Albumi kojima se uvijek vraćamo: Helena Kezerić
Patrik me svojim tekstom potaknuo da na jedno mjesto stavim svoje albume kojima se rado i najčešće vraćam, no bilo mi je gotovo nemoguće ograničiti se samo na pet naslova pa sam potpuno iskreno izdvojila njih dvanaest, a slijedi i objašnjenje kako sam došla do tog broja.
Albume kojima se rado vraćam podijelila sam u 3 kategorije i na tome sam stala jer sam shvatila da svakim dodavanjem kategorije želim dodati još jednu. Nekako sam se uspjela suzdržati od toga, no kategorije koje su ostale su „domaći albumi starijeg datuma” (u to ubrajam sve što je objavljeno prije 2000.), „strani albumi starijeg datuma” (moji najdraži, sve što je objavljeno prije 1990.) i „strani albumi novijeg datuma” (sve što je objavljeno nakon 2010.).
Također, prilikom slaganja liste važno mi je bilo da ne ubrajam albume koji su objavljeni u protekle dvije godine. Tu ima izdanja koja sam puno slušala, no broj slušanja se ne može mjeriti s onima o kojima ćete čitati u nastavku. Ako ću za nekih pet ili deset godina negdje ponovno raditi ovu listu, možda će se ti albumi naći na njoj.
Ako malo detaljnije bacite pogled na listu mojih najslušanijih albuma, primijetit ćete prazninu od kraja osamdesetih sve do 2016. godine. To ne znači da ni jedan album iz tog perioda nisam slušala, jednostavno ni jedan od njih nisam slušala toliko puno. Treba uzeti u obzir i to da slušam glazbu kroz cijeli dan, najčešće na putu do posla i u uredu, što mi uzme od prilike jedanaest sati u danu. Iako sam sklonija slušanju kompilacija dok putujem, niže navedene albume sam slušala sigurno u javnom prijevozu na putu do posla kroz godinu.
Skoro svi albumi kojima se rado vraćam imaju jednu stvar zajedničku – a to je da ih mogu pustiti kolegicama u uredu i ni jedna se neće buniti. Stijene i Drugi način puno češće slušam dok sam u pokretu, a najdraže mi ih je pustiti dok se spuštam s brda u cik zore. Da ovaj uvod ne bi postao predugačak za svoje potrebe, krećem u predstavljanje dvanaest albuma od kojih ne odustajem već godinama.
„Drugi način” – Drugi način (1975.)
Imam osjećaj kao da se oduvijek sjećam pjesme Stari grad s istoimenog albuma Drugog načina. Tata ju je često slušao dok sam bila jako mala, a kad sam malo odrasla, jako su mi se svidjele pjesničke slike i pripovijedanje zahvaljujući kojem sam tako jasno mogla zamisliti taj stari grad i sivu katedralu. Kad sam kasnije imala priliku poslušati album u cijelosti, više se nisam od njega odvajala. Ovo izdanje za mene nema slabu točku, svaka pjesma ima jednaku snagu i poetsku ljepotu.
Album je objavljen 1975. godine, a bend je ugovor s diskografom PGP RTG dobio na temelju modernog dizajna omota. Povjerenje se diskografu isplatilo jer je album postigao veliku popularnost i kroz godine bio je nekoliko puta nanovo objavljivan te u kratkom roku rasprodan. Zvuk Drugog načina oduvijek je bio inspiriran njihovim najdražim bendom Jethro Tullom, što se osjeti i ovdje kroz dvije flaute, dvije gitare i višeglasno pjevanje.
„Jedanaest i petnaest” – Stijene (1982.)
Stijene su najbolji kliški bend svih vremena. Pazite, Zorica Kondža u hard rock postavi koje se ne bi posramio ni jedan svjetski uspješan bend onog vremena. Taj album sam pronašla na kazeti u djedovoj i bakinoj kolekciji kao dijete i ta vještica koja mrvi sat je ostavila snažan utisak na mene. Očekivala sam da postoji neka legenda, usmena predaja, neka priča koja će objasniti sliku, puno sam o tome kao dijete razmišljala.
Možda zvuči smiješno ili nevjerojatno (jer sam tada imala samo šest godina), ali tamo negdje oko 1996. godine ništa drugo nije smjelo u kazetofon. Onda je ta kazeta jednog dana netragom nestala (vjerojatno je tu netko od članova obitelji odlučio da nećemo više svaki dan slušati Stijene cijelo vrijeme) i nikad nismo saznali što se s njom dogodilo. To me jako rastužilo i nisam prestajala razmišljati o tom albumu, a kad smo dobili internet, prvo sam išla provjeriti može li se poslušati na YouTubeu.
