Istaknuto
13.11.2019.

Vrijeme čitanja: 1 minuta Borba za singl tjedna može početi jer donosimo novu rundu glazbenih noviteta za koje možete glasati te nekoliko stranih preporuka za slušanje.

09.11.2019.

Vrijeme čitanja: 4 minute Fraktura, kao i svake godine, donosi zanimljive naslove od kojih se mnogi nađu na našim policama.

Film

BATMAN: Kako mu je Tim Burton postavio temelje

25.10.2019. Igor Yuri JuriljFoto: facebook.com/batmanmovieofficial
Vrijeme čitanja: 8 minute

Ako je definirati autorstvo prema Goddardovom novovalnom predlošku i modelu, Tim Burton je svoje oblikovao vrlo rano u 35-godišnjoj karijeri kao redatelj svima prepoznatljivog potpisa. Burton je više od prugica, sive kože ukrašene upalim očima i podočnjacima većim od socijalističkih pepeljara, karnevalesknih groblja i Johnnyja Deppa. Jedan od definirajućih filmova Burtonove etike, estetike i poetike bila je adaptacija Viteza tame, čiji je lik već bio definirao kulturu američkih baby boomera.

Postmodernistički uzlet u popularnoj je kulturi dao temelje superjunaku koji će biti izmješten iz naivno-banalnog konteksta vedra njujorškog velegrada u mračni, monumentalni kontekst dekadentnog Gothama kao alegorije društva u perpetuirajućem propadanju. Nešto kao naš današnji svijet. No, do izlaska stripa The Dark Night Returns 1986. godine, Warner Bros nije htio ni čuti za tamnu verziju Batmana. A tko bolji negoli fantazmagorični ekscentrik Tim Burton koji je oduševio blockbusterima Pee Wee’s Big Adventure i Bubimir? Danas je Batman Tima Burtona važniji negoli ikada dosad, danas kada njegov glavni antagonist caruje u svom izdvojenom univerzumu gdje se senzibiliziramo s njegovom neprilagođenošću i razumijemo kauzalnost njegove psihopatologije. Je li moguće da je za Jokera Joaquina Phoenixa i Heatha Ledgera zaslužan upravo Tim Burton? Apsolutno.

U svome sada već dugom opusu, Tim Burton je kroz niz igranih i animiranih filmova pokazivao interes prema klasičnim umjetnostima, ali i vrlo bogato znanje o istima. Uvažavajući vrijednost i važnost gotičkih priča Edgara Allana Poea, europskih filmskih struja i žanrova proizašlih iz eksperimenta te filma klasičnoga Hollywooda, Burton je ipak u svojoj poetici svaki od inkorporiranih elemenata redovito degradirao, bilo to narativno ili pak estetski, a to je, kako filmolog Nikica Gilić govori “postmodernistički način dovođenja u sumnju i usložnjavanja značenjskih nizova”.

Burtonova intertekstualnost

Počevši od Vincenta, oba Batmana, Predbožićne noćne more, Eda Wooda do Charlieja i tvornice čokolade, Burton je od preoblikovanja vlastite inspiracije stvorio niz anti-junaka u nepoželjnoj i nezdravoj okolini koju cinički komentira. Njegov je potpis specifičan upravo po tome jer “u sebi ima mehanizme desupstancijalizirajuće strategije remećenja modernih (i predmodernih) modela proizvodnje značenja. Zbog toga mu postmodernistički postupci, kao sustavna citatnost, autoreferencijalnost, motivsko-ikonografski eklekticizam i drugi […] služe da konstruira labilne značenjske sklopove”.

Foto: facebook.com/batmanmovieofficial

No, uz intertekstualnost Burton se redovito služi (filmskom) tradicijom: od art-deco, noir ulica Gothama, motiva iz Poeova opusa te same činjenice da se radi o filmu o junaku bez nadnaravnih moći. Batman se naposljetku svodi na tipičnu burtonovsku fascinaciju trivijalnim koja je vrlo dobro estetski i naratološki zakamuflirana “miješanjem groteske s larpurlartističkim estetiziranjem, što remeti sigurnost recipijentova poimanja vlastitoga svijeta”, kako to i Quentin Tarantino redovito čini, a sve to iz razloga gledateljeve osviještenosti da u mnogima od nas čuči Vitez tame. Dakako, Burtonove fascinacije logično nas vode ka zaključku da se radi o sasvim prirodnom i sveprisutnom osjećaju nostalgije.

