Istaknuto
07.08.2020.

Vrijeme čitanja: 10 minute Donosimo vam listu nekih od najpoznatijih svjetskih književnika koji su se, izuzev što su za sobom ostavili književna djela koja ćemo još dugo pamtiti, suočavali sa svojim nemilosrdnim demonima.

06.08.2020.

Vrijeme čitanja: 2 minute Limbo je igra bez priče, bez dijaloga i bez uputa na ekranu. Istovremeno, Limbo je jedna od najposebnijih igara svih vremena.

Izvedbene umjetnosti

“Vježbanje života – drugi put”: Intimni susret s povijesti

07.07.2020. Antonia SvetinaFoto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc
Vrijeme čitanja: 5 minute

Sveobuhvatno djelo poput „Vježbanja života“ Nedjeljka Fabrija nije lako pročitati, a kamo li uprizoriti na sceni. Opsežan roman, koji za temu ima ni više ni manje nego samu povijest, u svoj njezinoj varljivosti, opsežnosti i nezaustavljivosti, 1990. godine u HNK Ivana pl. Zajca uprizorili su Darko Gašparović i Georgij Paro, a 30 godina kasnije, 2020. godine, na istoj pozornici, a u ponekim ulogama i s istim ansamblom, to čini Marin Blažević.

Zazivanje davnih vremena riječkog teatra

Dugo najavljivano „Vježbanje života – drugi put“ izazvalo je brojna pretpostavljanja, razgovaranja i preuranjene zaključke, uglavnom utemeljene na legendi koja prati „original“ iz devedesetih godina, koji Rijeku i Riječane prati kao duh prošlosti svakom novom predstavom. O opsesiji Rijeke ovom predstavom dovoljno govori činjenica da brojni građani, kojima je to možda bila i posljednja predstava koju su u HNK pogledali, revno i nostalgično zazivaju ta davna vremena riječkog teatra, s jedinom i pravom predstavom kakvu mi, koji smo premladi da je se sjetimo, nećemo nikada doživjeti.

Možda sam zato s bojazni dočekala ovu predstavu, očekujući da zasigurno neću moći razumjeti i emotivno proživjeti predstavu o predstavi koju nisam pogledala i koju ne mogu osjećati svojom onako kako ju osjećaju moji djedovi, bake, roditelji, profesori. No, Marin Blažević stvorio je predstavu koje se nisam morala bojati. Ona je sasvim suptilno i intimno uvukla osjećaj riječkoga u sebe, onaj kakvog svi možemo prepoznati, a zatim uzela taj osjećaj i rasprsnula ga na tisuće fragmenata učinivši ga univerzalnim, baš poput povijesti.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc

Više od remake-a

Ova predstava nije remake kultne predstave iz devedesetih, niti je novo čitanje Fabrijeva romana, ona je svojevrsni komentar na predstavu koji se sastoji od nekoliko slojeva. Tematski sloj Blažević komentira na mnoge načine, primjerice korištenjem simboličkih prikaza barke ispunjene „karnevalom“ političara koja neprestano plovi u krug (od Frana Kurelca, preko Miroslava Krleže i Josipa Broza Tita do Vojka Obersnela), a sve kako bi pokazao histeriju povijesti koja se nije zaustavila do danas. Kritički odmak od romana i od predstave događa se unošenjem nove perspektive u prikaz priče, one ženske. Tako i činovi predstave nose imena ženskih likova koji nude svoj pogled na radnju Fabrijeva romana, koji je u centru imao snažne muške likove, dok su žene bile svedene na arhetipove u službi dodatne nadogradnje muškaraca i njihovih sudbina.

Predstava na pozornici okuplja ogroman broj glumica i glumica i ovaj bi osvrt imao nekoliko desetaka stranica kada bih pokušala ući u izvedbu sviju. Ipak, valja istaknuti ženski dio ansambla koji je nosio ovu predstavu, baš kao što je i bila Blaževićeva namjera. Elis Lovrić poetično je objasnila svoj odnos s Fanicom, prvim likom kojeg je odigrala na riječkoj sceni još kao studentica. Olivera Baljak nas je uvukla u svoj duhovit osvrt na Mamu Floru. Zrinka Kolak Fabijan emotivno je podijelila što sve ima zajedničko s Tonkom. Jelena Lopatić kao Emilija pružila je dječju toplinu i naivnost te lom srca zbog neostvarivosti ljubavi s „prokletim Dalmatincem“ Lucijanom. Neva Rošić i njezina različitost od lika Mafalde kojeg je utjelovila.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc

Predstava o predstavi o romanu o povijesti

Predstavu otvara intimno svjedočanstvo Neve Rošić (Mafalda) kojime onima u publici koji su došli vidjeti remake „Vježbanja života“ postaje jasno da su na krivom mjestu. Svjedočanstva glumica koje glumile u „Vježbanju” 90-ih godina izmjenjuju se sa scenama koje rekonstruiraju elemente radnje Fabrijeva romana. Koliko god genealogija obitelji kojom Fabrio ispisuje biografiju grada bila kompleksna, Blažević i tri dramaturginje (Lucija Klarić, Maja Ležaić, Nikolina Rafaj) uspijevaju prikazati točno ono što je potrebno da ispratite okvir radnje čak i ako niste čitali roman.

Blažević u nekoliko elemenata predstave poseže za autoreferencijalnosti, primjerice unošenjem Elektrina monologa (Ivna Bruck) na grobnici Mafaldina (Neva Rošić) oca. Elektra je ovdje prikazana u kostimu Elektre iz opere čiju režiju također potpisuje Blažević. Kao komentator povijesnih zbivanja, ali i signal univerzalnosti povijesti, javlja se Tanja Smoje u ulozi Daše Drndić, u kostimografiji iz predstave “Leica format” (Franka Perković). Njezina izvedba Daše besprijekorna je, kako u “Leici” tako i sada, a uneseni komentari stapaju se s radnjom i dramaturškim rješenjima kao da su pisani upravo da bi dodatno naglasili zamisao “Vježbanja života – drugi put”.

Istaknut ću samo jednu od rečenica koje Tanja Smoje izgovara, kojom iskazuje (parafraza) da kako bismo zaista bili blizu nečega, moramo od toga otići što dalje. Misleći tu naravno na egzodus Daše Drndić, a kao najava Mire Furlan koja na scenu stupa nekoliko trenutaka nakon. Ipak, rekla bih da rečenica najbolje opisuje samu predstavu o predstavi, koja je udaljivši se od originalnog i “legendarnog” “Vježbanja života”, kritički ga sagledavši, zapravo ušla duboko.

Jedan višak

Protjecanjem sati (predstava traje gotovo 4 sata s jednom pauzom) predstava me sve više uvlačila u sebe. Duboko sam osjećala to nesretno protjecanje vremena koje ne samo da je prikazano glumačkom igrom, već su i same glumice njegovi svjedoci i prikazi. Njihove su izvedbe toliko iskrene i stvarne, budući da glume same sebe, da sam nekoliko puta imala potrebu spontano aplaudirati jednostavnosti i čistoći osjećaja.

I onda, iz transa i zaljubljenosti u predstavu trgnuo me glas Mire Furlan na razglasu te početak dokumentarnog videozapisa. Oko 5 minuta promatramo Miru Furlan kako dezinficira pozornicu dok se na kulisama scenografije vrte unaprijed snimljeni kadrovi nje u Los Angelesu popraćeni svjedočanstvom migracije u Ameriku u obliku dopisivanja Mire u Americi i Mire u Hrvatskoj. Ovaj dio, iako stilski u nesuglasju s dotada doživljenim, tematski je donekle imao smisla i mogla sam pronaći opravdanje za ovakvim odabirom. Ipak, kada je prava Mira Furlan na sceni zapjevala pjesmu Sama Cookea i pretvorila nostalgičan osvrt na unutarnje stanje migranta u govor o ubojstvu Afroamerikanca Georgea Floyda, potpuno me izgubila.

Foto: Dražen Šokčević/HNK Ivan pl. Zajc

Fronta žena kojoj vjerujem

Pitam se što je u originalnoj Blaževićevoj zamisli na sceni radila Mira Furlan, budući da je premijera “Vježbanja života – drugi put” prije epidemije koronavirusa bila zakazana za 17. ožujka, a ubojstvo Georgea Floyda dogodilo se kasnije. Nepotrebna aproprijacija i populističko unušenje ove tragične priče nisu dovoljni da zamrljaju dojam cijele, izvrsne predstave, posebno zbog pravog i istinskog kraja koji je uslijedio.

Fronta žena kao nastavak kritike samog tekstualnog predloška predstave te još jedna tematska nit isprepletena univerzalnim osjećajem povijesti stajala bi jednako snažno kao i svaki drugi trenutak na sceni. No, došavši iza nepotrebnih i patetičnih Mirinih 5 minuta može se također učiniti populističkom. Ipak, Fronti žena sam vjerovala, posebno zato što se logički nadovezuje na ženski predznak koji predstava nosi te konkretizira kritiku Fabrijeva ocrtavanja žena u romanu, koja je već bila osjetna onima koji poznaju materiju.

Neva Rošić za savršen kraj

Predstava me vratila u taj meki i nostalgični osjećaj povratkom Neve Rošić na scenu i savršenim kružnim zatvaranjem cjeline. Možda i jednim od najdirljivijih trenutaka koje sam ja osobno doživjela u kazalištu, koji me ostavio na koljenima i u suzama, potpuno malenom pred veličinom žene, teatra, grada, povijest.

Naime, u svom početnom monologu Rošić navodi opis prvog susret s kazalištem, prvog ulaska u parter i pogleda na scenu. Opisuje otvorena vrata na dnu pozornice kroz koja se vidi Mrtvi kanal. Inače, i meni osobno jedno od najljepših izdanja riječke scene, a možda i Blaževiću, budući da je otvaranje tog (hajdemo ga nazvati, prvog zida?) već koristio u režiji opere „Falstaff“. Predstava završava upravo ljeskanjem barčica u Mrtvom kanalu i Nevom Rošić koja stupa na scenu, sada kao (izuzetno vitalna) žena u godinama, tada, kao zaljubljeno dijete koje prvi put gleda ovaj magičan prizor. Sve u jednom, prolazna, a univerzalna i sveobuhvatna. Sama Žena Povijest.

(Visited 144 times, 3 visits today)
Što misliš o ovoj predstavi?

Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!

0%
1
2
3
4
5

(1 votes, average: 5.000 out of 5)

Komentari