Sjećam se, seka je posebno voljela pjesmu Manipulator, nismo baš najbolje tada još razumjele značenje cijelog teksta, ali nam je dio „ako ti striček crkne, hvataj se za slamčicu” bio urnebesno smiješan. Mislim da mi se još kao djetetu svidjela dramatičnost koja prevladava na albumu, a kroz godine mi je ljubav prema ovom izdanju samo rasla. Jedini regionalni hitovi s albuma, koji su se do danas zadržali, su pjesme Ima jedan svijet i Singing that Rock ‘n’ Roll, a meni je teško izdvojiti bilo koju drugu pjesmu, tako se lijepo slažu jedna na drugu. Ako bi baš morala birati, spomenula bi Obraz od gume, Pločnik jedne ulice i Ženidbu muzičara.
Osim nostalgičnog predznaka, ako ga stavite u kontekst vremena u kojem je nastao, ovaj album je svjetska klasa, a i jako je dobro ostario. Zorica tako vješto prenosi spektar emocija iz pjesme u pjesmu, a svojim vrhunskim vokalom stoji uz bok bendovima poput Uriah Heep ili Deep Purple. Fenomenalno!
„Ljubav i moda” – Đavoli (1986.)
„Ljubav i moda” mi je jedan od dražih albuma Đavola i njemu se najčešće vratim kroz godinu. Sviđa mi se ta nevinost utkana u pjesme, što je neka karakteristika bendovog opusa. Veselje, ljubavi, nevinost, nostalgija – poput soundtracka za neko davno najljepše ljeto u životu. Skoro svaka pjesma s izdanja je hit, svi znaju za Pričaj mi o ljubavi, Điri điri, Čuvaj me, pazi me, Dok tebe ljubim, Fliper Soul...
„Pompei (Ljetna ploča katastrofe)” – JINX (1999.)
Još jedan ljetni album na listi. Recite vi što hoćete, no izdanje se tako lijepo sluša u uredu i provjereno podiže radnu atmosferu. Na stranu toga što ovaj album poslušam barem jednom mjesečno, mislim da su „Pompei (Ljetna ploča katastrofe)” jedan od najboljih pop albuma od osamostaljenja Hrvatske.
Nepravedno podcijenjen album s tako puno odličnih pjesama. Pjesme By by Baby by, Toliko suza za malo sna, Na plaži i Zar je stvarno došao taj dan (da, sve s istog albuma) ozdravile su krvnu sliku hrvatskog popa.
„Original Soundtrack Recording” – Phantom of the Paradise (1974.)
Možda ovaj album ne bi trebao biti na listi jer je riječ o soundtracku, no, evo, ne znam što mi je bilo bolje – film ili glazbene točke. „Phantom of the Paradise” je muzička horor komedija i ako cijenite stariju kinematografiju, oduševit ćete se. Brian de Palma je, sad već davne 1974., inspiriran djelima „The Phantom of the Opera”, „The Picture of Dorian Gray”, „Faust”, „The Hunchback of Notre-Dame” predstavio mjuzikl s napetom radnjom koja se vrti oko čovjeka vrlo nesretne sudbine.
Ne želim vam previše toga otkriti, no film ostaje zabavan čak i nakon nekoliko gledanja. Soundtrack se sastoji od zabavnih songova i melankoličnih balada, a ne mogu ga prestati slušati već skoro deset godina (otkako sam otkrila film).
„Can I Sing?” – Masayoshi Takanaka (1983.)
Obožavam japansku glazbu, a najdraži periodi su mi šezdesete, sedamdesete i osamdesete. O glazbi šezdesetih u Japanu sam već pisala u sklopu rubrike „Glazbom po globusu”, a vrsnog i vrlo popularnog gitaristu Masayoshija Takanaku sam slučajno otkrila zahvaljujući YouTube algoritmu. Pjesmu Santigo Bay Rendez-Vous slušam među prvima u danu jer se redovito pobrine za početak dana u dobrom raspoloženju.
