Retropetak: Tužan je ovo i prelijep svijet (˝Pod udarom zakona˝, J. Jarmusch)
U čast 66-tog rođendana Toma Waitsa, ovoga petka nazdravimo jednoj od njegovih filmskih uloga i prvoj suradnji s kraljem američkog nezavisnog filma, Jimom Jarmuschom. Dok čekamo Jarmuschov najnoviji Paterson i još jedan po redu glazbeni dokumentarac, ovog puta o The Stoogesima, prisjetimo se filma kojeg je napravio pri početku svoje karijere prije čak 30 godina. Pod udarom zakona (Down by Law, 1986) njegov je treći film i već tada karakterističan hibrid žanrova u obliku (anti)klišeja o bijegu iz zatvora. Film o trojici likova prikazan je kroz njihove tri životne epizode – one odvojene prije uhićenja te zajedničke, u zatvorskoj ćeliji i nakon bijega.
Dok iz automobila promatramo crno-bijele pokretne slike prigradske dekadencije, odmah smo u prvoj sceni filma uvučeni u kontekst radnje, džunglu asfalta. Brzo izmjenjujuće fasade neugledne američke stvarnosti izranjaju iz jutarnje praznih ulica i uz taktove pjesme ˝Jockey Full of Bourbon˝ bude se pred našim očima. Jarmuschev karakterističan kontekst opet je nepoznato lice poznatoga velegrada kojeg, ako nam već nije spomenuto, iz prikazanih kadrova ne bismo mogli prepoznati. Za te vješto uhvaćene kadrove pospane periferije New Orleansa, kao i za ostatak izvrsne kamere u ovom i još nekoliko narednih filmova, zaslužan je nizozemski snimatelj Robby Müller, inače poznatiji po suradnjama s Wimom Wendersom. Između scena gdje kamera tumara ulicama, ubačene su one u kojima promatramo dvojicu stanovnika toga grada, najprije ujutro, zatim navečer. Riječ je o Jacku i Zacku, sitnim kriminalcima od prije poznatima policiji koji će se imati priliku upoznati tek u zatvorskoj ćeliji kad putem namještaljke, ovog puta nevini, tamo završe.
Redateljev treći film, usto je i njegova treća suradnja s umjetnikom Johnom Lurijem koji tumači Jacka. Tko je on saznajemo u sceni u kojoj sjedi za stolom na kojemu se nalaze pištolj, novac i telefon te zamišljeno šuti i gleda u prazno. U drugom je planu krevet i gola žena u njemu koja svoje prigovore završava riječima: ˝Da si dobar svodnik, sada bi me udario.˝, na što on ostaje ravnodušan. Tek što nam je otkrio jedno Jackovo lice, Jarmusch suptilno naznačuje i neko drugo koje možemo samo nazrijeti gledajući djeliće njegovog kompleksnog odnosa s ˝radnicama˝. Jacka upoznajemo kao skuliranog nonšalantnog formalno odjevenog mačo frajera u čijoj se pojavi očitava samopouzdanje mladog čovjeka koji misli da uvijek zna najbolje.
Zacka tumači još jedan glazbenik – Tom Waits čiji su imidž i glazba neizostavni elementi karaktera ovog filma. I on sjedi i šuti, ovoga puta u pretrpanoj sobici išaranih zidova na madracu na podu oko razbijenih glazbenih ploča. Odvraća pogled dok njegova djevojka u pozadini izbacuje stvari kroz prozor i viče: ˝Meni je dosta tebe i tvojih glupih radioemisija!˝ Zack a.k.a. Lee Baby Sims stvarna je ličnost, DJ koji je radio na opskurnim radio postajama diljem države, ali baksuz koji unatoč svojem neospornom talentu, nikako ne uspijeva zadržati stalan posao. Za razliku od biznismena Jacka, Zack je beat hipster u kariranim hlačama s tregerima koji se i to jutro vraća s gaže kući prekasno (prerano) teturajući pijan. Simpatičan, ali pomalo neurotičan rastresenjak koji nema što izgubiti.
