”Čudo u poskokovoj dragi” Šifra: Mate Mišo Kovač!
Nekim ljudima je dovoljno reći da je ovdje riječ o Anti Tomiću i bez imalo razmišljanja će pohitati u Kerempuh. Njegov britki humor te nevjerojatna sposobnost satiriziranja i kritiziranja osvaja sve, od najmlađih do najstarijih. Naime, priča o Jozi Poskoku i njegovim sinovima pronašla je put do srca mnogih, no ne samo zbog humora već i zbog same priče koja se isprepliće mnogim žanrovima i formama da bi iz nje proizašlo – čudo. Događa se čudo u Poskokovoj dragi, mjestu napuštenom od ljudi no ne od Boga i uvijek voljenog konzervatizma i objeručke prihvaćenog nacionalizma. Jozo Poskok i njegova četiri sina: Krešimir, Branimir, Zvonimir i Domagoj (svi nazvani po hrvatskim knezovima i kraljevima) zarobljeni su u vremenu i prostoru, bez ženske ruke, uz puru na 101 način. O kakvom čudu je onda riječ?
Rijeka priče počinje ploviti ušću onda kada nastariji sin Krešimir odluči pronaći ženu, no ne bilo koju ženu, već nikad zaboravljenu Lovorku. Tim povodom ”spušta” se iz Zagore u Split gdje na svom putu susreće prijatelje iz vojske i najvećeg neprijatelja – Gorana Kapulicu. Priča je suviše isprepletena podradnjama da bi se napravio ikakav objektivan sažetak, pogotovo ne iz perspektive nekoga tko se smijao sve minute trajanja ove predstave. Dašak sreće i zagarantiranog zdravlja!
Ono što sam se ja cijelo vrijeme vrlo objektivno pitala bilo je: ”Postoji li išta što Željko Königsknecht ne može vjerno odglumiti?” Nevjerojatna interpretacija te uranjanje u tipičnog barbu odgojenog u dalmatinskog kršu.Uz njega glume i Vedran Mlikota, Mario i Boris Mirković, Luka Petrušić, Ana Maras, Borko Perić, Hrvoje Kečkeš, Ivan Đurišić, Edo Vujić. Sam pogled na glumačku postavu obasjava ovu predstavu.
Vedran Mlikota je sjajan u ovoj ulozi, ipak je činjenica da njemu najviše pristaje zbog samog podrijetla. Hrvoje Kečkeš, premda je uspio ostati u svojoj sferi, onoj u kojoj kaj ipak nije grijeh, uvijek odradi fantastičan posao i koju god ulogu igrao specifičnog je stila i ekspresije. Govorivši o Kečkešu moram spomenuti da mu je ocjenjivački sud šestih Gumbekovih dana, međunarodnog festivala cabareta i komedije, u organizaciji Glumačke družine Histrion, nedavno dodijelio nagradu za najboljeg glumca za ulogu Albina u predstavi “Krletka”. Za Borka Perića su riječi hvale suvišne, dovoljno je samo osluškivati kako publika reagira kada se Goran Kapulica popenje na balkon te uroni u uzvike i smijeh dobro raspoložene publike. Boris Mirković, međutim, premalo je izronio iz svog vlastitog okvira da bi ušao u okvir Zagore. Također, kritike upućujem i Ani Maras, koja premda sjajno obavlja svoj posao, doima se suviše glasnom te dinamičnom. Premda sama uloga to od nje zahtjeva, čini se kao da jedina ona izlazi iz okvira dojmljivih ekspresija glumačke postave.
Skandali, hrvatska policija, branitelji, homoseksualci, splićani, novinari te naravno, četiri mlada Poskoka i ćaća (specijalist za puru) sve su ono što ova predstava nudi, kritizira, opisuje i dramatizira. Redatelj predstave je Krešimir Dolenčić, a posebna zahvala upućuje se Miši Kovaču čije su pjesme poslužile da se opišu mnoge situacije koje se događaju upravo likovima u ovoj priči.Interpretacije vječnih Mišinih hitova uveselile su cijelu publiku te donijele dašak dalmatinskog duha usred Kerempuha koji se orio od smijeha.
”Veliko je čudo kad dođeš na filmski set ili generalni pokus u kazalište i otkriješ da su oživjeli podmukli čovječuljci iz tvoje glave.” A.Tomić
