novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Intervju

Antonio Nuić: “Moći se smijati samome sebi osnova je dobre komedije”

Foto: Press
Vrijeme čitanja: 4 minute

Antonio Nuić redatelj je komedije Život je truba, njegovog trećeg po redu dugometražnog filma koji je 1.prosinca imao premijeru u Kinu Europa, a 3. prosinca dolazi u ostala kina. Završio je Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu, deklarira ga se kao bosanskohercegovačkog i hrvatskog redatelja, a osim Život je truba poznat je po svoja druga dva dugometražna filma Sve džaba (2006) i Kenjac (2009).

Plakati za vaš film već se mogu vidjeti u zagrebačkom Cinestaru. Očekujete li veliki odaziv hrvatske publike, kakvom se uspjehu nadate?

Nije niti zahvalno, niti pretjerano pametno prognozirati bilo kakve brojke, to se uvijek pokaže kao sumnjiva rabota, ali nadam se što većem mogućem odazivu publike, jer mislim da nudimo jedan vedar, komunikativan, veseo, duhovit film s puno dobre glazbe, s interesantnim glumačkim kreacijama i situacijama koje su poznate većini gledatelja, kao što su blagdanske obiteljske večere, svadbe…

U filmu će fokus biti na obiteljskim (ne)odnosima i mladome zagrebačkom paru, Buri i Jani, koji se sprema na zajednički život na putu za koji ih čekaju mnoge obiteljske razmirice i pomirdbe. Otkuda vam ideja za film, proizlazi li iz nekog osobnog doživljaja i zašto je Buro baš jazz trubač?

Meni je bila želja napraviti film u kojem ljudi jedu, piju, plešu, pjevaju… To je temelj na kojem je ovaj film nastao. E sad, trebalo je to nekako upakirati u cjelinu, trebalo je neko vezivno dramsko tkivo kako bi gledatelj imao interesa pratiti film do kraja. Ti problemi koji stvaraju dramu u ovom filmu, razrješavaju se brzo, nekonfliktno i krajnje jednostavno, zdravorazumski. Obično se filmovi grade oko problema, a meni je želja bila dati im minimalno prostora kako bih se mogao skoncentrirati na gorenavedena jedenja, ispijanja, pjevanja, plesanja, teturanja…A to da je Bura jazz trubač, to je jedna vrlo ležerna procjena, koju sam ja valjda prvi zapisao u scenariju, pa se ponavlja, tako da ne bi bilo zabune nije on baš Miles Davis, nije film o glazbenom virtuozu. Eklektična je glazba koju njegov band svira.

U sinopsisu filma spominju se da velika obiteljska okupljanja koja su prikazana u filmu, svadba i večera na Badnjak. Imaju li te specifične prigode neku posebnu simboliku u filmu i razlog zašto ste odabrali baš njih?

Od simbolike nastojim pobjeći kad god mogu. Ta velika obiteljska okupljanja su izvrsna za prikazati ljude kako sam ih ja želio prikazati, kako sam već rekao najedene, pijane, vesele… Želio sam pokazati tu radosnu stranu života koja se zapravo više nigdje ne da vidjeti, osim u realnosti.

Na koji je način Zagreb „svojevrstan drugi lik“ u filmu, zašto vam je upravo Zagreb važan kao podloga za priču i u kojoj mjeri utječe na razvoj radnje?

Mislim da je Zagreb izrazito lijep grad za snimanje. Zagreb nudi mogućnost lijepog i ugodnog života, a najinteresantniji je van onih tipičnih razgledničkih i kalendarskih urbanih krajolika. Radnja filma odvija se duž Vukovarske ulice, oko Džamije, po Vlaškoj, tržnici na Kvatriću, Branimircu, u staroj kalonici u Heinzelovoj, na Ksaveru,u Ksetu, pa sve do južnih prigradskih naselja. Glavni lik osim što je trubač je i biciklist, to mu je osnovno prometno sredstvo tako da zapravo ovaj film nudi Zagreb iz perspektive bicikliste.

