Istaknuto
21.07.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute U rubrici Nova glazba slušajte najzanimljivije aktualne singlove i glasanjem odaberite svog favorita na domaćem glazbenom terenu.

13.07.2021.

Vrijeme čitanja: 2 minute Koliko god da je zavladala i mala glazbena suša, Mjesečna doza popa našla je odabrana osvježenja za vaše uzavrele uši. Fjaka može početi.

Knjige

“Bogart i Seranoga” (Z. Roško): Štivo za ljubitelje ‘Black Mirrora’ koje nećete pročitati samo jednom

19.02.2021. Arnela Vučković
Vrijeme čitanja: 5 minute

Nagrađivani romanopisac, knjižničar, književni kritičar, nekadašnji urednik u književnim časopisima (Zarez, Libra Libera, Tvrđa i Quorum) i bloger Zoran Roško objavio je svoj treći roman „Bogart i Seranoga” u izdanju nakladničke kuće OceanMore. Urnebesna mješavina krimića i homeopatskog futurizma u svijetu u kojem vladaju algoritmi, a ljudi (opet) znaju gdje im je mjesto: daleko ispod ‘bogova’    bila bi to ukratko opisana radnja ovog zabavnog distopijskog romana s mnoštvom sudbinskih odgovora na loša pitanja.

Deus ET machina

Kao i prethodni Roškovi romani, i ovaj obiluje mnoštvom originalnih ideja, a jedna od glavnih, na kojoj se temelji cijela priča, spajanje je ljudi i algoritama, tj. organske i anorganske inteligencije. Budući da je nemoguće spojiti organsko i anorgansko bez da dođe do tragedije, autor pokušava usporiti radnju te tragedije na način da likove spaja s ‘bogovima’ koji se nadalje spajaju s algoritmima.

Druga originalna ideja romana koja me zaintrigirala kao literarna fikcija jest da se prošlost može mijenjati. Prošlost u romanu cijelo vrijeme neumoljivo maršira, baš kao i sadašnjost. Može li se prošlost doista promijeniti? Ili će se sve ono što smo radili u prošlosti ionako pokazati samo dijelom onoga što se već dogodilo? U romanu sadašnje ili buduće događaje možemo premotavati unatrag i utjecati na njihovu prošlost kako budućnost ne bismo nikad dočekali. Budućnost nikako ne stiže, likovi stoje na jednom te istom mjestu, vrte se  u vječnoj sadašnjosti kao u snu, a u trenutku kada odluče nešto promijeniti, prošlost se upravo promijenila.

Krivotvorena sadašnjost

Autorovu zamisao mijenjanja prošlosti protumačit ću kao problematiku pamćenja, nemogućnost zapažanja broja podataka koja nam izmiču i različitih interpretacija doživljaja na jednu te istu informaciju. Mješavina netočne percepcije i zaključaka, utjecaja, emocija i dezinformacija može rezultirati lažnim sjećanjem za koje možemo biti uvjereni da je točno, a zapravo je daleko od realnosti. Zato nastaju praznine i pukotine u pamćenju koje lako možemo nesvjesno popuniti krivim i izmišljenim informacijama, stoga je naša povijest osuđena na stalno krivotvorenje činjenica.

Kako bi ispravili te krivotvorine, autor koristi algoritme i aplikacije. Likovi su spojeni s algoritmima kako bi mijenjali identitete i pretakali se u vremenu i prostoru, zadržavajući ipak osnovnu verziju identiteta. Žive u 54. verziji Zemlje. Algoritmi se stalno podešavaju i  traže adekvatnu verziju, naglašavajući da moraju održavati populaciju na određenoj razini, imaju funkciju da otkrivaju uzorke, detalje koje nismo mogli zapaziti, a stalno su prisutni oko nas. U tom golemom arhivu prošlosti koji nudi bezbroj opcija, samim time algoritam postaje moćna baza podataka koja nam otkriva novu prošlost.

Budućnost je stvar prošlosti?

