“Buffy, ubojica vampira”: Dvadeseti rođendan kultne serije
Sastavni dio odrastanja svake osobe rođene u osamdesetima i devedesetima zasigurno je bilo gledanje serije Buffy, ubojica vampira na CRT ekranima. Prva epizoda ove kultne serije emitirana je 10. ožujka 1997. godine, što znači da danas slavi dvadeseti rođendan, a svima onima koji se, poput mene, osjećaju pomalo staro zbog te činjenice ili su jednostavno (bili) fanovi te serije, predstavljam jedan trip down the memory lane: odjeća od skaja, hrpa nakita, vampiri koji se pretvaraju u prah, vještice, demoni, državne agencije za suzbijanje nadnaravnog i ratni stožer u školskoj knjižnici – priča o tinejdžerki Buffy Summers koja je Odabrana da se bori protiv sila zla te spriječi brojne apokalipse zajedno sa svojim paziteljem Gilesom te prijateljima Xanderom i Willow.
Buffy sam gledala u osnovnoj školi te još uvijek nosim tri naušnice na jednom, a dvije na drugom uhu. U vrijeme ispitnih rokova na fakultetu sam (naravno) odlučila pogledati sve sezone u dva tjedna.Pa za godinu dana opet one epizode u kojima se pojavljuje Spike i njegove divne kosti lica. Svaki put kad gledam neku epizodu jasno mi je kojom je kvalitetom i uvjerljivošću napravljena serija te da bi se te epizode mogle puštati na projektoru nekog treš partija. Zbog čega mi je onda serija, kao i mnogima drugima, i dalje toliko privlačna?
Naravno, veliku ulogu igra nostalgija – svatko od nas rado se prisjeća igara kojih smo se igrali kao klinci, crtića i serija koje smo pratili pred deset godina te gluposti koje smo nekad radili. Za one koji seriju nisu pratili u njezinim počecima, dovoljno je napomenuti da živimo u vremenu kad je sve što je retro postalo popularno (pa čak i cipele na špic), stoga nije ni čudno da brojne serije poput Pune kuće ili Dosje X-a dobivaju nove nastavke a čak i najgori filmovi svoje remakeove.
Slamanje srca
Ono što nekad vjerojatno nismo primijetili gledajući Buffy jest činjenica da, maknemo li vampire, demone i vještice, serija ima jako realan pristup životu. Naime, George R.R. Martin nije jedini koji voli ubijati naše drage likove već je i Joss Whedon, tvorac Buffy, isto poznat po tome, a za primjer u njegovim novijim uradcima dovoljno je spomenuti agenta Phila Coulsona u Avengersima (zanemarivši nastavak u seriji Agents of S.H.I.E.L.D). Budite oprezni i ne dajte da vam neki od likova previše preraste srcu. Iako početni trio u Buffy ostaje netaknut, od brojnih se drugih likova opraštamo sasvim nenadano a glavni junaci prolaze kroz nevjerojatne muke i izazove pa tako pobjede nad negativcima nisu onoliko sretne koliko bi trebale biti.
Što se ljubavnih zapleta tiče, ono što većina serija donosi jest utjeha u sigurnosti da će neki par na kraju završiti zajedno unatoč svemu. Whedonove likove u ljubavnoj sreći razdvajaju smrt, prevara, ovisnost te spletovi natprirodnih okolnosti i nema te čarolije koja će ih ponovno spojiti. Najbolji primjer toga je srcedrapajuća ljubav Buffy i Angela. Dodamo li svemu navedenome razočaranja koja nam priušte pozitivni likovi, gubitak roditelja te uzaludnu borbu protiv sudbine, dobivamo jedan podosta tragičan i stalan element koji nije tipičan za većinu serija.
Legendarni humor
Kako bi se iskupio za sve tragedije koje pogađaju njegove likove, Whedon je poznat i po specifičnom humoru koji nije zaobišao ni ovu seriju. Fanovi sigurno pamte brojne pošalice koje Buffy dobacuje svojim protivnicima u bitkama te ljubazne vampire koji svaki put pričekaju da završi kako bi je napali. Xander je tu kako bi svojom smotanošću i komentarima olakšao težak teret kojeg svi oni moraju nositi, dok nas Willow svojom brižnošću i nevinim pristupom odraslim stvarima jednostavno tjera da joj se osmjehnemo poput roditelja djeci.
Posebno je smiješno vidjeti uštogljenog Britanca zatrpanog u knjige kako se snalazi okružen hrpom razuzdane američke mladeži, pa je tako Giles više puta namjeravao odustati od svog posla. Ipak, najbolji element humora u seriji postignut je jednom drugom britanskom snagom, odnosno uvođenjem lika vampira po imenu Spike. Iako je primarno trebao biti samo gostujući lik, gledateljima se toliko dopao da ga Whedon odlučio zadržati – uostalom, tko može odoljeti šarmu izblajhanog punk rock kralja u dugom, kožnom kaputu koji svojim sarkastičnim komentarima vrijeđa sve oko sebe? Zasigurno ne Buffy.
Snažni ženski likovi
Joss Whedon je poznat i po svojim snažnim ženskim likovima stoga nije ni čudno što serija nosi jake feminističke note. Kraj psihički i fizički snažne Buffy se nalazi slatka no odlučna i jaka Willow koja nas neprestano iznenađuje. Negativke Darla i Drusilla izazivaju divljenje unatoč činjenici da su zle, a bivši demon Anya s vremenom otkrije svoju ljudskost. Čak i naizgled plitka navijačica Cordelia kasnije pokaže svoju zrelu stranu. Whedon je jednom prilikom rekao da je likom Buffy zapravo htio razbiti stereotip glupe plavuše koja u filmovima uvijek prva umre te stvoriti jedan jaki lik koji se zapravo ne čini takvim: “Kad sam smišljao Buffy, htio sam stvoriti jednu žensku ikonu, no i okružiti je muškarcima koji nemaju problema sa snažnim ženama nego koji se, dapače, dive i bivaju privučeni takvoj ideji.”
Što se tiče Buffy kao ženske ikone, brojne će se djevojke (a možda i dečki) prisjetiti kopiranja njezinog stila te maštanja o tome kako su one te koje spašavaju svijet. Upravo se u tome se i nalazi jedna od čari ove serije: Joey, Jen i Evelyn su se bavile tinejdžerskim dramatiziranjem u Dawson’s Creeku, baš kao i D.J. te Stephanie u Punoj kući; slavna se vještica Sabrina nije borila protiv čudovišta nego sama sa sobom; Monica, Rachel i Phoebe su nas nasmijavale do suza u Prijateljima dok je dadilja Fran Fine bila prezauzeta šminkanjem i uređivanjem. Poanta? Lik Buffy je bio prijeko potreban (bez uvrede gore navedenim likovima, i njih jako volim), a uzmemo li u obzir činjenicu da su neke od glavnih ženskih idola danas sestre Kardashian i Jenner, rekla bih da je svijetu potrebna nova Buffy.
