„Ant-Man i Wasp: Kvantumanija” – Propast Marvela na vidiku

Vremenski smješten poslije Bitke za Zemlju i pobjede nad Thanosom, film govori o junaku Scottu Langu zvanom „Ant-Man” koji uživa u zasluženom odmoru i slavi koju je stekao kad se vratio iz Kvantnog predjela i pomogao spasiti svijet od Ludog Titana.

Ima li života nakon Thanosa?

Scott je popularan, ljudi na ulici traže selfije s njime, napisao je uspješan memoar i nema nikakvog posla za raditi, osim odgoja kćeri Cassie. Ona je u međuvremenu postala lijevo-liberalna politička aktivistica koja polako, ali sigurno, prikuplja podeblji dosje pun uhićenja nastalih za viši cilj.

Pored toga, uz prijezir prema vlastima, gaji i prijezir prema ocu zbog toga što nije bio uz nju kad ga je najviše trebala. Iako, budimo iskreni, nije ni mogao biti uz nju jer je bio zarobljen u Kvantnom predjelu.

Iz nepoznatih razloga, odnosno razloga znanih samo scenaristu, Cassie je i nadarena znanstvenica koja se zanima upravo za Kvantni predio u kojem je već prije bila zarobljena majka njene pomajke, Janet Van Dyne, i njen otac Scott. Iako zna da Janet ne voli govoriti o vremenu provedenom tamo jer je istraumatizirana, Cassie jednostavno nema mira i otkriva način kako komunicirati s tim neistraženim svijetom.

Spletom okolnosti cijela obitelj (i njihova kolonija naprednih mrava) završe u Kvantnom predjelu, gdje saznaju da stanovnicima takozvanog Kvantnog carstva prijeti Osvajač Kang, zli znanstvenik i vojskovođa koji može manipulirati vremenom i prostorom. Upravo će Kangov stroj za manipulaciju vremenom i ponuda koju ne mogu odbiti biti ključni kako bi obitelj pobjegla iz tog čudnog svijeta, no može li najmanji i jedan od manje bitnih superheroja spasiti svijet od zlikovca koji je jači čak i od Thanosa?

Superheroji za siromašne

Ako baš morate, saznajte u 2 sata filma i dvije post-credit scene za koje ćete morati pričekati bar 20 minuta nakon kraja i izdržati začuđene poglede radnika kina. Sretno s tim!

Već sam početak filma najavljuje da se ne radi o običnom filmu o Ant-Manu zbog toga što nas uvod upoznaje s Kangom koji je, ako ste gledali seriju „Loki”, predstavljen kao moćni zlikovac s mnogobrojnim varijantama, odnosno različitim verzijama samog sebe iz različitih vremena. Kao takav, i on i njegove varijante predstavljaju veliku opasnost za sam svemir, kamoli za Ant-Mana, heroja četvrtog razreda, više comic-relief lika, negoli pravog superheroja ala Kapetana Amerike ili Iron Mana, pokoj mu filmskoj duši.

Zašto je onda čelnik studija Kevin Feige odlučio da upravo Ant-Manov film bude taj koji će pokrenuti borbu protiv Kanga, ostaje nejasno. Takav je i sam film – pun nelogičnosti, rupa u priči, slučajnosti, ispraznih klišeja i čudnih scenarističkih rješenja.

Rupa za rupom

Krenimo s prvim scenarističkim rješenjem koje odmah bode u mozak – zašto je Cassie Lang odjednom briljantna znanstvenica kojoj je pošlo za rukom ono što nije svim genijima Marvelovog svemira? Je li to još jedan primjer mladog ženskog lika koji će zamijeniti originalnog superheroja kad studiju ponestane novca za plaću glumca koji je prije tumačio tog lika?

Isti uzorak vidi se na originalnoj šestorki Osvetnika – Iron Mana će zamijeniti Ironheart, Hulka njegova sestrična She-Hulk, Thora njegova posvojena kćer, Black Widow njezina „sestra” Jelena Belova, Kapetana Ameriku njegov pobočnik Falcon, a Hawkeyea njegova štićenica Kate Bishop. Listu nastavlja Ms. Marvel koja će zamijeniti Kapetanicu Marvel, Shuri koja će zamijeniti Black Panthera i drugi likovi koji ne sadrže ni trunku karizme ili onoga što je činilo originalne likove sjajnima i dobro okarakteriziranima.

