novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Izvedbene umjetnosti

Ane Paška (Močvara): Svi mi stanemo svakome od nas u zagrljaj

Foto: Leo Vidmar
Vrijeme čitanja: 3 minute

Kako izgleda kada novinar ostane bez teksta? Tako da ode na Začaranu Močvaru pred konceptualnu umjetnicu Ane Paška čije multimedijsko i sinestetičko iskustvo ukrade sva sredstva izražavanja prema vani, ali svijesti pokloni jasne konture.

Sjediš pokriven mrakom kluba u kojem bi se inače nalazio u divljačkim akcijama pred pozornicama pred kojima se gubi glas, ali, neka je i kliše, pred Ane gubio sam dah. Meandriranje kroz njezine pjesničke slike, vizije improvizacija i improvizacijske vizije postupno je uvlačilo psihoemotivno u performans koji nema referentan koncept. Paška umjetnica koja je morala napustiti Pag da bi pronašla sebe i svoje mjesto u njemu svoj je performans oblikovala kao uliksijanski triptih.

Foto: Leo Vidmar

Stihijski emocionalni šamari

Paška započinje palimpsestom subjektivnih impulsa na pašku ogoljenost i pustoš u konceptualnom videu. Micanjem projekcijskog ekrana uklanja kao barijeru među ljudima, simbolično upućujući na važnost istog u svakodnevici radi uspostavljanja kontakata s drugima, ali i posebno sa sobom, umjetnica izlaže svoj solilokvij. Posljednju, treću razinu Improvizija pečati za klavijaturama i gitarom gradirajući svoje iskustvo življenja od najranijih djevojačkih prizora do dječjih mudrosti vlastite kćeri.

Ovaj je izvještaj nakon sinoć možda jedan od najtežih jer u riječi treba staviti sve sitihijski udarene emocionalne šamare među kojima se u sjeni publike besramno potkrala i više negoli jedna suza koje bi pak odmah idući tren popio smijeh izazvan otvaranjem očiju s pozornice. I dok su Anine oči otvorene prema publici, otvorene su i prema unutra i sebi što nam bez patetike ili kakve terapeutske formule posuđuje sama umjetnica da zavirimo u sebe, svoju svijest i savjest.

Moram se služiti tuđim riječima da siromašno dočaram svoje utiske, pa možda valjda poslušati Ninu Romić koja je Pažanku i osluhnula i dovela pred nas: “glas svijesti” Ane Paška očuđuje nas same pred nama samima i svojim malim velikim subjektivnim i turbulentnim iskustvima bivanjem onog što mislimo da jesmo kao osobe.

Foto: Leo Vidmar

Tama koja nas oblikuje

Ane osvježuje percepciju stvarnosti, one impulse bez imena i lica prevodi u riječi, a onda te iste riječi reda u značenje koje je vlastito. Univerzalno, privatno, a dijeljeno. I sada ti prepričaj klasičnim postupcima i traži porijeklo naježenim rukama, uhvati puls ritma Aninih vibracija nad instrumentima i terapeutskih riječi što ogledaju sve ono pred čime smo zatvarali oči ili škiljili prema životu…

Možda smo samo previše piljili u Sunce tjerajući se ne priznati onu tamu koja ga čini sjajnim, onu tamu u koju smo bili metaforički i fizički postavljeni u Močvaru, a koja nas oblikuje da se ne bismo radikalno istaknuli. Na kršu, na kamenu, pod jarkim Suncem. Anina poruka multimedijski odjekuje iz oba kraja i piše sinestetičku priču koju je jednako moguće objasniti kao i vlastitu zaljubljenost: možeš je jedino doživjeti.

I mučim se trudeći se biti pravedan pred paškom umjetnicom pred kojom sam utopljen u stotinu očiju proplakao i produbio bore smijalice. Njezine zadnje riječi posuđene od vlastite kćerkice i mantrane pred nama poput kakvog seoskog crkvenog zvona drugo jutro razbudile su moju svijest: “Svi mi stanemo svakome od nas u zagrljaj”

Be social

Komentari