22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

JEBOTON
8. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 9 minute Upoznajte srce zagrebačke glazbene scene kroz JeboTon kolektiv – urbanu ekipu koja piše povijest. Od školskih klupa do Boogaloou, pratite put Jebtona u stvaranju alternativne scene.

Glazba

Recenzija – “Blackstar” (David Bowie): Sukob realnosti povratnika i post-blagdanske hektike

blackstar
David Bowie - Blackstar
Vrijeme čitanja: 5 minute

Prvo i najveselije u ovoj recenziji – sretan rođendan Davidu Bowieju i neka ga ne muči to što je objavio službeno novi album „Blackstar”, koji je i prije toga bio vani.

„Nomen est omen” u slučaju Davida Bowieja davno je, kao i kod brojnih glazbenika, postala temeljna postavka načina na koji ih percipiramo. Jest da u slučaju ovakve izreke simbolika leži u samom imenu, no kada bismo gledali Bowiejevu karijeru s početka šezdesetih do danas zasigurno bi mogli reći da nas njegovo ime asocira na par pojmova: virtuoznost, ekscentričnost, glam rock, umjetnost, podvojenost.

Sukus svega navedenog Bowie je uklopio i u Blackstaru”, njegovom 26. albumu, no kako bi uopće mogli (mogla) komentirati album koji možda brojčano ne iskače iz okvira dugovječnih i priznatih autora treba mu dati i kronološko priznanje. Jer zaista manje ni ne zaslužuje.

Kritika u slučaju Bowieja oduvijek je bila podvojena, kako je i spomenuto, no nikako ne u kontekstu promatranja njegove glazbene i umjetničke vrijednosti. Bowie je jedan od „onih“ autora kojeg možemo promatrati kroz tri prizme: na prvu ti sjedne svaka njegova stvar i sposoban si lamentirati o njemu i u najkasnijim satima druženja, a ako se netko slučajno dotakne (a velike su šanse da hoće) njegove multitalentirane umjetničke ličnosti – rasprava poprima oblik sukoba. Drugi način, onaj češće ustaljen kod konzumatora glazbe i umjetnosti, jest priznanje s godinama. U početku negiranje apsolutno svega što Bowie predstavlja i pokušaj dokazivanja, bolje rečeno opovrgavanja cjelokupne karijere gospodina.

S vremenom slijedi prepuštanje i „prisilno“ apsorbiranje svih informacija o istom gospodinu, pa shodno tome i povratničko ukazanje i spoznaja o kvaliteti rada. Ova opcija promatranja autora kao što je Bowie često je popraćena i posramljenim osjećajem nakon spoznaje, ali brzo takav osjećaj prođe. I zadnja opcija, legitimitet nemogućnosti shvaćanja – „što to ovaj želi reći i što to pokušava sa zvukom postići”.

Kada bismo rekli da u Blackstaru” ne postoji barem jedan takav moment, barem mjeren u sekundama, lagali bismo. Ni dan danas ne nailazim često na ljude koji su „na čisto” s Bowiejevom glazbom, ali bismo mogli reći da čar autora leži upravo u tome. S obzirom na to da je, ako ništa, prihvatio tu spoznaju i vrlo vješto se koketira s njom tijekom cijele karijere.

Space Oditty bila je prva stvar 1969. godine s kojom nas je uspio zaokupiti i na neki način nam dati hint što se može od njega očekivati, a ako i ne možemo na prvu prizvati stvar u glavi (pa je tako uletjela i ova poveznica), definitivno možemo reći da pamtimo njegove odjevne kombinacije koje nadilaze sferu današnjih hiperproduciranih, naveliko identičnih „umjetničkih“ pop spotova.

Sam početak Bowieja i ove stvari gotovo je identičan kao i u prvoj stvari s novog albuma istoimenoj Blackstar – mračan, nejasno definiran i produkcijski moderan. Što već dovoljno govori o tome da je Bowie s produkcijskim elementima stavio svojevrsnu kočnicu i autorski potpis na glazbene inovatore 21. stoljeća.

Mogli bismo ići toliko daleko pa reći da je vjerojatno da je Bowie svjesno u svojim poznim godinama i karijeri posegnuo za početkom da bi stvorio novo – starog sebe, no s obzirom na to da od njega zasigurno nećemo dobiti toliko direktnu i otvorenu informaciju (barem zasad) možemo samo nagađati. A i činjenica je da velikana poput njega „gazi vrijeme tehnologije“ pa je tako i njegov album oduzet i pušten prijevremeno u javnost (kao što smo već i spomenuli), a to nekako betonira izjavu iz prethodne rečenice. Ako ništa, uzimanje kreacije umjetnika i izlaganje iste prije vremena može prilično podići čovjeku živce.

No, vratimo se nakratko na kronologiju Bowieja prije nego kročimo dalje u ★ sferu.