Roman nije klasična znanstvena fikcija niti se radi o putovanju kroz vrijeme, već autor koristi inverziju vremena kako bi prikazao ideju budućnosti kao stvar prošlosti s kojom se stalno kalkulira pa su nam preostale samo sretne ili nesretne podudarnosti.

„Naše pravo psihičko nesvjesno nije u nama, nego posvuda oko nas.”

Aplikacija ‘Chandler AI’, koju je autor nazvao prema poznatom autoru kriminalističkih romana Raymondu Chandleru, nahranjena je svim njegovim poznatim djelima i okrutnim metodama da u stvarnom vremenu opiše događaj koji se upravo događa ili se dogodio u prošlosti te generira interpretaciju niza događaja tako da ih čini što sličnijima Chandlerovim djelima. Dakle, aplikacija nudi potpuno drugačiji način gledanja našeg događaja – ne samo kako je to mogao netko drugi vidjeti nego i kao netko tko je također nazočio tom događaju. Takav opis je točniji i zanimljiviji od naših sjećanja koja su neprecizna jer su ovisna o potiskivanju i iluzijama, strahovima te, nažalost, neprestano iskrivljuje ono što zapaža, tvrdi autor. Okoliš postaje pametniji od nas, razvijaju se samo tehnologija i naša iskustva njome stvorena.

Srećom, ne živimo u realnom vremenu

Zamišljam kakav bi to život bio kada bismo bili svjesni tolikog broja podataka koji su prisutni oko nas cijelo vrijeme. Mislim da bi to bio potpuni promiskuitet, čitava materija bi istovremeno koegzistirala sa sobom, prisutna za samu sebe u jednoj točki i jednom jedinom trenutku. Srećom, mi ipak ne živimo u ‘realnom’ vremenu jer bismo se u tom slučaju morali u svakom trenutku identificirati sami sa sobom, ne bi bilo one razdaljine od drugog. A ta razdaljina je zapravo najveća sretna udaljenost bez koje bi svi ljudi istovremeno bili ja.

Laži i fikcije nisu tu samo da nešto prikriju, nego da ispune, da stvore „nešto“, da pokrenu, da spase što se spasiti da.”

Svijet nam je dat kao fikcija. Mi konstantno balansiramo između iluzije i istine. Uvijek ćemo pribjeći fikciji ili iluziji, čak i ako protiv nje uperimo svo oružje svijeta, znanosti i metafizike. Zahvaljujući tehnološkom napretku i umjetnoj inteligenciji, došli smo do takvog stupnja realnosti i objektivnosti da se može govoriti o višku naše stvarnosti koji nas više zbunjuje nego njezin nedostatak jer ćemo manjak uvijek moći nadoknaditi utopijom ili fikcijom.

Što s viškom stvarnosti?

Autor u svom romanu naglašava upravo taj višak stvarnosti i kako se s njim nositi, možemo li ga prikriti iluzijom kao i njezin nedostatak. Likovi se u romanu spajaju s algoritmima koji imaju taj ‘višak’ koji ih čini tragičnima poput junaka u grčkim tragedijama. Znamo kako oni završavaju – tragično.

„To što nema telepatije nije manjak, to je naša jedina prednost, ljudska nadmoć.”

Naš najosnovniji doživljaj subjektivnosti jest doživljaj bogatstva unutarnjeg života: to je to što ‘stvarno jesmo’ u opreci sa simboličnim određenjima s kojima se predstavljamo. Postoji fascinantan dijalog u knjizi između Bogarta i Seranoge u kojoj autor zaključuje koji je glavni ljudski resurs u svemiru. Nema nikakve nužne veze između onoga što nešto znači i kako će to netko u svojoj unutrašnjosti doživjeti. Interpretaciju se može razmijeniti jezikom, ali njezin doživljaj ne. U tome i jest kvaka – nema načina da bilo kome u svemiru preneseš svoj unutrašnji doživljaj i obratno, jedino bi ga potpuna telepatija mogla prenijeti. Stoga je glavna ljudska prednost i najveći resurs naš unutrašnji doživljaj da se ne možemo s nikim drugim preklopiti.

