novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Dheepan: Briljantna imigrantska drama na Audiardov način

Foto: kinoeuropa.hr
Vrijeme čitanja: 4 minute

Dheepan, novi film Jacquesa Audiarda, novopečeni je pobjednik Cannes film festivala. Audiard je otprije poznat publici zbog filmova kao što su The Beat That My Heart Skipped (De battre mon coeur s’est arrêté, 2005.) , Rust and Bone (De rouille et d’os, 2012.) ili A Prophet (Un prophète, 2009.). Potonji, Prorok bio je njegov najveći uspjeh do Dheepana osvojivši Grand prix na Cannesu te je u mnogočemu sličan ovogodišnjem osvajaču Zlatne palme. Dheepan nasilju pristupa manje detaljno te možda nema narativnu kompleksnost kao Prorok, no oba se filma bave ljudima na društvenim marginama, ljudima dovoljno jakim da ne pokleknu pred teškoćama, preprekama i problemima ma koliko ih život kažnjavao. Valja spomenuti žanrovsku sličnost, da se oba filma bave problemima getoizacije i asimilacije imigranata te da su oba pisali isti scenaristi.

Teme koje problematizira Audiard u Dheepanu iznimno su aktualne, kako u Francuskoj (getoizacija imigranata u predgrađima velikih gradova – banlieueima), tako i u cijeloj Europi (popratna ksenofobija i problemi prilagodbe). Sigurno da je društveni angažman filma pridonio osvajanju Zlatne palme, no Dheepan je puno više od toga. Govoriti da se nagrade dodjeljuju isključivo radi odabira teme je netočno. S druge strane, reći da aktualnost filma pridodaje određenu vrijednost samom djelu u natjecanju je točna.

Putem početne sekvence, Dheepan nas uranja u uvjerljiv svijet rata i njegovih posljedica. Ondje upoznajemo našeg glavnog lika Sivadhasana (odnosno Dheepana), borca iz Tamilskih tigrova, u posljednjim danima građanskog rata – rata u kojem se našao na gubitničkoj strani. Dheepan (Jesuthasan Antonythasan) se ukrcava na transport za Europu gdje biva spojen sa ‘ženom’ Yalini (Kalieaswari Srinivasan) i devetogodišnjom ‘kćerkom’ Illayaal (Claudine Vinasithamby). Dobivaju putovnice mrtvih ljudi i putuju sa Šri Lanke za Francusku praveći se da su obitelj kako bi lakše dobili vizu.

Foto: commons.wikimedia.org
Foto: commons.wikimedia.org

Rez nas prebacuje na uvodnu špicu gdje van fokusa vidimo titranje svjetala što podsjećaju na policijske rotirke samo da bi, nakon što se naslov stopi s pozadinom i izoštri slika, vidjeli Dheepana s igračkom na glavi – ušima koje naizmjence titraju plavo i crveno. Audiard nas u manje od minute upoznaje s predrasudama i ksenofobijom – kao što smo mi (gledatelji) bili uvjereni da su u pitanju policijska svjetla (a Dheepan mukotrpno prodaje ‘gadgete’ na francuskim ulicama) tako i Europljani prematurno donose ksenofobične zaključke o imigrantima.

Uz pomoć prevoditelja koji pomaže našoj novopečenoj obitelji izmisliti uvjerljivu priču, imigrantska im služba pronalazi stan u ‘blokovima’ pariškog predgrađa te Dheepanu posao kućepazitelja. Mjesto se zove „Le Pre“ – livada, pašnjak. Usprkos imenu, Le Pre je više ‘urbana džungla’ – dileri kontroliraju zgrade, nadgledavaju sve s krovova, a pucnjava i gangsterski obračuni uobičajena su rutina. Dheepan, Yalini i Illayaal, čije su rane sa Šri Lanke još uvijek friške, pokušavaju se uklopiti. Dheepan čisti zgrade, popravlja, mijenja žarulje. Mala Illayaal smještena je u razred s posebnim potrebama skupa s ostalom djecom imigranata koja još uvijek uče francuski. Iako nailazi na poteškoće i bude odbijena od strane druge djece, na kraju se prilagodi puno brže nego odrasli. Yalini (koja ima vlastitu dilemu ostati ili otići kod rođakinje u Englesku) počinje raditi za gospodina Habiba, nemoćnog starca čija dnevna soba služi kao svojevrstan ured dilera. Upravo ondje upoznaje Brahima (Vincent Rottiers), Habibovog nećaka koji je upravo izašao na uvjetnu.