Mislite li da hrvatskoj kinematografiji pomalo nedostaje komedija i imate li neko svoje objašnjenje za taj fenomen? Film Sonja i Bik izašao je 2012. godine, a Svećenikova djeca 2013. Te su posebno odjeknuli u javnosti upravo zbog svojeg humorističnog karaktera, ali i kvalitetne priče. Nakon njih pamtimo samo omnibus Zagrebačke priče (Vol 1, 2 i 3) i kratkometražnu komediju Poklon predsjednika Nixona Igora Šeregija.

Slučajno znam koliko je još komedija u pripremi, a i koje su skoro pa spremne za prikazivanje, tako da mislim da uskoro neće biti razloga za pitanje ovog tipa, koje je svakako točno jer komedija je uistinu nedostajalo. Komediju je jako teško raditi, ali komedije naprosto privlače najviše gledatelja u kina što i nije čudno jer ostali mediji nude ultimativne drame, trilere, horore, svjetske ratove, spektakularne svadbe i razvode, sve samo ne ništa smiješno, pa valjda zato ljudi idu u kina po smiješno.

Jeste li upoznati sa statusom komedije ovdje i vani? I čini li vam se da su naši susjedi iz regije možda smješniji od nas?

Komedija je sigurno najlokalniji od svih filmskih žanrova. Samo jedna kinematografija, ona američka, prodaje svoje komedije cijelom svijetu. Ostali su svedeni na svoje matično područje, uz vrlo malo izuzetaka. Što se tiče susjeda ili komšija ne vidim nikakve esencijalne razlike, samo dijalektalne.

Mogu li se u komediji obrađivati zapravo jednako ozbiljne teme kao i u nekim dramama ili je taj žanr do neke mjere ipak ograničen?

Komedija je vrlo širok žanr, tako da postoji jako malo ograničenja. Roberto Benigni je uspio i holokaust učiniti smiješnim na trenutke, tako da…

Može li se dobra komedija naučiti raditi ili je tu ipak riječ o talentu?

Sposobnost autoironiziranja je osnova svake dobre komedije, biti sposoban smijati se samom sebi, pogledati se izvana, znati staviti sebe i svoje probleme u malo širi kontekst i shvatiti vlastitu glupost. Mislim da su to osobine koje mora imati svaki autor komedija. Jedini učitelj je vrijeme, ali i ono zakaže tu i tamo pa ih dosta umre ko budale, uvjereni da su u najmanju ruku Nikola Tesla.

Planirate li neku dramu u skorijoj budućnosti?

Iskreno, ne. Čini mi se da ću se neko vrijeme baviti komedijom.

Foto: Julien Duval/HAVC
Foto: Julien Duval/HAVC: Nuić (lijevo), Goran-Vitez (sredina), Šeregi (desno)

Kako biste ocijenili trenutačno stanje hrvatske kinematografije?

Osvrnemo li se unatrag ne dvadeset nego deset godina primjetan je ogroman napredak, od broja gledatelja u kinima do sudjelovanja na najznačajnijim svjetskim festivalima. HAVC je institucija koja je odigrala veliku ulogu u stabiliziranju i rastu kinematografije i što je najvažnije ljudi koji vode tu instituciju su svjesni potencijala rasta koji su još neiskorišteni. Kinematografija je pozitivan primjer što se događa kad se vođenje jedne djelatnosti prepusti u ruke stručnjacima. Ako samo malo pogledate po ranije spomenutom susjedstvu ili komšiluku vidjet ćete puno sumorniju sliku.

Osim Nuićeve komedije, krajem prosinca u kina dolazi i komedija Narodni heroj Ljiljan Vidić redatelja Ivana Gorana-Viteza, a u ožujku nas očekuje akcijska komedija ZG80, svojevrsni prednastavak Metastaza (2009), redatelja Igora Šeregija. Informacije o Život je truba možete pratiti na službenoj Facebook stranici.

Be social

Komentari