Jan Fabre i Ivana Jozić: „Nastojali smo da pokret bude opozicija tekstu“

Dvoipol mjesečni program 63. Hvar Summer Festivala ulazi u veliko finale! Ovog četvrtka, 5. rujna u 20 sati, na sceni Hvarskog kazališta održat će se premijera dramsko-plesne predstave I Believe In The Legend Of Love. Nastala u režiji Jana Fabrea i produkciji kazališne trupe Troubleyn te u solo izvedbi Ivane Jozić, predstava naglašava pravo pojedinca da raspolaže vlastitim životom i njegovim krajem kako želi.

Osim režije, belgijski kazališni redatelj i dramatičar Jan Fabre potpisuje i tekst napisan u formi pisma koje muškarac šalje svojoj voljenoj. Rezultat je duboko intimna drama o voljenju i prepuštanju koja iskazuje poštovanje prema životu, ljubavi i smrti.

Jedne večeri Lancelot zakorači s mosta, iz života u smrt. Dok stoji na mostu razmišlja o tome kako će njegovo živo tijelo dodirnuti površinu kada padne. Hoće li plutati i oduprijeti se gravitaciji? Ili će se pri padu smrskati? Lancelot se obraća svojoj voljenoj princezi sve dok riječi odjednom naprasno ne utihnu nakon njegovog koraka u beskonačno ništavilo.

S obzirom na dobro poznat Fabreov eksperimentalni pristup kazališnoj umjetnosti te provokativne teme čija obrada podrazumijeva intenzivne tjelesne izvedbe, uoči hvarske premijere pokušali smo doznati čime će glasoviti redatelj ovoga puta iznenaditi publiku.

O poetici drame, režijsko-izvedbenim odlukama i odnosu redatelj-izvođač razgovarali smo sa samim Fabreom te Ivanom Jozić, njegovom dugogodišnjom suradnicom i domaćom glumicom/plesačicom zavidne inozemne karijere.

JAN FABRE

Naslov predstave zaista je inspirativan. Koje značenje nosi legenda o ljubavi i zašto čovjek u nju vjeruje?

Naslov I Believe In The Legend Of Love započinje riječju vjerujem. Vjerovanje je snažno duhovno uvjerenje. Drugi dio, riječ legenda, dolazi iz srednjovjekovnog latinskog i znači stvari koje treba pročitati, a odnosi se na kazališni tekst koji sam napisao za Ivanu Jozić i koji je napisan u formi ljubavnog pisma. Pismo koje lik čita iznova i iznova i koje lik zna gotovo napamet.

Naravno, ljubav je najljepša anarhija na svijetu. Ljubav je najviša moć i ljubav ujedinjuje. A lik u tekstu bira smrt – skok s mosta, iz ljubavi i iz poštovanja prema životu. Smrt kao pozitivno energetsko polje. Kroz prihvaćanje smrti pulsiranje života i vibracija ljubavi uglavnom su opipljivi.

Tekst je inspiriran pjesmom Ode to Billy Joe Bobbieja Gentryja vjerojatno zbog prisutnosti motiva ljubavi i samoubojstva. No, to nije jedina vaša drama u kojoj se pojavljuje ova pjesma. Što vas toliko inspirira u njoj?

Sadržaj teksta pjesme inspirirao me u različitim vremenima za različite izvedbe. Riječ je o thanatosu i erosu, o životu u posmrtnom stadiju života, što je bit svakog kazališnog i plesnog komada koji sam stvorio. To je također pjesma koju mi ​​je Ivana Jozić dala kao umjetnički poklon prije više od dvadeset godina kada smo počeli raditi zajedno.

Već dugo surađujete s Ivanom Jozić. Zašto ste se odlučili za nju i u ovom projektu?

Srž tako dugog umjetničkog puta od više od dvadeset godina je povjerenje i međusobno nadahnuće. I naravno, Ivana Jozić je vrlo talentirana i briljantna glumica i plesačica. Nosi titulu Ratnica ljepote koju je dobila u mojoj kazališnoj trupi Troubleyn nakon sedam godina fizičkog i mentalnog utjelovljenja mog glavnog postulata od djela do glume. Također je koautorica knjige From Act to Acting – vodiča za izvođača 21. stoljeća, koja je neki dan u novoj hrvatskoj verziji objavljena u izdanju TIM pressa i s predgovorom fantastične glumice i redateljice Senke Bulić, uz predgovore Marine Abramović, Romea Castelluccija i Mihaila Barsyshnikova.

