novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Glazba

„Californian Soil” (London Grammar): Produžetak poznate ljepote

London Grammar
"Californian Soil" [album cover]
Vrijeme čitanja: 4 minute

Oduvijek sam volio London Grammar. Po singlicama koje su izdali ususret novom im izdanju naslova „Californian Soil”, emotivno sam se pripremio na odmak od subjektivnosti i pokušaj kritiziranja. Srećom ili nesrećom, nisam se trebao truditi. Najiskrenije, album ne ostavlja u potpunosti bez riječi, ali da ima trenutaka za naježiti se i onih koji tako jednostavno razliju osmijeh licem, ima.

Nakon izgubljenosti dolazi mudrost

Album otpočinje uvodom koji biva jačim nego neke pjesme, ponešto prevari energiju izdanja koja će biti poletnija i lakša. Slijedi drugi singl Californian Soil, počast slobodi, gubljenju i nalaženju. Vjerujem da ovdje Hannah pjeva samoj sebi. Slušamo uvijek pametno složen, isproban i prirodan spoj produkcije i orkestracija, pravi potpis London Grammara i sada znamo što očekivati.

S Missing se bendu nigdje ne žuri. Hannin glas nas vodi preko stihova testiranja tradicija i odvajanja od istih. Zaključio sam pred koji dan s prijateljicom da njihovi tekstovi istovremeno nemaju nikakav poseban cilj ili su nejasni, ali i da u pokojem stihu kroz cijelu pjesmu sve sjedne na mjesto. Tako na Missing naš trio ostavlja nešto materijala za razmišljanje.

Kaos i kontrola istog

Ulazimo u središte albuma sa sljedećih nekoliko pjesama. Lijepo iznenađenje je prava zvukovna gozba na Lose Your Head (imali smo ju na Mjesečnoj dozi popa u siječnju). „You say you miss me now, what a way to lose your head” – još jedan stih nad kojim se zamisliš.

Cijeli se ovaj treći im singl s izdanja vrti oko te misli „gubitka glave” u zaljubljenosti i ljubavi, ali i općenito. Zrcaljenje i reciprocitet između ljudi, s kakvim mislima zaspemo, s kakvima nastavljamo kroz život. One nikad nisu potpuno jasne umu, ali emocijama uvijek jesu. London Grammar svojom glazbom stvara neku toplinu u prsima, ali ni tjeskoba im nije strana.

Hannah Reid najavila je da će album govoriti o preuzimanju kontrole nad kaosom, kontrastu ljepote vidljive na van i drugoj strani medalje uspjeha, tamne unutrašnjosti bića i događaja. Trio se potrudio da Hannina iskustva dođu do izražaja i da budu glasna, tako dio albuma govori i o tome kako je biti žena u glazbenoj industriji.

Možda najteža, najpotrebnija i najsnažnija na izdanju je Lord It’s a Feeling. Iskren, ogoljen, izravan iskaz suosjećanja žrtvama toksične muškosti, prevare i iskorištavanja. Produkcija pomalo oduzima od poruke i veličine teksta, ali povlači se kada je to najpotrebnije. Hannin glas je kao proročanstvo, a povjerenje slušatelja je potpuno. Nakon druge trećine pjesme atmosfera se mijenja, produkcija vješto preuzima surađujući s back vokalima i odjecima glavnih poruka pjesme. Dojmljivo i kompletno.

Dvosjekli mač postizanja hitova i smiraj

Na How Does It Feel London Grammar surađuje s poznatim producentom Steveom Macom, zaslužnim za gomilu radio hitova današnjice. Cilj je jasan – napraviti nešto pamtljivo. Međutim, dosadne post-chorus strukturice jednostavno smanjuju dojam već dovoljno jakog i samostalnog London Grammara. Tako How Does It Feel bez obzira na catchy faktor ispada kao prolazna numera.

Baby It’s You je kao neka zlatna sredina cijelog izdanja, ljubav je uvijek u modi. Inače prvi singl, kao da ne pripada izdanju i služi kao kakav predah od ostalih pjesama.

London Grammar suptilnom repetitivnošću pokušava ugmizati u naše moždane vijuge, nekako me sve zajedno podsjeća na Midnight od Coldplaya.

Slijedi molećiva, neizazovna Call Your Friends s temom uspostavljanja ujednačenosti emocija i potreba zaljubljenika. Razmišljajući o izdanju prošlo mi je glavom da ono nije dovoljno poticajno. Ipak, ne radi se ovdje o takvom bendu pa se to ni ne smije uzimati u računicu. All My Love npr., tako prolazi ispod radara kao kakav intro broj 2, a zapravo svojom smirenošću otvara novo poglavlje albuma i najavljuje nove rezolucije.

Sljedeća, Talking, govori o stvarnom licu ljudi koji nas okružuju. Zanimljiva linija koja je kostur pjesme „Are we talking now baby?” nedorečeno provocira i sama je sebi objašnjenje. Melodije klavira i gitare imaju mistični gotovo filmski okus.

Stiže I Need the Night kao odličan nastavak i možda najbolje izbalansiran miks “novog”, više pop London Grammara sa starim čarima. Kao i Californian Soil, ritam se poigrava stihovima tvoreći najzarazniju stvar na izdanju. Na prvo slušanje varljivo prolazna, ali dajte joj priliku kao što je Hannah ovdje dala priliku otpuštanju, novom pogledu na uspjeh i slavlje života.

Završna, America, ostaje mi najdraža na izdanju, ona služi kao metafora za san, cijeli album kapsulira u jednu pjesmu. Mudrost mladosti, regeneracija snage, neposustajanje.

Produžetak poznate ljepote

Pjevačica sastava, Hannah Reid preuzima više kreativne kontrole ovaj puta. Njen zadivljujuć, gotovo potresan glas, čisto i uspješno prenosi emociju i nosi pjesme. Ljepota koju London Grammar uvijek i iznova servira, ovdje blista. Ono što je prije sjajilo, sada je još više ispolirano. Pjesme su uobičajeno atmosferične, pomalo koralne, čemu uvelike doprinosi Hannin glas.

Ukupan dojam je osrednji, da budem zaista iskren, a možda je u pitanju samo navika. Prema stranoj kritici, ovo je njihov najbolji album, s čime se u jednu ruku i mogu složiti, ali meni svejedno nosi manje čarolije i moći od prvijenca. Pjesme vas dotiču, navode na nešto razmišljanja, ali dobar dio ne parira onima poput npr. Strong, Interlude (Live), Wasting My Young Years ili Hell To the Liars. Doduše, iskorak prema više radiofoničnosti, danas je prirodan ovakvim bendovima nakon prva dva, tri albuma.

Za kraj, poslužit ću se riječima Helen Brown (The Independent UK). Da slušam ovaj album vozeći se u autu s prijateljima, bila bi velika vjerojatnost da neću ni primijetiti da Reid cijedi svoje srce u pjesme, ali da vozim sam, ovim je pjesmama sposobna slomiti i moje. Tako zapravo i jest. Koliko vi date ovom bendu, toliko ćete izvući van.


Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari