Čovjek je grad (“Paterson”, J. Jarmusch)
„Paterson je duga poema u četiri dijela – u kojoj je čovjek po sebi grad. Početak, potragu, postizanje i zaključivanje njegovog života moguće je utjeloviti kroz različite aspekte grada.“
„Paterson“ – William Carlos Williams
Protekla godina, van okvira holivudskog filma u kojem su dominirale priče o superherojima i loši pokušaji igranja na kartu nostalgije, vjerojatno će ostati upamćena po snažnoj želji velikog broja redatelja da ispričaju stvarne, svakodnevne priče, ukažu na velike probleme malih individua. Svijetom filma dominirale su drame fokusirane na snažne protagonistkinje (L’avenir, Aquarius, Baden Baden), te „slice of life“ priče osoba koje obavljaju teške, loše plaćene poslove (Mister Universo, Neon Bull).
Jim Jarmusch, inspiriran stvaralaštvom autora Williama Carlosa Williamsa, u svojem najnovijem radu Paterson (2016) upravo nam donosi odlomak iz života prosječnog vozača autobusa iz prosječne sredine u kojoj živi na jedinstven način. Paterson (New Jersey) je ime grada u kojem živi vozač autobusa imena Paterson (Adam Driver), koji u slobodno vrijeme piše poeziju. Protagonista vozi na autobusnoj liniji 23, na autobusu mu stoji natpis Paterson, te je oduševljen poetskim djelovanjem W.C. Williamsa, posebno njegovom dugom poemom imena Paterson.
Sedmica u životu vozača Patersona
Jarmusch nam tako prikazuje sedmicu u životu svega što nosi ovo ime. Vozač autobusa budi se u 6 sati i 10 minuta, pored svoje predivne žene Laure (utjelovljuje je sjajna iranska glumica Golshifteh Farahani kojoj karijera stoji pod upitnikom zbog trenutne farse Donalda Trumpa), doručkuje, zatim odlazi na posao, te taman prije početka radnog vremena uspijeva zapisati stihove koje je tog jutra osmislio.
Za vrijeme svoje smjene, sluša ljude kako razgovaraju o svakodnevnim stvarima, uljepšavaju situacije i podižu svoj ego prikazujući se svijetu kao mnogo više od onog što zaista jesu. Svoju pauzu provodi u kompleksu „Great Falls National Historical Park“ gdje uz ručak završava svoju dnevnu poemu. Za to vrijeme Laure preuređuje njihovu kuću. Kada se vrati s posla Paterson večera s Laure, izvodi njihovog engleskog bulldoga Marvina u šetnju i svrati u lokalni pub (koji za divno čudo ne nosi ime Paterson) na pivo. I to je to, svaki dan u sedmici prati ovaj jednostavni obrazac.
Epizoda u poemi Paterson
Sve ovo može na prvu zvučati neuzbudljivo, postoji mnogo toga što Jarmusch uspijeva ukomponirati u ovu priču. Za početak tu je cijela čovjek/grad metafora W.C. Williamsa koju redatelj postavlja kroz niz detalja u filmu. Na samoj površini moguće je primijetiti stapanje Patersona, gdje su i grad i osoba dali značajan doprinos američkoj vojsci, poznaju tajne svojih sugrađana koji ga ne primjećuju mada on igra bitnu ulogu u njihovim životima.
Svakako je u filmu primjetna i dubina koju svaka od četiri izvorne epizode poeme nosi. Krećemo od izgradnje središnjeg karaktera u prostoru prvog dana, zatim susrećemo modernu repliku protagoniste u liku djevojčice koja se također bavi pisanjem poezije. Nakon toga slijedi naša gledateljska spoznaja da Paterson svojim pisanjem pokušava izraziti okolinu i naravno velika završnica. Williams završnicu zamišlja „poput rijeke ispod vodopada, sumiranje prethodnih epizoda – prikazujući sve što bi jedan čovjek mogao postići u svom životnom vijeku“, a Jarmusch je doslovno tako uspijeva prenijeti svojim gledateljima.
Vizualna komedija i uvjerljivi odlomak iz života
Ono što briljira u filmu je vizualna komedija, urađena dijelom kroz izjednačavanje scenografije i objekata radnje, dijelom kroz sporu izgradnju priče. Jarmuscheva postavka s poštanskim sandučićem koje Paterson svakog dana po povratku s posla pokušava ispraviti, da bi ga narednog dana ponovno dočekalo da misteriozno stoji nakrivljeno, primjer je spore izgradnje na koju bi bio ponosan i Jacques Tati.
Mada američka filmska akademija nije prepoznala potencijal koji ovaj film posjeduje, Paterson je zasigurno jedan od boljih filmova iz protekle nam godine. Za razliku od ostalih „slice of regular life“ filmova koji su pokušavali implementirati stvarne situacije (uzimanje bikovog sjemena u filmu Neon Bull) ili ljude (Mister Universo gdje su svi ljudi pred kamerom zaista uposlenici cirkusa), ovaj film nas uspijeva uvjeriti u vjerodostojnost likova i situacija bez mnogo eksperimentiranja. Jim Jarmusch dokazao je da publika još uvijek s nestrpljenjem očekuje njegove nove radove i gleda ih s užitkom, stoga nam ostaje nadati se da njegov naredni film nećemo morati čekati tri-četiri godine.
