novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Knjige

Autorica knjige Djevojke koje sjaje u Hrvatskoj : “Bilo mi je vrlo bitno pisati o nasilju na ispravan način.”

Foto: facebook.com
Vrijeme čitanja: 5 minute
Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Lauren Beukes, spisateljica iz Južnoafričke Republike, na svojoj turneji posjetila je Zagreb, te smo je imali priliku upoznati u Profilovom Megastoreu u petak, 28.2.2014. Beukes je, uz brojne druge nagrade, 2011. nagrađena i nagradom Arthur C. Clarke za svoj SF roman Zoo city čija radnja se odvija u Johannesburgu. Napisala je još  roman Moxyland  i zbirku kratkih biografija Maverick – Extraordinary Women from South Africa’s Past,  a fokus trenutačne turneje je najnoviji roman, jedini zasad preveden na hrvatski, Djevojke koje sjaje. Radila je i kao novinarka, pisala stripove, scenarije i televizijske programe, a 2010. je režirala dokumentarac Glitterboys & Ganglands koji je osvojio titulu najboljeg LGBT filma na San Diego Black Film Festivalu.

Okupljanje u petak započelo je ulomkom iz Djevojaka koje sjaje kojeg su čitali Ecija Ojdanić i Vili Matula. Spisateljica je od početka bila vrlo raspoložena i pristupačna, svidjele su joj se interpretacije odlomaka, iako su bile na hrvatskom kojeg ne govori, pogotovo trenutak kad je upotrijebljen mali rozi poni koji se spominje u knjizi.  Puno je hvalila prijevod, uz opasku da sve zvuči puno pametnije dok se čita na stranom jeziku te je dodala kako je oduševljena izražajnošću slavenskih jezika, što je opravdala anegdotom da je pri istraživanju za knjigu, upitavši za prijevod jedne fraze na poljskom dobila pet različitih odgovora.
Cijelo vrijeme mi se, doduše, činilo da se prevoditeljica knjige, Dragana Vulić Budanko, koja je također simultano prevodila na susretu, osjećala nelagodno. Njenoj nelagodi sigurno nije pomoglo to što se prije samog početka susreta, na upit voditelja publici da li žele kompletno održavanje razgovora na engleskom, dosta grubo pobunio jedan gospodin rekavši, između ostaloga, da je plaćena za to pa neka prevodi.  Ja probleme u prijevodu nisam primijetila, te mi se čini da prisutne kritike nisu suvisle.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

U razgovoru uokvirenom s još dva čitanja iz romana, autorica je odgovorila  kako je njen izbor gradova o kojima piše uvjetovan njihovom turbulentnom poviješću i sadašnjošću. Kod Chicaga u Djevojkama koje sjaje inspiriralo ju je mnoštvo zločina, političara u zatvoru (gdje se dosjetila spomenuti Hrvatsku), gangsteri, droga i segregacija, što je podsjeća na Južnu Afriku, no maknula se od tamo da tema apartheida ne bi zasjenila ostale. Tim razmišljanjem se povela i pri izboru Detroita za knjigu na kojoj trenutačno radi, gdje istražuje građu kroz razgovore s ljudima, od tinejdžera do istražitelja umorstava.  Inspiraciju izvlači iz samog vremena i povijesti, iz toga što se iste stvari ponavljaju, a opet i mijenjaju. Birala je Chicago u doba Velike depresije zbog njenog odjeka u današnjici.

Također, veliku pažnju pridaje svakodnevnom životu, za koji kaže da je često zanimljiviji nego što se čini, a pri tome joj je pomoglo i njeno djelovanje kao novinarke koje ju je naučilo „oku za detalje“. Ipak, kaže da „mrzi svaku sekundu pisanja“, i da se, „unatoč dokazima, ne osjeća kao prava spisateljica te joj je vlastiti uspjeh još uvijek nevjerojatan.“
Kako njeni romani uključuju elemente SF-a, trilera i mnoge ostale, postavilo se pitanje kamo bi ih ona svrstala. Odgovorila je samo da  „piše knjige koje želi pisati“ . O temi SF-a i predviđanja budućnosti u njegovom okrilju kaže da je budućnost zastrašujuća te da je sve teže „natjecati se sa stvarnošću kad je postala toliko čudna“, kritizirajući nepostojanje privatnosti u današnjem društvu. Za nju, „SF zamišlja ljudsko stanje kako se svijet mijenja, više nego što se bavi novim tehnologijama.“

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Djevojke koje sjaje uključuje brojne deskriptivne, grube opise nasilja kojeg jedan od glavnih likova, putujući kroz vrijeme sposobnošću koju mu je podarila misteriozna kuća, vrši nad djevojkama čija imena se sjaje napisana na zidu kuće. Knjiga ne daje motivaciju kuće, nije objašnjeno zašto i kako ona postoji, već samo igra ulogu vremenskog stroja. Isto tako, djevojke – žrtve nemaju ništa zajedničko osim ubojice, te nema nikakvog objašnjenja zašto se on okomljava na njih.