Na toj smo knjizi radili više od deset godina zajedno s teatrologom Lukom Van den Driesom te francuskim glumcima i plesačima Cédricom Charronom i Annabelle Chambon. Knjiga je objavljena u više od petnaest zemalja i jezika i nailazi na vrlo pozitivne reakcije. U Hrvatskoj će biti predstavljena u okviru predstave I Believe In The Legend Of Love na Hvarskim ljetnim priredbama, gdje će tu nit vodilju predstaviti i Ivana Jozić.

Koja je poveznica između života koji nestaje samoubojstvom i osjećaja ljubavi koji mnogi smatraju neuništivim? Zašto Lancelot ostavlja pismo za sobom?

Ja sam umjetnik „konzilijent“. Najljepšu definiciju savjesnosti otkrio sam u publikaciji The Unity of Knowledge (1998.) koju je napisao Edward O. Wilson. Konzilijencija je spajanje znanja povezivanjem činjenica i teorija temeljenih na činjenicama među disciplinama kako bi se stvorila zajednička osnova za objašnjenje i novo tumačenje. Već više od četrdeset godina u svojoj vizualnoj i kazališnoj umjetnosti te svojim spisima tražim te poveznice i dajem nova tumačenja.

Ime Lancelot u ljubavnom pismu referenca je na jedan od mojih filmova performansa pod nazivom Lancelot. Lik Lancelota postao je osobna izjava o mom umjetničkom pozivu. Ujedinjuje nekoliko metafora koje su se pokazale važnima u mom univerzumu. To je vitez s nužnom misijom. Ja se borim protiv vanjskih neprijatelja, borim se protiv prosječnosti i borim se protiv ideje da je čitava umjetnost beskorisna potraga. Možda se borim i s vlastitim demonima, s vlastitom smrću koju nikada neću pobijediti jer sam već otprije mrtav.

Vaše drame publika često smatra kontroverznima. Koliko ste daleko otišli ovog puta?

Nikad ne želim provocirati svoju publiku. Uvijek postoji duboka čežnja da budem velikodušan prema svojoj publici i da je natjeram da razmišlja i osjeća na drugačiji način. Kad moja publika ne razumije moj rad, obično se osjećaju isprovocirano. Ali provokaciju moraju doživljavati kao nešto lijepo i pozitivno. Provokacija je evokacija uma.

Neuron svih mojih kazališnih i plesnih predstava je izvođač. Oni stvaraju sjaj mojih produkcija. To znači da moji ratnici ljepote definiraju i pomiču granice na umjetnički, fizički i mentalni način. Imam super odnos sa sjajnim izvođačima. Uvijek vjerujem u njihovu inteligenciju, instinkt i intuiciju. Ja sam poput slijepca, a moji izvođači su psi koji me vode na pravo mjesto.

Postoji tajna veza između pojedinaca iz publike i umjetničkog djela. Savjet mojoj publici: moje kazalište je kazalište pharmakon – može vas izliječiti ili otrovati.

IVANA JOZIĆ

Godinama surađujete s Janom. Kako biste opisali njegovu motivaciju, izbor tematika i kreativni proces?

Jan i ja radimo zajedno preko dvadeset godina. Naša je radna dinamika prožeta dubokim razumijevanjem i povjerenjem. Nakon toliko vremena meni je rad s Janom još uvijek inspirativan, još uvijek me iznova iznenađuje.

Jan Fabre jedinstveni je umjetnik, on umjetnost diše i živi. Njegova nezaustavljiva potreba za kreativnim izrazom i stvaranjem sastavni je dio njegovog bića. Posjeduje gotovo dječju radoznalost i stalnu potrebu za otkrivanjem novog. Smatram ga umjetničkim genijem. Upravo ta dječja razigranost i spremnost da u svakoj kreaciji služi sadržaju, temi i izvođaču s gotovo naivnom radoznalošću čini ga takvim. Teme koje istražuje gotovo su uvijek suštinske – seksualnost, smrt, duhovnost, ljudska priroda. Njegov je kazališni izričaj filozofija u pokretu; intenzivan i može šokirati iako mu to nikad nije cilj. Krajnji je cilj potaknuti gledatelja na promišljanje.

U kreativnim procesima gotovo uvijek evocira slobodu misli i stvaranja kod svojih izvođača koji potpuno sudjeluju u kreativnom procesu. Jedino je pravilo da ono što radimo podržava određeni sadržaj ili temu o kojoj progovara predstava koju radimo. Znači potpuna sloboda, ali u čvrsto strukturiranom mentalnom prostoru.

Kako ste se snašli u ovoj predstavi i što vam kao glumici predstavlja najveći izazov za dočarati?

Tekst je pisan u vrlo osobnom, nježnom i poetičnom tonu, kao deklaracija ljubavi i životnih stavova. Kao glumica nastojim prenijeti taj tekst kroz emociju, ali koja ne smije biti prenaglašena i preuzeti tekst. Čisto i jasno, ali nikako hladno. Poštivanje filozofskog aspekta tog teksta je jako bitno, a prijenos misli ključan. Tako da je stalni glumački izazov balansiranje između gore navedenih stvari kako bi se stvorio homogeni izričaj. Proces je kontinuirano u tijeku i on neprestano traje.

Osobno, cijeli opus rada s Janom doživljavam kao jedan neprestani proces koji u svakoj predstavi koju radimo reflektira umjetnički i privatni razvojni trenutak. Ne doživljavam niti jednu predstavu kao završen produkt ni kad je gotova, niti mislim da bi ona morala biti ultimativni izraz mene. Svako pojavljivanje na sceni je odraz trenutka, vrlo strukturirano, iza kojeg stoji puno rada.

Budući da su Janove predstave izrazito fizičkog karaktera te je fokus velikim dijelom na dinamici izvođačeva tijela, kako je ono u službi ideje ove predstave?

U ovoj predstavi tijelo ima drugačiju ulogu od prijašnjih sola koje sam igrala. U većini Fabrovih predstava evociranjem fizioloških procesa kroz snažne fizičke radnje dolazi se do nečeg što zovemo fiziološka gluma. To znači da emocija i inspiracija doslovno dolaze iz tijela. Na tu temu napisana je knjiga From Act to Acting koja je sad izašla i u Hrvatskoj pri izdavačkoj kući TIM press.

Međutim, u ovoj predstavi pokret je iniciran tekstom. Samim time drukčijeg je karaktera. Ovdje je pokret prostor u kojem protagonistica živi kada ne ponavlja riječi. Nastojali smo da pokret bude opozicija tekstu, a ne da ga ponavlja. Kvaliteta vode jako je značajan element kao inspiracija pokreta.

Kako se tijekom rekonstrukcije riječi iz pisma razvija lik protagonistice? 

Protagonistica je ulovljena u prostoru između života i smrti. Na nekom nestvarnom mjestu, a kroz ljubav prema osobi koju je izgubila više nije živa, a niti mrtva. Riječi koje su joj dane su postale njezina mantra i ona ih zna napamet. Zarobljena je u svom gubitku koji s vremenom gubi tragičnost. Ona ne osuđuje. Ona voli i onda kad to postaje apsurdno. Poistovjetila se s riječima koje neprestano ima uz sebe i kroz njih živi.

Iako u Fabrovom izričaju gotovo nikad ne pristupamo liku kroz psihologiju, ovi elementi su nadasve prisutni. U njegovom radu izvođač ne postaje netko drugi nego nešto drugo. Tako da iako postoji konkretna priča i sadržaj, sam protagonist ne prolazi nužno kroz logična stanja unutar te priče.

Kako je riječ o solo predstavi, ona je rađena specifično za Vas. Kako osobno tumačite naslov drame i koje Vam je nove perspektive otvorio tekst, a potom i rad na predstavi?

Pa možda mi je najveće otkriće spoznaja koliko još uvijek volim ples. Naime, ja sam se zadnjih godina orijentirala puno više na dramske uloge. Iako je tijelo uvijek baza mog rada, ples sam nekako ostavila malo po strani. Međutim, u ovom me procesu Jan vratio plesu. Iako nisam bila sigurna na početku, sada mi je jako drago da imam tu mogućnost i da ponovno otkrivam koliko se volim kretati i kako je to divan medij.

Naslov drame I Believe In The Legend Of Love ustvari je zadnja rečenica teksta i izgovorena je prije samog završetka predstave. Za mene je vjerovati u ljubav vjerovati u život. Iako se tekst cijelo vrijeme bavi temom smrti, zadnje su riječi ipak deklaracija vjere u život.

Premijera će se održati u sklopu Hvar Summer Festivala. Što mislite, zašto bi ju domaća publika trebala pogledati?

Znači mi da će premijera ove predstave biti održana upravo u Hrvatskoj na Hvaru. Iako mnogi to ne znaju, i sam Jan Fabre odabrao je našu zemlju kao svoj drugi dom. Predstavu bi, mislim, trebao pogledati svatko tko nema već unaprijed stvorenu sliku o tome sto će vidjeti ili što želi vidjeti.

Predstava se izvodi na engleskom jeziku s hrvatskim titlovima.

Reprizne izvedbe moguće je pogledati već 6. i 7. rujna u 20 sati, a više informacija dostupno je OVDJE.