Balkanski špijun: Putin mu nije ni do koljena

Ova godina počela je u znaku Rusa. Iskoristili su onu ”panem et circenses” pa nam nakon Zimskih olimpijskih igara, tj. Igri gladi donose suvremenu inačicu Rata i mira. Vladimir Putin, simpatični Rus koji trenutno šalje tenkove kao obranu od sautparkovskog Manbearpiga, uz malo bujniju kosu i brkove podsjećao bi na još jednog simpatičnog Rusa koji je također volio oružje. Tog sovjetskog vođu volio je i junak filma Balkanski špijun te je tu ljubav i odrobijao.

U svijetu automobilizma, Balkanski špijun ove bi godine i službeno postao oldtimer. Godine 1982. premijerno je izveden u beogradskom Zvezdara teatru i nakon velikog uspjeha dvije godine kasnije sam ga je autor, Dušan Kovačević,  uz pomoć Božidara Nikolića  i ekranizirao. Ovaj srpski akademik, kojeg Srbi često nazivaju suvremenim Nušićem, iznjedrio je legendarne filmove poput Maratonci trče počasni krug, Radovan III, Ko to tamo peva, Sabirni centar i brojne druge. Na  festivalu igranog filma u Puli 1984, Balkanski špijun osvojio je Zlatnu arenu, kao nagradu za najbolju mušku ulogu za Danila Batu Stojkovića u ulozi Ilije Čvorovića. Također, Kovačević je uz Božidara Nikolića osvojio  nagradu na filmskom festivalu u Montrealu iste godine, za najbolji scenarij. Satiričko kazalištu ”Kerempuh”, preko sto puta izvelo je ”Balkanski špijun” kao predstavu u režiji i adaptaciji Mustafe Nadarevića.

“Sve sretne obitelji nalik su jedna na drugu, svaka nesretna obitelj nesretna je na svoj način.” rečenica je kojom Tolstoj (da ga opet spomenem) počinje Anu Karenjinu. Uzevši u obzir da je Tolstoj disao od 1862. do 1910, u vrijeme kada se većina psihoza još uvijek smatrala đavoljim uratkom, dodao bih: ”Svaka psihotična obitelj psihotična je na svoj način.” No, to je samo moje skromno mišljenje i bilo bi glupo sumnjati u autoritet bradatog Rusa imena LAV.
Jedna  od te treće, psihotične skupine obitelji, jest obitelj Ilije Čvorovića (Danilo Bata Stojković) – balkanskog špijuna. Ovaj šezdesetineštogodišnjak odležao je dvije godine na Golom otoku zbog svojih staljinističkih uvjerenja te mu je država osim preodgoja  podarila i paranoju. Radnja počinje Ilijinim odlaskom na informativni razgovor u SUP (MUP), zbog Petra Marka Jakovljevića (Bora Todorović), povratnika iz Francuske, kojeg su primili u podstanarstvo. Vraća se s razgovora uznemiren što je Danica, njegova supruga, uopće dopustila da se takav čovjek useli. Ili kako bi Ilija rekao: ”Ali ti navalila, ko da ćemo ostati gladni, goli i bosi. Da izdamo sobu, da izdamo sobu! Izdala si ti, ali ne sobu! Mene! Mene si izdala!”
Time počinje Ilijina opsesija podstanarom vođena nerazumnim strahom da ga država prati i misli da je u paktu s tim, po njemu, opakim agentom zapadnih imperijalističkih sila. Ilija odluči uzeti stvar u svoje ruke i proučiti kada, gdje i s kime se njegov podstanar nalazi. U tome mu se pridružuju supruga i njegov brat Đura. Tijekom svojih špijunskih pustolovina Ilija podnosi svakakve žrtve, poput kupanja u hladnoj rijeci ili još gore – odlaska u kazalište.
”Čudio sam se zašto idu u pozorište. Međutim, kad je predstava počela, bilo mi je jasno sve. Mogli su u miru da se dogovaraju, jer se oni sa bine deru non stop. U pozorištu su se zadržali do kraja predstave, da ne bi bili sumnjivi. Računali su, ako ih neko prati – odustaće zbog opere. Nisu znali da ima ljudi koji su spremni na sve!”
Kao svakog paranoičara, Iliju  obuzimaju sumanute ideje proganjanja i ideje umišljene veličine. Tako on sve radnje svog podstana doživljava kao krinku za nešto drugo: lov na fazane – vojna vježba, igla za inzulin – znak da se drogira, razgovor sa susjedima – sociološko ispitivanje raspoloženja u narodu. Vodi se krilaticom ”Sve je suprotno od onog što izgleda da jeste”.  Radnja kulminira zarobljivanjem podstanara od strane Ilije i njegova brata. Ilija započinje saslušanje podstanara, no prisjećajući se situacije kad se on sam našao pred sucem, započinje svojevrsnu ispovijed. Razgovori, tj. replike u tom dijelu filma, prave su malo pripovijesti od nekoliko stranica.

Lik Ilije Čvorovića dokaz je moći ideoloških demona, koji s lakoćom uništavaju čovjeka.  U svemu treba imati mjeru pa tako i ideologiji. Još su Rimljani rekli: ”Sola dosis facit venenum”. Čak i vitamin C, najpopularniji od svoje vrste u jačanju otpornosti organizma, u prevelikoj dozi izaziva proljev.
Kao i ostale Kovačevićeve drame, Balkanski špijun je groteskna priča, koja daje sliku realnog svijeta u nakaznom spoju komičnog i tragičnog, lijepog i ružnog. Priča je to o ludilu neodrživih totalitarnih režima, koji su (bili) skloni traženju nepostojećih neprijatelja. Dok smo se nedavno podrugljivo smijali žiteljima Sjeverne Koreje, koji prijete svijetu poput razmaženog djetata i masovno oplakuju preminulog vođu, dovoljno je da pogledamo 30ak godina stare snimke, gdje naši roditelji i/li bake i djedovi rade isto. Kao bolju i duhovitiju alternativu – preporučam Balkanskog špijuna, kao dobar pokazatelj struja onoga doba.

Film obiluje duhovitim rečenicama i dijalozima, koji su se s nevjerojatnom lakoćom uvukli u obitelji stanovnika bivše države od Vardara do Triglava i postale primjenjive u svakodnevnim razgovorima, pod uvjetom da je druga strana gledala film. Ušle su u povijest i postale dijelom ”opće kulture”.
Donosim vam neke od njih, iako gube čar u pisanom obliku, izvučene iz konteksta:
-Danica: “Znači bio si stvarno u pozorištu?”  Ilija: “Da” Đuro: “E šta čovek mora da trpi zbog razbojnika.”
-Đuro: ”Ubistvo u lovu ne podleže kaznenom zakonu. Sve se to vodi kao nesretan slučaj. Kod nas u selu kad neko nekoga mrzi, samo ga pozove u lov i –drm-”
-Ilija (podstanaru dok ga tuku): “Šta boli vas? E, pa Đuro ima tešku ruku.”
-Ilija: ”Nije vam odgovaralo da svi budemo jednaki i da nema ovakvih razlika među ljudima!
Nije se rat ni završio, a ti si se vratio sa pošteno zarađenim kapitalom! Pre tebe njih hiljadu, posle tebe još hiljadu! Da ponovo zidate dvorce i zamkove, da ponovo tlačite i uništavate ljude! Je li?”

Ova zadnja replika zasigurno potiče na razmišljanje i budi svojevrstan žal za prošlim vremenom kod različitih skupina ljudi; onih koji su krajem 80ih punili puške, onih kojih su se tek rodili i punili pelene, onih koji su punili kofere i bježali. No, to je karakteristično za svaku generaciju. Vječito žaljenje za nekim prošlim dobom. Usredotočimo se na sadašnjost da bismo budućnost učinili boljom i ne očajavajmo. Sjetimo se one Krležine: ”Nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu. Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo, kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo. Tak i vezda bude da nekak ne bude, kakti biti bude bilo da bi biti bilo.” (Balade Petrice Kerempuha, Khevenhiller)