Bizarne znanstvene fotografije 19. stoljeća: Kada riječi nisu dovoljne, nastupa fotografija!
Među ljudima je oduvijek bila prisutna želja za trajnim bilježenjem neobičnih događaja, a koji je bolji način da se to učini od fotografije? Tehnikom zapisivanja prizora iz stvarnosti na materijalu osjetljivom na svjetlost u 19. stoljeću su zabilježeni neki od najbizarnijih prikaza realnosti. Iako je camera obscura svoj pravi vrhunac doživjela tek u 20. stoljeću, godine koje su mu prethodile prednjače u bilježenju nesvakidašnjih situacija, a njihov najbolji izvor je znanost čiji je razvoj, baš kao i razvoj tehnike zvane fotografija, baš tih godina bio u punom jeku.
Je li lice izravno povezano s dušom? Upravo to je namjeravao saznati francuski neurolog Guillaume-Benjamin-Amand Duchenne. Iako je svojim radom unaprijedio elektrofiziologiju, eksperimentima je pokazao veliku okrutnost u ime znanosti. Duchenne se bavio emocijama, neurologijom i elektroterapijom. 1862. godine odlučio je testirati pučku teoriju da je lice izravno povezano s dušom. Elektrošokovima planirao je stimulirati ispitanikove mišiće i fotografijom dokumentirati rezultate. Pobrinuo se da reakcije ispitanika na ove očito ne pretjerano ugodne eksperimente ostanu zabilježene u njegovom “Albumu patoloških fotografija”. Eksperiment je imao samo jedan problem – djelovanje elektrošokova je kratkotrajno i lice ispitanika se vrlo brzo opusti. Činilo se nemogućom misijom u tako kratkom roku dokumentirati fotoaparatom rezultat. Problem je riješen tako što je za glavnog sudionika eksperimenta odabran pacijent s facijalnom paralizom zbog koje je djelovanje elektrošokova na njegove izraze lica trajalo dovoljno dugo da fotograf obavi svoj posao. Eksperiment na pacijentu na fotografiji, usput rečeno postolaru po zanimanju, ponovljen je više od 100 puta.
Za razliku od Duchennevih pomno planiranih eksperimenata, ova fotografija ne uključuje ljudske “žrtve” i nije značajno doprinijela znanosti. To ju ipak ne čini manje bizarnom. Naizgled slučajno uhvaćena eksplodirajuća mula u kadru i nije svakodnevan prizor. Mula čiju glavu raznosi dinamit djelo je vojnog fotografa koji je ovoj mješanki kobile i magarca dug i sretan život uskratio u ime znanosti, razvoja fotografije ili samo zbog bizarnosti same. Napredak fotografske tehnologije je zahvaljujući Charlesu Bennettu doveo do mogućnosti snimanja trenutne fotografije odnosno da se prizori uhvate u djeliću sekunde. Prvi put u povijesti fotografije pokretni objekti mogli su biti sačuvani u vremenu pomoću fotoaparata. Istraživači su odmah iskoristiti ovu tehnologiju za proučavanje tijela u pokretu, a 1881. godine fotograf u američkoj vojnoj bazi pod vodstvom je pukovnika Henryja Abbotta raznio glavu mule kako bi testirao trenutnu fotografiju.
Jeste li se ikada zapitali kako je policija prepoznavala zločince prije kriminalističke identifikacije uz pomoć otiska prsta? Znanstvenoj daktiloskopiji prethodila je metoda Alphonsa Bertillona, francuskog policajca koji je metodu antropometrije ili “mjerenja čovjeka” primijenio u kriminalistici. Bertillon je stvorio identifikacijski sustav koji se temelji na fizičkim mjerama, a to je ujedno i prvi znanstveni sustav koji se koristio u prepoznavanju kriminalaca. Unatoč dobrim zapažanjima o primjenjivosti antropometrije u kriminalistici, Bertillon je istraživanje nastavio u smjeru koji se sve više udaljavao od utemeljene argumentacije i znanosti. Postoji li neko fizičko obilježje koje je slično kod većine stanovnika neke regije? Možemo li saznati odakle su nečiji preci samo uz pomoć mjerenja dijelova njihova tijela? Kako bi u ime znanosti došao do odgovora na ova pitanja Bertillon je fotografirao tisuće dijelova tijela, a među njima i ova brojna uha iz 1901. godine.
Slika govori tisuću riječi, a ove fotografije su pravi dokaz da same riječi nisu uvijek dovoljne kada su znanstvena otkrića u pitanja. Opširniji popis čudnovatih rezultata znanosti zabilježenih fotoaparatom možete pogledati ovdje.