Takanaka je rođen 1953. u Tokiju, a glazbu objavljuje od 1971. godine. U Japanu je poznat kao gitarist-virtuoz, skladatelj i producent koji u svojim pjesmama voli kombinirati jazz, pop i rock elemente, a njegov zvuk je inspiriran izričajem kolega koji su djelovali u sklopu žanra koji Zapadni svijet zna pod nazivom City pop (to nije lokalni izraz za žanr, već mu je to ime dodijeljeno od strane obožavatelja sa Zapada, no o tome neki drugi put, taj tekst je u pripremi).
Kad bi ovaj album trebala usporediti s nečim, usporedila bi ga s toplim povjetarcem u kasno poslijepodne. Ponovno vuće na ljeto, znam, no ne mogu si pomoći. Tek sad primjećujem ovaj patern.
Pored gore spomenute, izdvojila bi još i pjesmu Cry Baby Cry, emotivni instrumental s predivnim gitarskim dionicama. Preporučila bi vam ovaj album za opuštanje i pozadinski soundtrack svakog opuštenog druženja s dragim ljudima. Glazbu ne čine samo Britanski i Američki izvođači, toliko dobre glazbe od pamtivijeka ima i u drugim dijelovima svijeta. Kad to otkrijete stvarit ćete koliko je dosadno ovo što nam se gura u svakodnevicu.
I da, odgovor na Takanakino pitanje je: „Yes, you can sing!”.
„Dead Man’s Party” – Oingo Boingo (1985.)
Obožavam glazbu Dannyja Elfmana, no najdraža mi je ona koja je nastala prije nego što je počeo graditi uspješnu karijeru filmskog skladatelja. Oingo Boingo je od ekscentrične putujuće kazališne trupe evoluirao u jedan od zanimljivijih bendova osamdesetih. Konkurencija je bila jaka, a šanse za uspjehom mogli su vrlo lako i potpuno nenadano ugroziti glazbenici s drugog kraja svijeta.
Nakon što je Danny Elfman preuzeo Oingo Boingo od svog brata, kreativno se lišio bilo kakvih ograničenja, stvarajući teatralne, zabavne, crnohumorne, ponekad i cinične songove. Vrhunsko muziciranje ansambla i Elfmanov predivan glas savršeno su kanalizirali teatralnost i gotovo filmsku atmosferu kroz svoje pjesme. Iako se na njihovom albumu „Boi-Ngo” iz 1987. nalazi pjesma Not My Slave, koju doslovno slušam svaki dan i čiji tekst je za mene definicija zdrave veze, kroz godinu najviše slušam „Dead Man’s Party”.
Taj album je toliko zabavan i teatralan da mi bez njega ne prođe ni jedan mjesec. Teško je zamisliti da jedan album može imati gitare i udaraljke koje oponašaju zvuk galopa ludih konja (No One Lives Forever) i synth dijelove koji oponašaju zvuk pomicanja kazaljki ubrzanog sata (Just Another Day), ali Oingo Boingo nam je i to omogućio. Himna maskenbala u kineskoj četvrti sigurno je u to vrijeme zvučala slično pjesmi Dead Man’s Party, a iza naizgled komičnog teksta krije se dublja poruka. Ako ste se ikad pitali kako bi zvučala pjesma za ludog znanstvenika tu je Weird Science. Valja i izdvojiti neuobičajenu baladu Stay – ma cijeli album je jedna luda glazbena kazališna predstava.
Odlična ritam sekcija i neočekivani muzički obrati ne prestaju me oduševljavati, tu su i elementi kabareta, ma odlično. Sad ću se zaustaviti, možda je najbolje da sami poslušate album.
„Tango in the Night” – Fleetwood Mac (1987.)
Ovim albumom smo zakoračili u najkomercijalniji period Fleetwood Maca. Neku im to zamjeraju, no mene i dan danas oduševljava činjenica da se na ovom albumu nalaze pjesme Big Love, Enywhere, Seven Wonders, Tango in the Night, Little Lies i Family Man. Tu su još i pjesme Mistify i Welcome to the Room…Sara i nabrojala sam 90% albuma. Zamislite da ste glazbenik i da vam je 90% albuma ispunjeno ogromnim hitovima.
„Recto Verso” – Paradis (2016.)