Obožavatelji protiv Keatona

Nostalgija se kao cirkularni fenomen pojavljuje univerzalno iz straha koračanja u novo i poduzimanja u budućnosti nečeg neiskušanog u samoj prošlosti koja je po sebi uvijek dobra jer najčešće iz nje prizivamo pozitivne slike. Upravo je Burton pojam nostalgije mistificirao cjelokupnim opusom zbog svoje „shrvanosti nostalgijom: traži život, traži smisao. A nostalgija je, bez sumnje, legitiman modus postmoderne“ u koju se čak i temporalno uklapa navedeni korpus i stoga se njegova nostalgija “prožima na više značenjskih razina – od cjelokupne strukture (kao neka vrsta dominante) do raspoloženja likova i raznih sitnih motiva, a prate je i druge srodne emocije”.

Kada je 1988. godine za naslovnu i glavnu ulogu adaptacije stripa o Batmanu odabran Michael Keaton – lice vezano za soft komedije od kojih je zadnja bila uloga Bubimira u horor, opet, komediji – 50,000 obožavatelja poslalo je gnjevna pisma Warner Brosu. Obožavatelji su se pribojavali da će Burtonov Batman biti camp hibrid verzije iz 60-ih, s Batmanom u Speedo gaćicama i Bubimira. No Burton je iščitao budućnost iz kostiju poput kakvog vrača i redefinirao lik Batmana, ali i formirao karakter otuđenog marginalca. Današnji status quo u američkom filmu upravo ima marginalac s pričom.

Ljepota nasilja postaje društvena stvarnost

Ako postmodernističku praksu promotrimo kao estetski stil proizašao iz karakteristične retro mode koja preuzima forme iz prošlosti kroz revival, aluziju, hibridnost u kojima se različiti stilovi spajaju u nove oblike onda je Batman svojom fantazmagoričnošću tome potvrda u svojoj cijelosti. Autoreferencijalnost, ironija, pastiš i parodija kao temeljne karakteristike nadopunjene su žanrovskom hibridnošću, aluzijama, dvoličnošću, što će kasnije interpretacije Christophera Nolana dodatno potencirati.

Foto: facebook.com/batmanmovieofficial

On će na Burtonov nostalgični model ‘nakalemiti’ historičnost: ispreplitat će stvarnost i fikciju te izvantekstualne informacije. No Burtonovi Batman i Joker su utjelovljenje postmodernističke fragmentarizacije: umjesto otuđenoga subjekta modernizma pojavljuje se fragmentirani subjekt postmodernizma. Oba lika, kao i njihove buduće inkarnacije, od Christiana Balea do Heatha Ledgera i Joaquina Phoenixa kojima su bili jasni predlošci, svoje traume kanaliziraju u svoj ultimativni javni performans; ekscentrična utjelovljenja svojih rubnih dijagnoza.

Njegov je Bruce Wayne tragični milijarder s nepcem za pravdu u korumpiranom društvu koje glorificira zločince, a ljepota nasilja postaje društvena stvarnost. Gotham, kao i većina opusa Tima Burtona, jest nekonvencionalno mjesto iz mašte, no vidjeli smo jasnu korelaciju s američkom zbiljom u nadogradnji upravo ovog predloška u trilogiji Christophera Nolana čije su sličnosti sa stvarnošću dovele do cenzura i za sebe vezale tragične pojedince koji kao da su i sami ironična inkarnacija likova Gothama.

Estetika njemačkog ekspresionizma

Batman je klasični primjer autsajderova uspjeha u konformističkom društvu i postmodernističkoj kulturi pristanka bez čvrstih društvenih i osobnih vrijednosti. Wayne kao dijete gleda ubojstvo svojih roditelja što ga emocionalno izolira od društva koje mu je otelo djetinjstvo i zbog čega se zaklinje na plemenitu osvetničku misiju: očistiti Gotham od kriminalne truleži. Između bogataša i njegove noćne persone pod šišmišjim ulicama nema prevelike razlike. Oba su proračunato distancirani od pojedinaca s kojima komuniciraju ne bi li zaštitili svoju ranjivost: Bruce kao čovjek s tajnom i Batman kao samotni superjunak bez supermoći.

Foto: facebook.com/batmanmovieofficial

Junaka postavlja u visoku i mračnu, pretjerano gotsko-art-deco arhitekturu, inspiriran estetikom filmova njemačkog ekspresionizma. Cijeli je grad kontrastiran unutar sebe: veličinama, bojama, sjenama i oblicima ne bi li se dočaralo gubljenje osobnosti, morala i vrijednosti u urbanom Hadu. Burton tako navedenim elementima suprotstavlja svoje likove i njihova raspoloženja čime evocira svijet stripa i fotografijom uvlači gledatelja u svoj svijet začudnosti i pomaknutosti.

Kao najveći kontrast filma postavlja staloženog, strogog i rigidnog Batmana (koji je dobrim dijelom tako iznesen zbog masovnog i nezgrapnog Keatonovog odijela) nasuprot shizofrenog, ekscentričnog i nepredvidivog Jokera koji je trenutačno postao jedna od najupečatljivijih i najpoznatijih uloga Jacka Nicholsona zakletog kaosu, entropiji i društvenoj shizofreniji.

Poveznica tri Jokera

Stoga je teško zamisliti Robina Williamsa kojem je lažno ponuđena uloga da bi se time namamilo Nicholsona, ili čak razmotrene opcije Willema Dafoea, Tima Curryja, Davida Bowieja, Roberta De Nira ili Jeffa Goldbluma. Nicholson nam je svojim prethodnicima, filmskim klasicima Let iznad kukavičjeg gnijezda i Isijavanje, kontekstualizirao svoj ‘luđački’ impuls i osigurao jezu prilikom pogleda na histerični i groteskni kes nepobijeđenog antijunaka. Upravo je njemu ulogom Heatha Ledgera odana počast Nicholsonu u Vitezu tame, odnosno samom šminkom i kostimografijom u izvedbi Joaquina Phoenixa.

Foto: facebook.com/batmanmovieofficial

No, ono što ih svu trojicu povezuje, odnosno definira ovaj lik jest neadekvatno liječena rana trauma i društvena fascinacija pomaknutim. Izolirani subjekt koji u težnji sa samoaktualizacijom i potvrdom, dodatno oštećen manjkom društvenog sluha za njegove poteškoće, postaje ekscentrični sociopat. A pred trećim desetljećem ovog stoljeća takve pojedince apatično uzimamo zdravo za gotovo.

No, Burtonov su Batman i Joker trebali biti stripski ekstremi likova kakvi neće definirati jednu cijelu filmsko-narativnu paradigmu. Njegova su dva protagonista direktno proizašla iz stripa, barem u scenariju i režiji, ali recepcija publike, posebice nakon nastavka s plejadom osebujnijih karaktera (Pingvin, Žena-mačka i Max Schreck) preoblikovala ih je u modele koje ćemo ubrzo nakon ovog glorificirati u filmovima Quentina Tarantina, a zatim će postati jedan od fikcijskih standarda televizije na zahtjev – od HBO-a do Netflixa.

Svjetlije strane Viteza tame

Warner Bros je potaknut uspjehom Bubimira za produkciju filma odvojio tada nezamislivih 50 milijuna dolara, pri čemu su vrtoglave cifre usmjerene na promidžbu. Od toga je šest milijuna odvojeno samo za Nicholsona koji je filmu pristupio gotovo kao Salvador Dalí u ekranizaciji Dine Alejandra Jodorowskog – kao najveća diva. Njemu su se prilagođavali točno određeni satovi snimanja Jokerovih dionica, a na setu se odnosio kao Mariah Carey prema novokomponiranim uspješnicama.

No isplatilo se nakon što je ukupno od uloge zaradio točno deset puta više od honorara, što je daleko najplaćenija uloga njegove karijere, a i zarada veća od bilo koje uloge u kasnijim instalacijama Batmana. Ruku na srce, nije mu ni bilo teško glumiti ubojitog ekscentrika, obzirom na osebujnost privatne persone i karakterne afinitete pokazane tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina.

Burton je maestralno manevrirao projektom u koji je ipak ušao kao grlom u jagode, snimivši ga u svega tri mjeseca, što je za film ovakve produkcije barem upola manji vremenski period snimanja. Na samom je setu donosio ad hoc redateljsko-scenarističke odluke i dobar dio teksta glavnih glumaca prepustio improvizacijskom zanosu i impulsu čemu danas dugujemo na licu mjesta osmišljenu repliku Michaela Keatona “I am Batman” koju će iznova ponavljati nositelji novih štafeta.

Ogromna zarada i nastavak

Batman je čak i 1989. zaradio 10 milijuna dolara više negoli Vitez tame Christophera Nolana 18 godina kasnije, unatoč činjenici da je isprva bio doslovce premračan za gledanje. Batman je poput slavnog fotografskog gafa posljednje sezone Igara prijestolja imao doista pretamnu sliku za razumljivo gledanje, zbog čega je posvijetljen i vraćen u kino distribuciju što nikoga nije demotiviralo na povratak u kino sjedala. Štoviše, osiguralo je trijumf još boljem nastavku iz 1992. godine kada se postavi pridružuju Danny De Vito i Michelle Pfeiffer.

Foto: facebook.com/

Glumica je trebala zaigrati u prvom filmu, čemu se Keaton usprotivio iz privatnih razloga. Par je, naime, prethodno bio zajedno, a snimanje se odvijalo istovremeno s njegovim povratkom bivšoj mu supruzi. Nakon što je Pfeiffer otpisana, uloga fatalne Vicki Vale ponuđena je legendarnoj Sean Young – junakinji kultnog Bladea Runnera, smještenog također u jednako opskurni svijet dekadencije. No uloga samog Viteza tame prije Keatona ponuđena je Melu Gibsonu i Rayu Liotti koji su iste odbili, a rizik zvijezde filma pokazao se kao postupak karijere. O značaju je same uloge za Keatonov život Alejandro Iñárritu naposljetku snimio hvaljenu crnu komediju Birdman koja fikcijski tematizira Keatonovu vezu s Batmanom.

Retro glazba i ostavljeno naslijeđe

Okupivši se sa skupinom nostalgičnih umjetnika poput svog dizajnera seta koji je radio na filmovima Jamesa Bonda ili kompozitorom soundtracka – Dannyjem Elfmanom – Burton je filmu dao retro notu. Vizualima nas je vratio u dvadesete i tridesete, dok je glazbena podloga ispunjena operetama i orkestracijama kompozitora koji će kao i Depp obilježiti njegov potpis, posuđivala od velikih filmskih skladbi simfonijskih orkestara klasičnoga Hollywooda – klasičnih četrdesetih. Film je svojom mračnom estetikom, temom težnje za pravdom s kojom se možemo senzibilizirati, i temeljitom reinterpretacijom prethodno oblikovane estetike čovjeka-šišmiša osigurao uspjeh.

Burton je promjenom paradigme u adaptaciji superjunaka na velike i male ekrane otvorio vrata psihološkoj karakterizaciji i plastičnijem prikazu antijunaka. Njegov je nostalgični modus etike i estetike omogućio kritiku modernoga svijeta izgubljenog i marginaliziranog pojedinca koji se gubi u rigidnoj normativnosti i manjku sluha za njegovo neprilagođeno stanje. Batman i Joker pomaknuli su žanrovske konvencije i premostili su jaz između djece i odraslih, utabavši tako put i velikim ekranizacijama stripova koje će uslijediti s novim milenijem.

(Visited 192 times, 3 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(7 votes, average: 4.571 out of 5)

Komentari