljavama i gitari će nam se pridružiti Tomo koji je svirao i na albumu, točnije na Utorku i Uholaži.
Prvijenac ste promovirali u legendarnoj KSET-ovoj kotlovnici, a sada u sklopu programa KSET50 album Kratka deka donosite na pozornicu Vintagea. Koliko vidite značaj u samom KSET okruženju za glazbu i glazbena događanja u Zagrebu, ali i šire? Koliko vam KSET u tom nekom odnosu snaga na sceni znači?
Pitanje je koliko bi mi svirki u Zagrebu imali da nije KSET-a i njegovih entuzijastičnih volontera. Sunday Session nam je bio jedan od prvih nastupa ikad. Kao što si rekao, tamo smo promovirali i prvi album, svirali smo na oproštajci od Kotlovnice, KSET open Air-u, jedino nam valjda Brucošijada fali da upotpunimo portfolio *wink wink*. Očito KSET voli nas i mi volimo KSET. Držim fige da se kotlovnica uskoro upogoni.
“Pjesme treba odsvirati bar još pedesetak puta”
Najavili ste da pjesme uživo poprime neku sasvim novu dimenziju. Je li to onda onaj konačni oblik pjesama kakve i trebaju biti i kakve ste ih zamislili?
Uvijek je drukčije uživo i snimljeno. Na albumu se nismo pretjerano ograničavali što se tiče zvukova i instrumenata. Zato smo za promociju odlučili proširiti bend. Što se tiče konačnih oblika, treba pjesme odsvirati bar još pedestak puta pa ćemo vidjeti, iako i u ove stare pjesme uvijek ubacujemo nove sitnice, čisto da ih malo osvježimo i da imamo što zeznuti na nastupu.
Naziv čuvarkuća u narodnoj tradiciji označava biljku koja štiti dom od neprilika, ali i biljku koja uspijeva u skromnim, tvrdim uvjetima. U tvom autorstvu (Hrvoje) osjeća se konstantni balans između sirove buke i intimnih melodija. Gledaš li na glazbu kao na neki zaštitni mehanizam, otpor prema svijetu/društvu i ostalim svakodnevnim stvarima?
Dobar dio života sam uz pomoć glazbe rješavao neke stvari koje su me mučile. Šutiš, trpiš pa onda napišeš tužnu/ljutu (ljužnu?) pjesmu, malo se iznojiš na probi i dobar si. Trenutno glazbu pravim jer želim probati napraviti što više različitih pjesama, a ne zato što moram.
“Draže mi je nešto probati i ne uspjeti nego…”
Za razliku od Curinog cvijeća, Kratka deka zvuči neposrednije, glasnije i žanrovski šarenije (od pustinjskog rocka i punka do jazza i city popa). Je li to širenje zvuka došlo prirodno s proširenjem postave i uvođenjem saksofona i synthova?
Prvenstveno je do širenja zvuka došlo jer zašto ne. Draže mi je probati nešto i ne uspjeti nego naći jedan žanr koji nam ide i lupati po njemu do „mirovine“, iako se možda ugrizem za jezik. Normalno, lakše je isprobavati različite stvari kad svi volimo različite žanrove i nitko zapravo nema neku čvrstu predodžbu kako mi moramo zvučati. Probamo, pa ako prođe prođe.
Na albumu su prisutne mnoge, nazovimo ih, generacijski teme (burnout, beznadnost…). Tražite li preko takvih stihova i zvuka način i svojevrsni obračun s nemilosrdnom realnošću?
Vjerojatno da jer ipak zapišem stvari koje mi se motaju po glavi, ali više pišem u bljeskovima inspiracije nego s namjerom da kažem nešto specifično ili pošaljem neku poruku.
Dobar temelj za daljnje samostalno snimanje
Pjesme Serpentina I i Serpentina II funkcioniraju kao epski dvodijelni koncept o pucanju starih sustava i alegoriji o tome što želimo postati. Kako je izgledao proces građenja te duologije i je li izostanak vokala u drugom dijelu bio jedini način da se ta priča doista zaokruži?
Moram priznati da tvoja interpretacija zvuči bolje od moje.
Nisam pretjerano razmišljao o tome što će pjesma reći. Nikad prije nisam napisao nešto slično. Imao sam na umu tu sword & sorcery sliku viteza koji se u oklopu penje na planinu i htio sam je prebaciti u pjesmu. Na to me inspirirao Dragomir Šulc i njegov Natives of Nothing te višekratni kratki izleti po kotorskim serpentinama – otud i ime. Prvo sam napravio instrumental Serpentinu II pod radnim imenom Poquito Cabeza po epizodi Malcolma u sredini. Tekst nisam uspio uklopiti na nijedan od instrumentala dok eventualno nisam usporio akorde i dodao slide gitaru a la The Rain song Led Zeppelina. Bilo je šteta odbaciti brzu jer je nastala spora pa je druga ostala instrumental. Sa Serpentinom I smo se najviše namučili tijekom snimanja.
Kad podvučete crtu pod Kratku deku, što je to što vam je ovaj album dao, a što je ono što vam je (glazbeno ili emotivno) oduzeo?
Dao nam je da probijemo kletvu drugog albuma, dobar temelj za daljnje samostalno snimanje i šaranje po žanrovima. Uzeo nam je sigurno vremena i živaca, ali bilo je vrijedno toga.
“Stremimo prema boljem i možda zaslužujemo više”
Ove godine primijetili smo zaista mnogo sjajnih alt, rock-indie albuma. Žanrovski šaroliki, dio sam samo tu naveo, ali kako gledaš na našu scenu posljednjih mjeseci pa i godina? Harvo Jay bio je meni jedan izniman glazbeni projekt i nešto što čuješ, odmah se ističe u moru poplave zvukova u današnjoj glazbi. S čuvarkućom bih također rekao ponovio istu rečenicu.
Hvala ti Filipe! Ne pratim što se događa u mjeri u kojoj sam to činio prije, ali vidim da se puno objavljuje i da se puno svira. Najdraže od svega mi je valjda naići na nešto dobro što nigdje nije oglašeno i nije na portalima. Više sam zapeo na kopanju po prošlosti nego što držim korak sa novim stvarima, ali ako moram izdvojiti nešto čemu se redovito vraćam to bi bio album Celuloza Leut Magnetika.
Kako danas gledate na poziciju alternativnog benda na sceni. Pruža li ta ne-mainstream pozicija potpunu slobodu ili u njoj ima i doze frustracije?
Sve što nešto pruža, nešto i oduzima, yin yang i te šeme. Je, imamo slobodu raditi što hoćemo i odrediti tempo kojim idemo, ali mi smo već „u godinama“ i pored svih ostalih obveza nije nam lako održavati bend. No guramo dalje. Svi mi uvijek stremimo prema boljem i mislimo da možda i zaslužujemo više, ali sama činjenica da netko želi slušati pjesme koje smo mi napravili i doći nas slušati liječi frustracije.