Moja kiša je moja kiša, tvoja kiša je tvoja kiša, značenje kiše nikada neće ukinuti tvoj slučajni doživljaj te kiše.”

Niste razumijeli? Na dobrom ste putu!

Roman je pisan poletnim i duhovitim stilom u kojem je rečenica važnija od cjeline. Poetičan, a istovremeno jednostavan, ne smije nas zavarati jer tako kontekst izmiče prosječnom čitatelju pa može ostati nejasan na prvo čitanje. Međutim, te nejasnoće ne smiju biti shvaćene kao slabosti – naprotiv, one su posebnost priče, namjerna zamagljenja, „…da stvari ne bi bile previše jasne, jer razumijevanje je najveći promašaj i velika opasnost. Ako ne razumiješ na dobrom si putu”, ističe autor.

U istu razinu stavljajući prošlost i sadašnjost, maštu i sjećanje, razum i podsvijest te im neprestano prevrćući smisao i stvarajući novi, „Bogart i Seranoga” je roman koji ima cilj da književnost vidi u demistifikaciji – jezika, znanja, politike, povijesti – u svrhu stvaranja neke nove realnosti, lišene strogosti, pravila, autoriteta, uz neprestani suživot različitosti.

Štivo za razmišljanje

Mašta Zorana Roška je doista širok pojam i impresivno je kako je kontrolira i usmjerava, potičući čitatelja na širenje percepcije i stvaranja nekih novih ideja, potpuno novih aspekata gledanja na jednu stvar koju smo malo prije gledali potpuno drugim očima. Ovim romanom autor nudi nešto o čemu ćemo dulje vremena razmišljati i iznova se vraćati – ne zato što ga nismo od prve pohvatali, nego zato što su dijalozi puni preobrata i ‘lucida intervala’. Bez obzira jeste li ljubitelj ovakve inovativne i eksperimentalne književnosti, treba prihvatiti činjenicu da su Roškov um, način razmišljanja i mašta totalno drugačiji od drugih autora na hrvatskoj književnoj sceni i da njegovi znanstveno-fantastični pothvati pisanja zapravo i nisu daleko od realizma.

Da ne bi bilo podcjenjivanja u eksperimentalnoj književnosti, treba znati razlikovati lošu i dobru eksperimentalnu književnost. Loša je ona koja se koristi kao svrha samome sebi i bez prave ideje što se s njome želi postići. Ona se najčešće pojavljuje kao poigravanje formom koje može biti zanimljivo, ali rijetko do kraja promišljeno. Sličnost za to nalazimo u slikarstvu – nije ni Picasso na samom početku slikao ljude trokutastih glava i neparnog broja očiju, nego je prvo savladao kako naslikati čovjeka za koga će svakome biti jasno da predstavlja homo sapiensa.

Upute za (ne) čitanje

Stoga, za one koji ne znaju, Zoran Roško je autor koji se poigrava s fabulom na različite načine beskrajnim talentom i maštom, s izuzetnim književnim znanjem kao podlogom. Uspijeva napisati  kompleksnu priču, jednostavno i čitko – unatoč svim trikovima koji bi prosječnog čitatelja mogli obeshrabriti.

Upustite li se u čitanje Roškovih djela, mala napomena: knjige su kompleksne, fantazmagorične, kombinacija stvarnih događaja iz povijesti s izmišljenima, znanstveni koncepti i kriminalističke priče, prepune povijesti i filozofije. Crni humor je prisutan, likovi groteksni, paranoje, otuđenosti i melankolije na pladnju. Čeka vas ogromna mašta i još veća količina informacija, kao i zastrašujuća energija. Dakle – svi koji imaju problema s maštom neka ne čitaju ovakvu literaturu.

(Visited 523 times, 4 visits today)
0%
1
2
3
4
5

(61 votes, average: 4.967 out of 5)

Komentari