„Bili smo dobri momci“ (Đ. Simić): Intimni stihovi odvažnog pjesnika
danas se polemiše
sramotim li
naše prezime
kojekakvim pisanjem
prenemuževne poezije
Pjesništvo je grana umjetnosti koja mi definitivno ne leži. Tu i tamo sam znao zapisati pokoji promišljeni stih, no uvijek sam se mučio s kratkom i preciznom formom. Čak mi ni čitanje zbirki pjesama često ne predstavlja zadovoljstvo. Ako izuzmem djela vječno živućih pjesnika koji su obilježili povijest svjetske lirske književnosti, nisam naišao na mnogo autora čije je stvaralaštvo odgovaralo mom ukusu i viđenju poezije.
Ciljano sam tražio autore koji pišu intimnu poeziju pa ću o njima. Mnogi suvremeni pjesnici kojima sam dao šansu pišu apstraktne stihove potičući čitatelje da u njima pronađu vlastito značenje. Dakle, jedna pjesma živi tisuće različitih života. Takvo stvaralaštvo jednostavno ne cijenim i ne smatram poezijom. Može li ona uopće imati težinu ako se autor izdvojio iz stihova?
Za moj pojam, dobar pjesnik mora biti hrabar, otvoren prema čitatelju i spreman eksplicitno izložiti najškakljivije istine. Lirika je transparentan književni rod i traži konkretan izraz ljudskog duha, a ne skrivanje slabosti pisanjem poopćenih stihova. Pjesma jednako autor, odvojeno ne ide.
Među nekolicinu izvrsnih pjesnika čiji rad poštujem i volim, uvrstio sam još jednog koji mi je odnedavno najdraži. Đorđe Simić, pjesnik iz Zemuna, ove je godine objavio svoju drugu zbirku pjesama pod nazivom „Bili smo dobri momci”.
Ta sjajna zbirka nažalost nije dostupna na policama hrvatskih knjižara, no dopustite da vam prenesem bar djelić ljepote i umijeća kojim je mene osvojila. Garantiram da ćete potrčati u susjednu nam Srbiju po vlastiti primjerak!
Junak koji je nekad bio dobar momak
U recenziji „Dekonstrukcija patrijarhalnog modela muškosti”, književnik Fedor Marjanović izdvojio je dvije karakteristike Simićeva opusa u ovoj zbirci – hrabrost i nježnost.
Prožimanje tih dvaju motiva držalo me jednakom silinom od prve do posljednje stranice. Đorđe Simić kao da je pisao vodeći se mojom definicijom pjesništva. U stotinjak stranica mi je bez imalo zadrške poklanjao nutrinu na pladnju, a ja sam besramno pojeo svaki zalogaj. Smjestio me u svoju kožu i dopustio mi da spoznam njegovu tjeskobu u odnosima s obitelji, voljenim muškarcem i slučajnim promatračima.
Kad si otvoreno gay muškarac, a k tome i pjesnik koji živi na Balkanu, tvoji su najveći neprijatelji patrijarhalni nazori. Zahvaljujući njima, Đorđe je izgubio status dobrog momka. Jednostavno, “pravi” muškarac ne piskara homoerotske stihove, a kamo li da njeguje takav stil života. Patrijarhalno društvo ljude prihvaća samo u jednom pakiranju – onom po narudžbi i mjeri naručitelja, jedinom kojeg poznaju. Njegujući identitet “nepravog” muškarca, Simić je postao razočarenje za najbliže koji su ga htjeli “normalnog”. O nekad dobrom momku počelo se govoriti u perfektu.
No, dok otac i najbliža okolina negoduju nad “nemuževnošću” koja je autoru svojstvena, on junački slijedi svoj moralni imperativ – ljubav. Odlučno ga razvija kroz šest ciklusa zbirke u kojima posrće i ustaje, ali uvijek braneći pravo na mir. Zna da njegova sreća nije dobrodošla na ulici pa skriva nježnost i strastveno voli u tajnosti, a to ga povremeno izjeda jer vjeruje da voljeti javno ne može biti grijeh.
Nemoćan da zatre raširenu mržnju, Đorđe Simić svoju intimu izlijeva na papir. Tako zbirka sasvim slučajno poprima oblik angažirane književnosti. Kao svakog zaljubljenog čovjeka, i njega prate leptirići u trbuhu, a zatim ljubavna bol i blaga nostalgija za voljenom osobom. Razlika je u tome što njegov izbor društvo ne smatra legitimnim. U kaosu netolerancije, majka je izdvojena kao vječno svijetla točka autorova života.