Život teče u krug, pjevali su u „Kralju lavova”, i logično je da ni glumci ni likovi nisu vječni, no tek sad vidimo da će zbog ovog trenda svijet superheroja biti potpuno drugačiji za nekoliko godina te da ćemo gledati isprazne kopije superheroja umjesto originala. Taj trend vjerno slijedi i ovaj film, prvo s likom Wasp, zatim i s Cassie Lang te uskoro neće biti mjesta čak ni za sićušnog Ant-Mana.

Kao i drugi nabrojani likovi, Cassie u tumačenju vrlo osrednje, a možda čak i loše glumice Kathryn Newton, nije sposobna sama nositi film te je vrlo ograničen i jednodimenzionalan lik, nešto poput Grete Thunberg Marvelovog svijeta u smislu političke aktivistice sklone lažnim uhićenjima i trolanju protivnika.

Tell, don’t show

Druga rupa u ovom izrešetanom scenariju je lik Janet Van Dyne koju tumači sjajna Michelle Pfeiffer, a čiji lik tek na polovici filma otkriva svojoj vlastitoj obitelji što joj se to točno dogodilo u Kvantnom carstvu te ne shvaća da je svojim izbjegavanjem odgovora uzrokovala puno toga lošega i da je katalizator svega onog što će doći. Lik je to koji progovara jedino u osobnim i neodređenim zamjenicama, koji stalno prijeti time da „on” dolazi, da se „to” ne smije dogoditi, da bježe od „njih” i da ne želi govoriti o „tomu”.

„Kakva je to komunikacija?!”, pitao bi ju Sid kao što je pitao dinosauricu u „Ledenom dobu 3”. Kao da pokušavate porazgovarati s mafijašem koji do krajnjih granica štiti omertu, zavjet šutnje. Time Pfeifferičin lik počinje beskrajno ići na živce čak i najstrpljivijem gledatelju, što je velika šteta jer se radi o sjajnoj glumici koja bi s boljim scenarijem učinila čuda.

Sljedeći na mojoj crnoj listi je Kang Osvajač, zlikovac kojeg tumači briljantni Jonathan Majors, glumac o kojem će se tek u narednim godinama čuti i koji će kad-tad zabljesnuti u filmskom svijetu. Majors je i ovdje, kao i u seriji „Loki”, jedna od najsvjetlijih karika inače mračnog i zahrđalog lanca te se vidi da uživa u ulozi, no ostaje nam gorak okus u ustima kad shvatimo da mi zapravo ne znamo zašto je on zlikovac filma.

Iako će nam filmski likovi reći da je on uništavač svjetova koji je u drugim dimenzijama pobio mnoge superheroje, to se na ekranu ne vidi te je sve što dobivamo samo ekspozicija kojom nam se lik predstavlja kao zao, a da mi to nismo vidjeli uistinu. Nemojte me krivo shvatiti, Kang je definitivno zao i zlikovac od formata koji muči i ubija svakog tko mu stane na put, no ono što nije pokazano jest zašto je on toliko velika prijetnja kao što nam je rečeno.

„Show, don’t tell” je zlatno pravilo pisanja scenarija, a ovdje imamo puno toga ispričanog, no malo toga pokazanog. Ipak, trebam pohvaliti Majorsa koji je pokazao zavidan talent te s lakoćom odglumio lika koji je s jedne strane proračunat i hladnokrvan, a s druge strane u svakom trenutku može pokazati svoj nakupljeni bijes i ljutnju.

Zbog predikata 12+ ostajemo zakinuti za njegovu mračniju stranu jer je ovo prvenstveno film za djecu i mlade. I kao takav, film bi trebao biti krcat zanimljivim i osebujnim šalama na kakve su nas filmovi Paula Rudda, vrhunskog glumca s jako dobrim komičkim tajmingom, i navikli.

Za to smo ipak zakinuti jer novi Ant-Man gotovo i da nema pristojnih i pametnijih šala, već je sve puno trenutaka iskrenog susramlja, cringea i šala temeljenih na fizičkom, odnosno zahodskom, humoru.

To me zapravo i ne čudi kad znam da iza tih pokušaja šala stoji čovjek koji je radio na „Jimmy Kimmel Showu” i „Ricku i Mortyju”, no brine me jer će isti čovjek pisati i scenarij filma „Osvetnici: Dinastija Kanga”, filma koji bi trebao biti dragulj na kruni Marvela koji će im pomoći da konačno stanu na noge nakon smrti Iron Mana, pokoj mu filmskoj duši.

Tanka je granica između plagijata i omaža

Vidljivo je odsustvo trojice likova koje su tumačili T.I., Michael Peña i David Dastmalchian, a koji su bili jako dobri kao duhoviti i pametno napisani likovi i koji bi dali sjajnu protutežu mračnom Kangu.

Distanciranje od onog na što su nas filmovi o Ant-Manu navikli – lagana zabava, niski ulozi, potrošan zlikovac, svaki lik je comic-relief lik – vidljivo je i u izgledu i mjestu radnje filma.

Ovaj put Marvel se približava „Star Warsu” te dobivamo omaž ili plagiranje u obliku svemirskog tiranina koji iz daljine može daviti ljude, neobičnih stvorenja poput M.O.D.O.K.-a, scene u kantini, pokreta otpora koje predvode izvanzemaljci, ljubavnog para koji su inače brat i sestr… Ne, toga nema ovdje, toga ima samo u „Star Warsu”, no gotovo sve ostalo je ovdje.

Toliko je omaža radovima Georgea Lucasa da samo čekate malog zelenog lika, koji govori obrnutim redoslijedom, da scena bude potpuna. Iako su filmovi MCU-a navikli na osvajanje ili bar na nominacije za najbolje specijalne efekte na Oscarima, to se sljedeće godine zasigurno neće dogoditi.

Zašto je tomu tako? Zato što je „Ant-Man i Wasp: Kvantumanija” film koji se temelji na specijalnim efektima, no koji, unatoč velikom budžetu, izgleda očajno. Ne pomaže ni to što je Kvantno carstvo mjesto u kojem Sunce ne sjaji te je ponekad teško razabrati što se to događa u filmu.

Uz to, glumci ne glume na stvarnim lokacijama, već su 99 posto vremena ispred zelenog ekrana, gdje, uz pomoć najmodernije tehnologije koju je Marvel voljan platiti i potplaćenih i prezrenih majstora specijalnih efekata, snimaju svoje scene.

Toliko zaboravljenih likova

Sam Ant-Man je u ovom filmu isti kao i svaki put te nema veliki razvojni put ni lekciju ni katarzu kroz koju mora proći, iako je ovo film koji bi trebao biti kulminacija njegovog dosadašnjeg puta.

Scenarist ga tretira kao tek jednog u nizu mnogobrojnih likova, zvučno ime koje će privući publiku koja je još vjerna propadajućem carstvu zvanom Marvel Studios, bolesniku iz Hollywooda. A što je pak s Wasp i zašto ju dosad nisam ni spomenuo?

Najviše zbog tog što se ni film ne sjeća da je ona bila dijelom njega, a isto vrijedi i za Hanka Pyma, odnosno Michaela Douglasa, koji je tko zna koji po redu comic-relief lik. Tu su i Krylar, odnosno Bill Murray, koji je proveo dobrih pet minuta na ekranu, pokret otpora kojeg čine svi likovi nebitniji od drugih i slično.

Jedini koji se malko izdvaja iz žabokrečine (ali na još gori način) je M.O.D.O.K. kojeg tumači Corey Stoll, a koji je pravi primjer užasno napisanog, odglumljenog i animiranog lika. Nije ni čudo da su mnogi koji su ga vidjeli izjednačili s likovima iz neslavnog serijala „Spy Kids”, koji ima vrlo loše specijalne efekte, no to nije čudno jer je film napravljen 20 godina prije ovog filma koji ima još gore specijalne efekte.

Za kraj, reći ću da je ovo film samo za okorjele fanove svijeta Marvelovih superjunaka te da ni po čemu neće ostati u pamćenju. Ironija je ponekad uistinu strašna stvar.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.