Jako me zabavlja činjenica da Patrik i ja imamo isti album na listi onih kojima se načešće vraćamo, iako imamo raznolik glazbeni ukus. Album „Recto Verso” sam otkrila zahvaljujući Spotifyevom algoritmu tamo neke 2017. godine. Da znam, Spotifya još tada nije bilo u Hrvatskoj, ali sam zahvaljujući prijateljevoj velikodušnosti imala priliku uživati u jednom novom svijetu glazbe i drugačijem algoritmu od YouTubeovog, s kojim sam se do tada jedino susrela.
Vratimo se mi albumu da ne bi ja zaglibila u priču o algoritmima streaming aplikacija. Dok sam ja uživala u zvucima njihovog najaktualnijeg albuma, francuski elektro duo Paradis više nije postojao. Od 2011. do 2016. objavili su četiri studijska izdanja, a singl Tot et Moi s ovog albuma je postigao najveći uspjeh u bendovoj kratkoj karijeri.
„Recto Verso” je jako ugodan, nenametljiv i skladan. Posebno ga volim slušati u uredu, kad sam usred posla koji zahtjeva malo veću fokusiranost. Kod kuće bi u tim prilikama slušala Dead Can Dance, no među kolegicama to jednostavno nije moguće jer shvaćam da je to teška glazba za prosječnog muzičkog konzumenta, a i treba uskladiti različite ukuse unutar tima i stvoriti neku zonu kompromisa, a jedno je sigurno – u toj zoni kompromisa nalazi se Paradis (raj). Baš sam čizi, izvinite.
p.s. Ponovno mi se čini da i ovaj album odiše nekom ljetnom atmosferom iako od godišnjih doba najviše volim sva i nemam favorita.
„Nocturnal” – The Midnight (2017.)
Ne bi bilo u redu da ova lista prođe bez ijednog retro synthwave albuma. Obožavam The Midnight, a „Nocturnal” mi je njihov najdraži album. Ovo konceptualno izdanje odiše filmskom atmosferom i idealno je za preslušavanje kad kiša kuca na prozor, a vama se ne da iz kuće, no ja ga slušam kroz cijelu godinu, a najčešće kad legnem spavati.
Ako baš moram izdvojiti najdraže pjesme s albuma, to su Shadows, Collateral i River of Darkness, no najbolje bi bilo ne prekidati ovu synthwave priču, proći će u trenu i samo ćete ju željeti slušati ponovno i ponovno.
„SOLACE” – Rüfüs Du Sol (2018.)
Primičemo se kraju liste s najmlađim izdanjima koja slušam kroz godinu. Rüfüs Du Sol je tročlani australski bend i iako sam si dala truda poslušati svu njihovu diskografiju (samo tri albuma, znam, pretrgla sam se), ništa mi nije sjelo kao album „Solace”. Pun neke nade i utjehe, čak je i poslužio kao flaster za slomljeno srce.
Blago ljetni (ostanite samnom, imamo još samo jedan ljetni album do kraja liste!), soft EDM s ugodnim vokalima slušam nakon svakog napornog dana. Izdvojila bi Treat You Better, Eyes, New Sky i Underwater kao najveće favorite izdanja.
„Lost Girls” – Bat for Lashes (2019.)
Britanska glazbenica Bat For Lashes pod utjecajem retro synthwavea je ubacila predivne dionice saksofona na album „Lost Girls”. Još jedno konceptualno izdanje kojim se tako lako i lijepo plovi. Najdraže pjesme s izdanja ostaju dramatična Jasmine i instrumentalna Vampires.
Priznat ću si, i ovaj album ima ljetni predznak. Nježan je i dramatičan u isto vrijeme, a da je voće bio bi breskva.
Stigli smo do kraja ove iscrpne liste albuma kojima se stalno vraćam. Dvanaest albuma nije puno, ako uzmete u obzir da ih zaista slušam iz godine u godinu – kroz cijelu godinu. Naravno, ima tu još nekoliko albuma koji su izostali s liste. Namjerno ih nisam više uvrstila jer znam da bi sa svakim novo dodanim naslovom, na listu htjela dodati još jedan, pa još jedan.
Neki od ostalih albuma kojima se uporno vraćam su „Polenov prah” (Cveće), „Dawn FM” i „After Hours” (Weeknd), „About Time” (Sabrina Claudio), „Varjevndog” (Isengard), „I Feel For You” (Chaka Khan), „ Introducing the Hardline According to Terence Trent D’Arby” (Sananda Maitreya) i „One Second” (Yello).
Hvala svima koji su izdržali do kraja liste, nadam se da ste si pronašli nešto novo za slušanje.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
