Istaknuto
03.06.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Počinje glasanje za jedan od osam novih domaćih i regionalnih singlova koje donosimo i u ovotjednoj Novoj glazbi na Ziheru.

02.06.2020.

Vrijeme čitanja: 7 minute Back to reality. Karantenu smo izgurali. Sad treba peći roštilje i objavljivati fotografije s plaže da drugi budu ljubomorni. Morate nešto i slušati kad radite stvari koje radite.

Film

ALISA U ZEMLJI ČUDESA: Amerikanizacija kriptične ludosti

28.02.2020. Igor Yuri JuriljFoto: imdb.com
Vrijeme čitanja: 5 minute

Kada smo nakon mjuzikla Sweeney Todd: Demonski brijač iz ulice Fleet doznali kako se u postmodernističkoj radionici majstora gotičke bizarnosti i groteske kuje adaptacija klasika Alisa u zemlji čudesa, fanovlje Tima Burtona nije sumnjalo u filigranski dorađenu interpretaciju. No, ona je već u prvim kadrovima kvalitativno odmaknuta od izvornih premisa u korist spektakla – jedinog cilja njegova posljednjeg istoimenog dugometražnog filma.

Kvazi-feminizam

Viktorijanska tradicija svojom je raskoši i monumentalnošću oduvijek intrigirala Burtona dajući mu adekvatan kontekst za transformaciju u fantazmagorične svjetove. U njima se rigidni sustav vrijednosti banalizira kao u Sanjivoj dolini, Mrtvoj nevjesti i Sweeneyju Toddu. Alisa u zemlji čudesa je, nažalost, jeftini larpurlartistički postupak koji čak ni nema očitu poveznicu s izvornikom. Zanemarimo li naše vlastito biografsko znanje o tome da je Lewis Carroll bio književnik upravo viktorijanske ere.  Burton naglašava kontekst nauštrb teksta, odnosno scenarija koji sam po sebi ni po čemu ne odgovara dominantnoj eri britanske povijesti.

On svoju heroinu Alisu (Mia Wasikowska) oblikuje kao tipičnu suvremenu američku buntovnicu, nonkonformisticu koja zamišlja žene u hlačama, odnosno propituje vrijednosni sustav tadašnjeg vremena iz suvremene perspektive. Wrong! Takve kvazi-emancipatorske tendencije jamačno nemaju nikakvo historijsko uporište i samim time postaju smiješne jer je emancipacija žene kao višestoljetan proces trivijalizirana. On je dodatno umanjen činjenicom da takvu proto-seksualnu revoluciju predvodi bahata 19-godišnjakinja, što je besmisleno čak i kada govorimo o književnoj ili filmskoj fikciji. Ovo prvo posrnuće u spektakl prati Alisina perceptivnost koju Burton koristi kao sredstvo za suptilno projiciranje motiva iz Carrollovih priča. Treba naglasiti kako se redatelj poigravao s oba književna djela Alise – Alisine pustolovine u zemlji čudesa i Iza zrcala reducirane u diznijevsku varijantu koja ne radi očitu razliku među njima.

alisa u zemlji čudesa

Foto: imdb.com

Narativna posrnuća

Burton odbacuje početke obiju priča i Alisin odlazak u Podzemlje, koje je ona u svojoj mlađoj varijanti nazivala zemljom čudesa, čuvši krivo riječ ‘podzemlje’ (Underland, ergo Wonderland), prikazuje kao posljedicu neželjene prosidbe koju joj je majka iz interesa namjestila. Uplašivši se pred viktorijanskom publikom koja nalikuje gomili klonova, čime se Burton, ironično, želi narugati tradiciji, Alisa spazi zeca kojeg, sada prema prvoj priči, slijedi u rupu i propada u gotovo beskrajan ponor. Scenom propadanja u zečju rupu čini se da će Burton ipak slijediti predložak, odnosno modificirati koliko je to ‘burtonovski’ nužno.

Po ulasku u osebujno Podzemlje krivo naslućujemo da će se raditi o filmu s prepoznatljivim potpisom. Svijet u koji Alisa kroči po drugi put (nakon što je ondje bila kao djevojčica što šatro znamo iz romana) tipičan je svijet Tima Burtona. On nalikuje na šareno groblje, no radi se tek o tragovima onog što je redatelja nekoć činilo jedinstvenim. Iako je odstupanje od predložaka opravdan i nerijetko poželjan moment poradi svježine i dinamike, narativna nit toliko je pojednostavljena da se ništa ne prepušta gledateljevoj mašti na volju. Burton prezentira svaki segment eksplicitno, čime se apsolutno kosi s Carrollovom početnom namjerom da svoju priču učini upravo punom aluzija u svom apsurdu.

Likovi tek kao poveznice i putokazi

U skladu s tim, plošni likovi Cvilibima i Cvilibuma, Bijeloga Zeca, Psa ili Puha, postoje tek radi karakterne šarolikosti kako bi protagonisticu upućivali iz scene u scenu u nove epizode. Sasvim drukčiji od svoje književne varijante, vizualno atraktivan Cerigradski Mačak Alisu patronizira, ali i mudro savjetuje u vrlo simboličkoj i svakako uspjelijoj sceni filma. Susret s Mačkom u kontekstu mračne i maglovite šume fantastičan je književno-filmski moment pun asocijativnih struktura. Ponajprije se iščitava Alisin strah transferiran na njen fizički kontekst šume kao projekcije stanja njenog uma.

