Ciklus filmova Line Wertmüller, prve žene nominirane za Oscara za režiju
Lina Wertmüller spada među filmaše koji su obilježili 1970-e. Bila je jedna od najistaknutijih i komercijalno najuspješnijih talijanskih redateljica, prva žena nominirana za Oscara za režiju (Pasqualino ljepotan, 1975) podjednako slavljena i osporavana diljem svijeta.
Uvijek s naočalama izraženih bijelih okvira (navodno je posjedovala 5000 rezervnih pari), svoje je stavove izražavala u bujicama artikuliranih, poticajnih, a povremeno i kontradiktornih tvrdnji. Kritičar Gideon Bachmann prozvao ju je „ženskim ekvivalentom ljetnog pljuska“, a isto vrijedi i za filmove koji su je proslavili, ukrašene raskošnim i slikovitim naslovima te napučenima brbljavim, glasnim i impulzivnim likovima.
Ciklus Lina Wertmüller: Seks, politika, ljubav, anarhija prikazuju se u Kinu Kinoteka od 18.3. do 3.4., a uključuje osam filmova iz vrhunca njezine karijere: zamišljen je kao uvod u opus te poziv na užarenu polemiku s redateljicom koja ima mnogo toga za reći.
Wertmüller je u kinematografiju ušla kao asistentica Federicu Felliniju na Osam i pol (1963). Ovo poznanstvo otvorilo joj je vrata za režiju dugometražnog prvijenca Gušteri (1963), nagrađenog u Locarnu, kao i za niz projekata za film i televiziju u kojima je brusila zanat pišući i/ili režirajući. Međunarodnu prepoznatljivost stekla je svojim četvrtim filmom Metalac Mimi, povrijeđene časti (1972), gordijskim čvorom seksa, politike, ljubavi i anarhije koji je nastavila zapetljavati u nastavku karijere.
Zaplete je gradila na problemima svoga vremena i društva: razlikama između sjevera i juga Italije, nepomirljivim ideološkim stavovima, nasljeđu fašizma, korupciji, mafiji i utjecaju modernizacije na tradicionalnu obitelj, rodne uloge i muško-ženske odnose. Snimala je filmove o snalažljivim likovima koji će učiniti sve da prežive, pa čak i pogaziti vlastite ideale. Pritom nije štedjela ni muškarce niti žene, zbog čega su je proglašavali feministicom i reakcionarkom.
Talijanska kritika s visoka je gledala na njezin vulgarni, nerijetko groteskni stil humora, kojim je aktualne teme željela približiti običnom puku, a pritom izbjeći dociranje. Vjerovala je da su njezini filmovi pristupačni, ali ne i eskapistički te da su gledatelji dovoljno inteligentni da sami donesu vlastite zaključke, makar oni bili potpuno suprotni njezinim namjerama. Preferirala je kvalitetnu raspravu ispred pojednostavljenih odgovora na kompleksne životne probleme, što je često rezultiralo svađom s dojučerašnjim saveznicima. Komentirajući intervjue koje je dala na promotivnoj turneji za svoj američki debi Kraj svijeta u našem starom krevetu jedne kišne noći (1978) kritičar The New York Timesa Vincent Canby svojevremeno je napisao da je „uspješno sabotirala vlastite pristaše i potvrdila mišljenja najgorih kritičara“.
Wertmüllerini filmovi osvajaju vitalnošću, energijom i potpunim nedostatkom političke korektnosti, koja nije ništa izgubila na moći da iznenadi, šokira i uvrijedi. Louis C.K., Amy Heckerling, Spike Lee, Pedro Almodóvar i Ruben Ostlund samo su neki od filmaša koji je navode kao inspiraciju ili u čijim se radovima osjete tragovi njezina stila, stoga je prava šteta da je u široj javnosti danas pomalo zanemarena.