Za trećeg lika baš i nema mjesta u uvodnom dijelu filma. Njegova je pojava, koja će preokrenuti druga dva poglavlja filma, ovdje tek najavljena, ali u velikom stilu. Roberto Benigni u kadar puste noćne ulice upada gotovo nadrealno te se obraća pijanom strancu Zacku riječima: ˝Tužan je ovo i prelijep svijet.˝, a zatim jednako nenadano iz kadra odšeta i nestane. Scena, osim što prikazuje upravo apsurdno smiješan, beznačajan i slučajan susret dvojice ljudi koji će dijeliti zatvorsku ćeliju, dobar je primjer deadpan kamere, još jednog prepoznatljivog elementa u filmovima ovog redatelja. Pojam, koji se inače odnosi na bezizražajno iznesenu šalu, ovdje je (ne slučajno) iskorišten kako bi opisao stav Jarmuscheve kamere, ne previše zainteresirane za svoje subjekte.
U zatvoru smo. Kamera se lijeno kotrlja po hodniku, rešetke nižu, prizori mijenjaju, ali mjesto radnje srednjeg poglavlja filma ostaje isto – skućena ćelija s krevetima na kat i natpisima u izgrebanoj žbuci. Smješteni između ista četiri zida, Zack i Jack isprva ne komuniciraju, ali potaknuti dosadom, osamom i frustrirajućim mislima o nepravdi koja im je nanesena, naposljetku imaju potrebu pogaziti ponos i pokušati, pa makar provokacijom, izazvati reakciju onog drugog. U zajedničkom ruhu i ulozi koju dijele, naša potpuno različita dvojica odjednom postaju poprilično slični jedan drugome. U trenutku njihova najvećeg razdora, u ćeliju ulazi Benigni, spašava situaciju i postaje zvijezda filma. Snagom njegove uloge, dotadašnji neo-beat-noir štih prerasta se u nešto još više i dobiva naznake komedije. Roberto je brbljav i prijateljski raspoložen Talijan, naivčina i vječni optimist koji s obzirom na to da ne zna engleski, komunicira šaljivim poslovicama koje vadi iz svog rokovnika. Što se ostale dvojice tiče, mogao je sletjeti iz druge galaksije, a čak se i mi gledatelji na navrate moramo zapitati je li stvaran. Nije teško pretpostaviti kako će upravo ovaj ekscentrik inicirati bijeg i ponovno u ključnim trenucima spasiti grupicu od razdora i propasti njihova plana.
O samom bijegu, redatelj se potrudio da ne saznamo baš ništa. On je kao čin zapravo najmanje bitan i to jedino kao jasna granica između dva različita poglavlja filma, kao nova stepenica koja će našu trojku zatvorenika dovesti u još jednu nezgodnu ulogu, onu trojke bjegunaca. Müllerova kamera u završnom dijelu protagoniste prati vodenim putem, bilo da ih snima bočno dok hodaju obalom, mimoilazi se s njima dok plove rijekom ili ih pak promatra kroz drveće kako se probijaju preko močvare u stilu Tarkovskog. Upravo u močvarnim bespućima zapadne Louisiane, naša će trojka shvatiti koliko trebaju jedni druge žele li se izvući odatle.
Jarmuscha ne zanima žanr jer on nema namjeru dramatizirati, već prikazati nam trenutke između onih koji su važni. Trenutke ispunjene slutnjom nečega što nikad nećemo dočekati jer se i sam život većinom odvija negdje između. Njegovi su likovi uglavnom slučajni tragači i svakodnevni putnici, autsajderi koji su zaglavili u neugodnim situacijama ili neprijatnim ambijentima, otuđeni pojedinci prisiljeni razgovarati s onima s kojima zapravo i nemaju tema za razgovor. Kreće od solidne priče kako bi ju rastavio na trenutke između, one s kojima ostali ne znaju što bi i smatraju ih suvišnima. Njegova iskrenost i jednostavnost redovito sugeriraju mnogo više nego isforsirana kompleksnost na koju smo inače navikli. Njegov je filmski jezik elementaran i vizualno u skladu s konceptom filma, glazba bitan graditelj ambijenta, a glumci, kao i on, svestrani umjetnici i osobenjaci za koje je konkretna uloga upravo i napisana. Jarmuscheve su priče ispražnjene, gotovo banalne, ali nikad isprazne, nikad bez značenja. On nam ga sam pak ne nameće jer ni on ne zna sve odgovore, već nam ostavlja slobodu za osobni doživljaj. Ili naprosto opušteno uživanje u njihovoj dopadljivoj izvrsnosti.
