Na šahovskoj ploči zagrebačkog betona (“Mali”, A. Nuić)
“I Mali mi vjeruje.” – riječi su koje uz strog i odlučan pogled izgovara Franjo Dijak u jednoj od uvodnih scena novog filma Antonija Nuića Mali te koje se poput čvrstih temelja postavljaju kao snažna podloga čitave priče. Premda je svojim posljednjim filmom Život je truba (2015) krenuo u smjeru komercijalne i zabavne komedije, Antonio Nuić se s Malim ponovno vratio na stazu autorskog filmskog izraza. Film je svoju svjetsku premijeru doživio na ovogodišnjem Pula Film Festivalu na kojem je dobio nagradu Zlatna arena za najbolji film, a uvršten je i na regionalni program nadolazećeg Sarajevo Film Festivala. Mali je snimljen kao svojevrsni nastavak kultnog dugometražnog omnibusa Seks, piće i krvoproliće (2004.) koji se sastojao od tri različite priče u režiji Antonija Nuića, Borisa T. Matića i Zvonimira Jurića u kojem su uloge strastvenih Dinamovih navijača ostvarili Franjo Dijak, Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš i Bojan Navojec.
Intrigantna kriminalistička drama na zagrebačkom betonu
Ova se sinteza intimne obiteljske i kriminalističke drame odvija na dobro poznatom terenu betonom presvučenih zagrebačkih četvrti, a u njezinom su središtu Franky i Mali, otac i sin čije uloge tumače Franjo i Vito Dijak. Nakon četverogodišnjeg boravka u zatvoru Franky, osuđeni diler i kriminalac, u potpunosti se posvećuje svom malodobnom sinu koji je povratkom oca počeo gubiti majku čija je bolešću izmučena, ali od očiju publike potpuno skrivena figura pomirena s nadolazećom smrću. Premda lik majke izostaje u filmu, iz dijaloga je prilično lako zaključiti da Mali s majkom nema blizak odnos te njezinu bolest i smrt, kao i sve ostalo, prihvaća s gotovo bezizražajnim licem i koncentriranim opservirajućim pogledom, predstavljajući tako agresivnosti svoga oca svojevrstan kontrast.
Franky je hiperbolizirani ulični kauboj koji svojim govorom, gestama i navikama znatno naglašava svoju kriminalnu i zatvorsku prošlost, a sve se to odvija pred očima Malog koji mu, bez obzira na sve, gotovo slijepo vjeruje. Franky i Mali koračaju melankoličnim i bezličnim prostorima urbanog podzemlja ne osvrćući se unatrag, premda ih, poput pijuna u šahu kojim upražnjavaju gotovo svako slobodno vrijeme, sustiže niz nezaobilaznih poteškoća koje se kreću od prijetnji korumpiranih policajaca do djeda i bake kojima će, nakon majčine smrti, na sudu pripasti skrbništvo nad Malim. Franky je spreman prijeći sve granice kako bi zadržao sina kojeg nastoji usmjeriti što dalje od životne staze kojom on neprestano korača, premda ne može izbjeći ponos koji osjeća kada Mali pokaže spretnost u baratanju vatrenim oružjem.
Nuić isprepliće nekoliko motiva u jedinstvenoj narativnoj liniji na čijoj se površini odvijaju dopadljive sekvence u kojima Franky i njegova trojica prijatelja čije likove tumače Rakan Rushaidat, Hrvoje Kečkeš i Bojan Navojec uživaju u alkoholu, drogi i videoigricama, da bi već sljedeći dan virtualno oružje zamijenili onim stvarnim.
Studija skrivenog zločina
Mali je obilježen svojom složenom i manipulativnom filmskom strukturom, skrivajući srž svoje radnje duboko ispod površinskog sloja u kojem se odvijaju planiranje rođendanske zabave te nekoliko uzastopnih dana ispunjenih alkoholom i drogom. Naime, radnja se odvija prilično sporo ne zazirući od dugih kadrova i dijaloga te izdaje gledatelja koji neprestano očekuje nagli pokretač ili razvoj filmske priče, suočavajući ga s činjenicom da se radnja već približava kraju. Nuićevi likovi spadaju u okvir raspada društvene strukture u kojoj se u borbi za vlastitu dobrobit djeluje u skladu s pravilima koja vrijede u svijetu kriminala i korupcije. Upravo u tom momentu leži središte radnje – beskompromisna spremnost oca da učini bilo što kako ga ne bi odvojili od sina presvučena u motiv zločina, nasilja te neurednih provoda.
Mučna i napeta atmosfera ne prelazi granice ublažavajući čitavu narativnu strukturu zanimljivim i simboličnim filmskim postupcima i motivima te humorističnim dijalozima. Likovi, pa čak i Mali koji čitavo vrijeme zadržava hladan i nesmetan izraz lica koji naposljetku neočekivano gubi, su prilično jasno definirani bez obzira na utjelovljenja stereotipa korumpiranog odvjetnika i policajca (Robert Ugrina, Živko Anočić i Paško Vukasović). Mreža iznimno složenih odnosa među likovima nije nužna za razumijevanje filma, premda ga je važno pomno pratiti kako nam ne bi izmakli skriveni, ali za radnju presudni detalji. Moguće je da će neki gledatelji potpuno razumijevanje potražiti u ponovnom gledanju filma što ni u kojem slučaju neće biti dosadno budući da je Mali sa svojim naglim i napetim zapletima utjelovio osvježenje na aktualnoj sceni domaće kinematografije.