Potenciranje osjećaja straha i izgubljenosti u mraku i magli klasičan su primjer onog što bi u književnosti nazvali antropomorfizacijom (pathetic fallacy). Ona se nastavlja do slijedeće ‘ćaknute čajanke’, morbidnog i grotesknog kružoka ‘spaljenih’ likova, gdje fokus očekivano prelazi na predvodnika čajanke – Šašavoga Klobučara (Johnny Depp). Sedma suradnja tandema, nažalost, prije deset godina je samo potvrdila tipske uloge Johnnyja Deppa. Transformacija u ekscentričnog Klobučara, koji kao lik u izvornicima uopće nije toliko relevantan, unaprijeđena je verzija ranijih uloga.

alisa u zemlji čudesa

Foto: imdb.com

Burton u relativno probavljivu narativnu strukturu isprva gotovo nemotivirano predstavlja lik Bijele Kraljice (Anne Hathaway). Kraljica Hathaway sa svojim književnim pandanom dijeli tek ime i boju kose, kako bi krajnje patetično i ofucano kasnije nju doveo u jeftinu relaciju s alegorijom Dobra. Njoj je, dakako za dječicu najmlađeg uzrasta, suprotstavio glavatu sestru kao alegoriju Zla, međutim, bez objašnjenja njihove međusobne netrpeljivosti. Njezina uloga, kao i cijelo kraljevstvo sagrađeno za nju i oko nje, odraz je ono istog ranije spomenutog larpurlartizma. Želja je tek prezentirati raskoš detalja i eventualno mašte. No, mašta se već ovdje polako počela trošiti i spuštati na svoju crvenu rezervu jer sve novo što njegova mašta pokušava projicirati, već je viđeno i to kod njega samoga.

Osobno putovanje Odabranog junaka

Kako bi spasila Podzemlje od galopirajućeg zla i terora Crvene Kraljice te njezina zmaja Hudodraka koji sve, pa čak i pripadnike njenog kraljevstva, drži u strahu, Alisa se odlučuje boriti. Burton je scenu sraza dobra i zla prikazao kao epsku borbu s tisućama ratnika u direktnom sukobu. Ne sumnjamo u pobjedu prvotnog jer ga predvodi Odabrani junak, u ovom slučaju Alisa – direktna kopija Mille Jovovich u Ivani Orleanskoj Luca Bessona. Alisa prikazana vrlo patetično kao Ivana, osloboditeljica u oklopu, ženski je David protiv predimenzioniranog Golijata.

Alisa, kako drukčije, ubije zločestoga zmaja i spasi cijelo Podzemlje od glavate Crvene Kraljice i svi su sretno živjeli mnogo godina. Vrativši se na površinu u dosadan i nimalo osebujan viktorijanski svijet, ona je sada emancipirana žena. Na onoj istoj ladanjskoj zabavi obraća se ponaosob poput Mesije i pokazuje koliko je samostalna, odbija udaju. To je njezino otkrivenje, ali za tradicionalističko britansko društvo ekstremno subverzivno. S jasnim ciljevima i stavovima, ona je nepokolebljiva i spremna za kolonijalnu ekspanziju na Daleki istok.

alisa u zemlji čudesa

Foto: imdb.com

Autoreferencijalnost

Dobivši priliku ekranizirati jednu od najpoznatijih bajki, Tim Burton je uvjerljivo ostavio svoj potpis nizom paralelizama i autoreferencija na svoje uspješnice. Podzemlje nije iznimka, štoviše, ono obiluje ponovljenim motivima i simbolima Burtonove poetike. Sam je pad kroz zečju rupu, kao koridor među suprotstavljenim svjetovima podsjetnik na Bubimira. Ovaj je originalni lik dobrim dijelom utjecao na oblikovanje svijeta podzemlja, odnosno ‘zemlje čudesa’ svojim suprotstavljenim gotičkim motivima groblja i vrtova, šarenoga cvijeća i golog drveća, kao i ekstremno povećanim ili smanjenim udovima u likova.

Sveprisutni su motivi iz najpoznatije Predbožićne noćne more, čiji prizvuk dodatno pojačava Elfmanova glazba. Ona je ispunjena gudačkim instrumentima i prikladnom komornom atmosferom kao glazbeni imperativ. Ipak, čini se kako je i sam Elfman neinventivan kao i redatelj jer i u njega osjećamo prepoznatljive melodije i perpetuirajuće dionice, kako unutar filma, tako i unutar cijelog Burton-Elfman opusa. A brate, ovo im je bila jedanaesta suradnja. Ne potrošili se…

Napokon, iako bi Alisa u zemlji čudesa trebala biti prostor otvoren višestrukim interpretacijama, u svojoj filmskoj adaptaciji ona to nipošto nije, štoviše redatelj bezrazložno svaki motiv, odnosno koncept racionalizira, umjesto da ih, slijedeći Carrollovu poetiku, dodatno apstrahira i Alisu učini igrom apsurda i paradoksa s intertekstom u svom temelju, a ne pukim festivalom boja i oblika u plitku svrhu spektakla.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

(Visited 144 times, 4 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(3 votes, average: 2.333 out of 5)

Komentari