Iako je taj nedostatak objašnjenja mnoge razočarao, upravo to je poruka koju je autorica željela prenijeti.  Ogorčena je time što nasilje više ne doživljavamo, (tu se poslužila primjerom Tarantinovih filmova, u kojima je smrt „beznačajna“, a koje inače voli), time što se ženske žrtve tipično prikazuju kao  „lijepa trupla u lokvi krvi, njihov  život nema smisao, već samo smrt.“ Željela je da žene ovaj put budu „zanimljivije od ubojice.“ Objasnila je kako je htjela lik ubojice maknuti iz žarišta, lišiti ga romantiziranja i izbjeći novog Hannibala Lectera. Shvaća serijske ubojice kao „užasne luzere, odvratne male ljude“ i one koji „rijetko imaju dubok unutarnji život“, suprotno onome što se u medijima najčešće prikazuje. Zato njen lik ubojice nema motiv, on ubija jer „mu se čini da mora“.  Prije svega, kaže da je željela prisjetiti čitatelje što nasilje zapravo jest.

„Bilo mi je vrlo bitno pisati o nasilju na ispravan način“ , zaključila je zvučno.

Foto: facebook.com
Foto: facebook.com

Bilo je govora i o preporuci Djevojaka koje sjaje, i to onoj Stephena Kinga, koju Profil gura na svaki plakat reklamirajući  ih. Autorica, svaki put pri spomenu Kinga se zasmijuljivši, počašćena je pohvalom svog „idola“. No osim Kinga i nagrada kritike, mnogo joj znači i to što njen rad rezonira kod čitatelja. Ispričala nam je da je dobila e-mail od čitateljice iz Zimbabwea, u kojem joj govori kako je nedavno sama bila žrtva napada i kako nikad nije iskusila takav strah i paraliziranost. Beukes je bila oduševljena što se čitateljica u takvoj situaciji poistovjetila s Kirby – drugim glavnim likom Djevojaka koje sjaje – te pronašla snagu u njoj, umjesto u „obitelji, djeci ili svojim mačkama“.  Kasnije mi je odgovorila da su joj upravo iz tog razloga u fokusu knjiga koje piše i čita – priče.

„Da, mogla sam napisati esej, ali ne želim to.  Mislim da su priče način na koji razumijemo svijet, doživljavamo povijest, putem priča se poistovjećujemo s likovima, kroz priče doživljavamo sebe,kroz događaje govorimo o sebi i svojim osobinama.“
Shodno tome, kao omiljene autore navela je Jo Nesbo, Margaret Atwood,  Jennifer Egan i Williama Gibsona.

Što se tiče planova, Profilovi su prevesti  Zoo city i Moxyland, a autorica radi na novoj knjizi. Prava za ekranizaciju romana Djevojke koje sjaje otkupila je producentska kuća Leonarda Di Caprija, no još se odlučuju između mini-serije i filma. Beukes se čini naklonjenija mini-seriji jer kaže da joj se sviđa sadašnjica televizije, da je postala važan stvaralački medij, te je kao primjer navela seriju „True detective“.  Na pitanje da li se boji da će ekranizacija biti loša odgovorila je kako je odabrala tu kuću zato što joj se svidjelo kako su shvatili njen roman, ali da rizik uvijek postoji, da se može dogoditi da likove igraju „ogromni sjajeći roboti“.  Rekla je kako joj se za uprizorenje Kirby dobrom čini Jennifer Lawrence, a za ubojicu Harpera nije na prvu imala konkretan prijedlog, već samo rekla da bi ga trebao glumiti netko tko ima puno karaktera, ujedno šarmantan i zloban, kao primjerice sam Di Caprio, no da je on ipak prezgodan za tu ulogu.

Be social

Komentari