Audiard je brutalno iskren, direktan. U njegovoj priči nema ‘botoksiranja’ stvarnosti. Upravo nam njegovo podrobno istraživanje daje detaljan pregled dnevnog života obitelji koja se svim silama trudi asimilirati. Kada ih gledamo kako su izgubljeni i dezorijentirani i mi se sami osjećamo slično. Kako rastu komplikacije izvan njihova doma tako su i unutar njega suočeni s problemom ‘lažne’ obitelji koja se trudi funkcionirati kao ‘prava’.

Iako nas opasnost u njihovoj okolini (prisutna gotovo cijelo vrijeme) drži u iščekivanju erupcije nasilja – u pravilu se ništa ne dogodi. Kada stvari i eskaliraju, ne eskaliraju zbog susjeda dilera, već pukovnika Tamilskih tigrova koji pokušava povući Dheepana nazad (što se čini pomalo nasilno ubačeno). Bilo kako bilo, tenzije u njihovom kvartu ipak se razbuktaju i Yalini i Illayaal nađu se usred mafijaškog obračuna. Upravo tada Dheepan, zasićen gangsterskim konfliktima i pucnjavom koja dovodi njegovu ‘obitelj’ u opasnost, crta bijelu liniju između ‘blokova’ označujući „zonu u kojoj nema sukoba“.

Kako se približava kraju, Dheepan dobiva žanrovski preokret, peripetiju u brutalnoj akcijskoj sekvenci koja iako nenadana, savršeno se uklapa. Audiard još jednom pokazuje svoje majstorstvo prateći u kadru noge Dheepana kako prelaze preko bijele linije koju je sam nacrtao. Kada je pređe, znamo što očekivati – i Dheepanu dobro posluže iskustva iz Tamilskih tigrova. Kada je sekvenca završila, prvo što mi je palo na pamet bilo je „molim te, neka film završi ovdje“. No iako nekima višak, finalna nam scena zaokružuje priču. Film otvaraju slike smrti a zatvaraju slike života. Dheepan dobiva dijete. Ima ženu i dvoje djece, kao i na Šri Lanci. Za to je trebao proći kroz tri rata – onaj u domovini, onaj u predgrađima Pariza i najbitnije, onaj u njemu samome.

Dheepan je prožet spiritualnošću. Dok se jedan lik moli Ganeshu, san drugog otkriva stvarnog slona čiji pogled ne samo da prodire u lika već i u gledatelja. Audiard s mnogim segmentima, uključujući i duhovnost, pridodaje nešto svježe često ekraniziranom francuskom „banlieue žanru“ – žanru kojeg smo već susreli u fantastičnim djelima poput La Haine (1995.). Također koketira i s gangsterskim žanrom s kojim je Audiard već imao iskustva (poglavito s već spomenutim Un prophète), a s kojim je francuska publika već dobro upoznata (L’instinct de mort, 2008. i slični).
Ne može se ne spomenuti kako je odlična gluma (ne samo Jesuthasana Antonythasana, već i Kalieaswari Srinivasan) također veliki adut filma. Film je uvelike inspiriran upravo glavnim glumcem (kome je ovo prva glavna uloga), inače esejistom, aktivistom i piscem koji je i sam kao maloljetnik bio pripadnik Tamilskih tigrova dok nije s lažnom putovnicom i sam prebjegao u Francusku. Njegova vlastita iskustva direktan su dio cijele priče Thomasa Bidegaina, Noéa Debréa i Audiarda.

Ova nas drama (gotovo cijela na tamilskom) kroz fantastičnu montažu koja povezuje paralelne radnje i klasičnu pripovjedačku vještinu osvješćuje i potiče na djelovanje. Ono što nas drži na rubovima sjedala tijekom akcijskih sekvenca nije sama akcija već emocionalna povezanost koju imamo s likovima – Audiard je produbljuje jednostavno i gotovo nevidljivo. Film sa svojom socijalnom angažiranošću podsjeća Europljane da razmisle o sve češćem usponu radikalnih desničarskih stranaka koje propagiraju anti-imigracijsku politiku. Dheepan nam pokazuje kroz što su sve ti ljudi morali proći samo da bi obavljali poslove koje na kraju – gotovo nitko ne želi raditi.

Be social
Što misliš o ovom filmu?
Podijeli svoje mišljenje putem ZiherMetra!
Vaš glas je zabilježen. Hvala vam na glasanju!

Komentari