Linearna ispovijest netipičnog muškarca
Zbirka je sistematično organizirana. Autor većinom piše kratke, ali cjelovite pjesme koje zaokružuju misao na jasan način. Stih je slobodan s izostankom velikog slova na početku te interpunkcijskih znakova unutar i na kraju strofe. Nenaglašeni početak i kraj poručuju da je dovoljno usredotočiti se na figure riječi i konstrukcije koje zajednički simboliziraju slobodu i neopterećenost pravilima. Uslijed lakoće kojom autor prenosi teške misli, grafičko oblikovanje pada u drugi plan.
rastužuju me
improvizacije života
sazdane od nužnosti
u četiri zida
Svaki ciklus sugestivno je naslovljen i poredani su kronološki. Za početak, autor se vraća u traumatično djetinjstvo koje pamti po surovosti i apatiji necivilizirane okoline. Shvativši da je drugačiji i da neće dobro proći, sjetno se povlači i skriva homoseksualnost. Zatim kritički razlaže svoje strahove uviđajući da nema razloga za sram. Skuplja dovoljno hrabrosti da se suprotstavi bjesnim psima i zauzme za slobodu, tako da u nastavku pratimo junački obrat.
znaš li ti
koliko grubosti
zbog dlana u dlanu
i pišljivog zagrljaja
ja istrpeti moram
Dodatnu snagu daje mu njegov partner kojeg mjestimično idealizira opčinjen spojem emocionalnog i tjelesnog. Stoga ciklus „hrabar budi” sadrži najljepše hvalospjeve snažnoj i iskrenoj ljubavi. Nažalost, harmonija među ljubavnicima ubrzo iščezava pa u „organizaciji tišine” čitamo nostalgične stihove. Ton je osjetno potonuo, a Simićeva je bol jača od one izazvane neprihvaćanjem.
Konačno, posljednji je ciklus vedar i aktualan. Simić ponosno prihvaća posljedice svojih izbora bez obzira na potencijalno upiranje prstom. Zaokupljen je svakodnevnim aktivnostima u kojima mu pažnju odvlače detalji te se doima da vrijeme lagano liječi njegove rane.
Pristupačan i promišljen pjesnički jezik
Fascinantno je kako kratka forma može nositi duboku ispovijest autora. Događalo se da zastanem nad pjesmom i oko nje izgradim jasan kontekst. Autor nije puno opisivao, kako i dolikuje poeziji, no upotrijebio je upečatljive motive koji sadrže šire značenje. Osim toga, služio se lakim vokabularom i riječi je složio u pristupačne stihove koji implicitno otkrivaju pozadinska događanja. Na jednostavnost dodaje epski prizvuk, nešto elegancije i puno duše sačinjene od životnih boli i iskrenih emocija.
Nadalje, pjesnikov je ton smiren. Pjesme su njegov ispušni ventil pa neospornim talentom pretače nutrinu u moćne stihove. Pritom ne nastupa buntovno protiv tradicije niti onih koji ju zagriženo slijede. Staloženo izlaže svoja razmišljanja ne tražeći od čitatelja da se složi, već da promisli. Odavno pomiren sa svojim “prljavim vešom” i etiketama koje skuplja, ne traži podršku niti ohrabrenje. Ipak, djelo prvenstveno posvećuje takozvanoj „deci manjeg boga”.
paganski se volimo
u inat svakom
ko još misli
da u ljubavi se
iko od nas išta pita
Talentom oblikovana poruka o muževnosti
Imam puno poštovanja za Đorđa Simića. Osim što je izbacio predivno napisanu intimnu zbirku, pokazao je što uistinu znači biti muževan muškarac. U osnovi, muževan muškarac nije kukavica, hrabar je i odvažno slijedi svoj stil života. Sve te kvalitete Đorđe nam je ponudio u jednoj zbirci. Čvrsto se zauzeo za vrijednosti koje balkansko društvo ne smatra dobrodošlima.
Nepoznatim je čitateljima otkrio svoje strahove, otvorio im ulazna vrata i prozore svoga doma, opisao kako voli i pati za propalom ljubavi… Da bismo uživali u komadu umjetnosti, pred nama je ogolio čitav život i dostojanstveno dao na znanje da je zadovoljan unatoč svim pretrpljenim gubicima i slabostima koje nema razloga kriti.
Mi pak nećemo zaboraviti o čemu nam je pričao, ostavio je jak utisak. Proći ćemo pored knjige, ponovno ju prelistati, preporučiti je i posuditi prijatelju, tipkati recenzije o njoj, postavljati pjesme na Instagram story… Djelo je već sad postalo nepovratno, a svjesno darovana istina neizbrisiva. Tko je među nama hrabar podijeliti bar djelić privatnog života, čak i ako je društveno prihvatljiv? Mislim da to smiju raditi samo muževni muškarci – ne dati na sebe i ono što ih čini sretnima, piskarati poeziju i snažno voljeti.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