Do početka 80-ih Bowie je slijedio rock val koji je potresao cijelu glazbenu industriju. No hitovi tog vremena u 80-ima za Bowieja su značili prelazak u pop vode. Tako je Ashes to ashes sa Scary Monsters (and Supercreeps) albuma postao jedan od prvih hitova gdje je Bowie uspio sebi privući i onu glazbeno manje potkovanu publiku.

Ta popularna sfera donijela mu je suradnje na idućim albumima s  glazbenicima poput Iggy Popa, ali i njegov cover i dan danas popularne pjesme Beach Boysa God only knows potpao je pod utjecaj rađanja MTVjevske generacije. I iako je na prvu djelovao gotovo kao svaki drugi glazbenik željan te razine i na neki način kao da se izgubio između stvaralaštva i samog sebe, 90-ih se vratio s elektronskim elementom albuma Earthling. Neočekivano, naglo i kako to kod Bowieja biva – uspješno.

Posljednjih deset godina Bowie se posvetio „prekopavanju“ samog sebe i svega što je do sada napravio, pa je tako na svoj 66. rođendan proizveo album The next day” koji glazbeno fanove nije bacio u delirium jer zvuči prilično ujednačeno i već poznato kao ‘David Bowie glazba’. No, svakako se potrudio napraviti barem ekscentričan spot za istoimenu stvar, koji je čak i privremeno maknut s YouTubea kao „neumjesan“, a potom i vraćen.

Leteći ovom ubrzanom kronologijom kroz karijeru Davida Bowieja (jer je apsolutno nemoguće u prihvatljivoj dužini opisati sve što ovaj čovjek i glazbenik predstavlja), možemo reći da je ostao dosljedan sebi tako da apsolutno nikada nije imao okvir po kojem se definira ta ista dosljednost, osim možda par provjerenih recepata. I sad kada smo duboko udahnuli i apsorbirali sve što ovaj čovjek predstavlja dolazimo do ★.

Da je Bowie za album pronašao svog producenta Tonya Viscontija i bubnjara Zacka Alforda u jazz baru jedne večeri nije nepoznata informacija, niti je nepoznato da su tijekom izrade albuma slušali Kendrick Lamara, kako kažu “intenzivno” (što nas više apsolutno ni ne čudi, ako smo dobro usvojili gradivo imena David Bowie). No, najveći šok cijeloga albuma ★ predstavlja zaokret u samome Bowieju. U samo sedam pjesama koje je Bowie gradio u suradnji s glazbenicima poput Jamesa Murphyja iz LCD Sound Systema, Bowie je otkrio nama ipak apsolutno nepoznatu stranu sebe.

Kroz distorziju, rock prizvuke, elektroniku i produkcijske elemente koje je u najiskrenijem mogućem tonu “teško za probaviti na normalan dan”, Bowie s jedne strane otkriva svoje godine u punom glazbenom svjetlu. S druge strane suvremenost albuma pokazuje zgodnu činjenicu da bi se i najmoderniji i najmlađi pripadnici popularno/alternativne svjetske glazbene scene mogli posramiti kvalitetom delaya i samog Alforda. Kroz sat vremena glazbe, za koju zaista preporučujem da slušate na težak dan ili dan pun promišljanja (ako vam je svaki takav – tim bolje) prepoznat ćete i prizvuk Kendricka Lamara, konkretno u stvari Girl loves me, probati povezati Bowiejevo stvaralaštvo u zadnjoj stvari Cant give everything away, koja je vjerujem napisana (moguće i jedina) za sve nas i ponajprije staviti životne stvari na svoje mjesto.

Jer, iako je Bowiejeva glazba kao i kod svakog umjetnika tih razina napisana i snimljena primarno za osobno izražavanje i poruku “od samog sebe, sebi”, u njoj se na neki način krije i poruka svima nama, koju ako ništa zbog Bowiejevih godina i iskustva trebamo iščitati. Stoga bi vrijedilo zaključiti Blackstar” kao idealnu post-blagdansku realnost koja će vas tijekom slušanja šamarati i otežavati vam na trenutke iskustvo (nekako kao i sam život), ali na kraju tog glazbenog puta će vam možda i pružiti slobodu.

p.s. – teze da je album inspiriran napretkom ISIL-a ostavite za neke ipak manje realne momente crnog humora. Ako si baš ne možete pomoći (ne znam zašto bi to bio slučaj, no svejedno) radije to stavite u kontekst progresije društva u ono što imamo izvorno danas (pa i ISIL), što je Bowie sa svojih 69. godina vidio, iskusio i doživio te vam servirao u Blackstaru”. Ako ništa, olakšat će vam put kroz album, a i smiriti teoriju zavjere.

Be social
Što misliš o ovome albumu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari