Denis Dunaj: Na fotografiju treba gledati kao na način života, a ne kao način zarade

Otvorena je prva samostalna izložba fotografija mladog fotografa Denisa Dunaja, pod nazivom “Inner journey”.  Izložba je postavljena u novoobnovljenoj Medijateci francuskog instituta. Denis Dunaj je mladi fotograf koji možda široj javnosti nije toliko poznat, ali upravo ovom prvom izložbom polako se otvara publici svojim izvanrednim fotografijama. Iako je Denisov opus fotografija raznolik i širok, odlučio se udaljiti od uobičajenih motiva fotografija s ulice ili prirode i osmislio zanimljivu fotopriču. Fotopriča prati unutarnji put mlade glazbenice, violončelistice, modela fotografija Morane Belančić. Izložene fotografije su većinom monokromatske, jer je na taj način umjetnik želio prenijeti viziju sanjarenja, dok su pojedine fotografije u boji i predočuju stvarnost iz koje se javlja mašta glazbenice. U maštanju joj misli lutaju u nepoznato i zanimljivo novo područje ostvarenja želja. Denis priča za Ziher.hr o samoj ideji izložbe i kako je do nje došlo:

“Ideja o fotopriči nastala je zapravo sasvim slučajno. Volimo fotografiju i zaista uživamo u njoj, ali nekako smo se, u određenom trenutku, zasitili klasičnih shootinga te smo odlučili napraviti nešto malo drugačije. Pričali smo duže vrijeme, kakav shooting da napravimo, jer smo htjeli da gledatelji zaista dožive ono što odlučimo prenijeti svojim fotografijama. Tako smo došli na ideju da prikažemo “unutarnji put” mlade glazbenice koja se bori sa svakodnevnim životnim problemima koji nas sve na neki način čine robovima društva koje smo stvorili i ponekad je naša mašta jedini bijeg u slobodu življenja koja nas oslobađa okova stresa te pobuđuje naše iskreno “ja”. Okvirna ideja bila je oko fotografija u vlaku koje simboliziraju “put”, a na to smo kasnije nadodali početak priče koji počinje u zgradi u kojoj glazbenica živi, sa elementima poput spiralnih stepenica koje simboliziraju “vrtlog” u koji ponekad zapadnemo, a da nismo ni svjesni i koji nas sprječava da krenemo dalje. U jednom trenutku priča mijenja smjer i taj dio je zapravo vizualizacija svijeta kakav bi mogao biti.”

Denis je uhvatio i nešto vremena i odgovorio nam na par pitanja o njegovom radu, fotografiji i planovima za dalje.

Kada si zapravo zakoračio u svijet fotografije i kako se razvila tvoja ljubav prema fotografiji?

U svijet fotografije zakoračio sam 2008. godine sa svojim prvim digitalnim fotaparatom, bio je to Lumix TZ3.  U prvih nekoliko mjeseci očarao me, pružajući mi po prvi puta priliku da se vizualno izražavam van okivra isključivo digitalne produkcije u Photoshopu (grafički dizajn). S vremenom sam shvatio da mi taj aparat ne pruža dovoljno kreativne slobode te je sljedeći korak bio DSLR te sam nabavio Canon 450D sa kojim se je i rodila moja istinska ljubav prema fotografiji. Motivi su u početku bili apsolutno nebitni, tražio sam se u novom mediju i svaka fotografija vodila ma korak bliže spoznaji što zapravo radim u tom svijetu te me usmjeravala i profilirala.
U posljednje vrijeme poprilično eksperimentiram sa analognom fotografijom te se nadam da ću uskoro imati priliku raditi sa velikim formatima koji me oduševljavaju.

Znam da ti je drag motiv Zagreba, njegovih ljudi i ritma grada, no je li ti to i najdraže? Koji su ti najdraži motivi u fotografiji?

Zagreb mi je definitvno najdraži grad za fotkanje ulične fotografije jer njegova stara duša ne može ostaviti nikoga ravnodušnim. Prilikom fotkanja po gradu teško mi je reci koji su mi najdraži motivi, jer tu zapravo motivi pronalaze mene i osjećam se potpuno nemoćno jer grad i njegov ritam upravljaju fotografom u meni te ga navode i stvaraju kadrove, kompozicije… Ja sam tu samo da okinem fotku. Zaista ne mogu izdvojiti ni jedan motiv iz mase kao onaj koji me najviše oduševljava jer inspiraciju pronalazim u onome što me okružuje, trudim se pronaći emocije ili ih čak stvoriti/potaknuti u naizgled svakodnevnim i nezanimljivim situacijama te taj pristup prenosim i na projekte na kojima radim bez obzira što su možda “manje stvarni” od ulične fotografije ali ako ulovim emociju na skeniranoj fotografiji, imam osjećaj da je oživjela.

Iako ovo pitanje može na prvu zvučati izlizano, pretpostavljam da teško je i iscrpljujuće umjetniku stvarati. Odakle ti crpiš inspiraciju?

Inspiracija je zeznuta stvar, najčešće izostane kada je najpotrebnija. Inspiraciju prizivam tako da pročistim misli, udaljim se od svakodnevnih situacija/problema recimo šetnjom negdje u prirodi gdje sam prilično siguran da neću nikoga sresti. Kada pročistim misli ideje naviru te lakše iskristaliziram onu pravu.

 Imaš li neke slavne (ili manje slavne) uzore u fotografiji?

Pa uzore kao takve nemam, težnja mi je biti drugačiji od ostalih te sam iz tog razloga zapravo i prestao “opsesivno” pratit fotografe čiji rad mi se sviđa jer podsvjesno, koliko ja god to ne želim utječu na moj rad, a to želim izbjeći. Više cijenim fotografiju koju sam stvorio sam iz ničega nego onu na koju me navela idejom neka tuđa fotografija.No to ne znači da ne postoje fotografi koje iznimno cijenim i divim se njihovim radovima i činjenici da žive kroz fotografiju. Izdvojio bih dvojicu: Henri Cartier-Bresson i Steve McCurry.

Primijetila sam da u fotografiranju koristiš i instagram. Smatraš li slike preko instagrama manje vrijednim, ili misliš da je dobra fotografija dobra, bez obzira je li slikana smartphonom ili pomoću neke aplikacije?

Dobro si to primijetila, no nedavno sam odustao od Instagrama. Ne bih rekao da su manje vrijedne ako im se pristupi sa jednakom pažnjom kao i kada se radi sa fotoaparatom no sama činjenica da je Instagram instant-internet-based foto aplikacija navodi fotografa da što brže nešto pofotka kako bi to što brže uploadao da što brže skupi što više lajkova. Tome “što brže, što više” teško se oduprijeti u svijetu Instagrama. To ne znači da ne fotkam više mobitelom, naprotiv osjećao bih se izgubljeno bez njega jer je to jedini fotoaparat koji se u svakom trenutku nalazi uz mene, no za fotkanjem koristim aplikaciju «645 pro».

Crno bijelo fotografije ili u boji?

Uglavnom ovisi o fotografiji koja je zapravo ta koja uvjetuje tu dvojbu. Iako rekao bih da na fotografijama kojima vladaju suptilne emocije koje želim istaknuti uglavnom završe kao crno bijele jer boja često odvlači pažnju od emocija i samog konteksta.
Postoje izuzeci kada fotkam na film, ali to je potpuno drugačiji svijet koji uspije prikazati daleko više toga na nekako emotivniji/više organski način.

Ovo je tvoja prva samostalna izložba, kakvi su tvoji daljnji planovi?

Tako je, ovo je moja prva samostalna izložba jer do ove foto priče nisam smatrao da imam dovoljan broj dovoljno povezanih fotografija da se njima predstavim široj javnosti, a nisam želio da mi prva izložba bude skup nasumično odabranih fotografija.
Imam nekoliko projekata u pripremi za ovu godinu no ne bih o detaljima dok se ne realiziraju.
Jedino bih istaknuo da su u planu foto-radionice, a zainteresirani se evenutalno mogu javiti na moj mail (denis.dunaj@gmail.com).

 Za kraj, zaključna riječ!  što bi preporučio mladim hobi- fotografima ili freelancerima?

Preporučio bih im da ne žure, da na fotografiju gledaju kao način života, a ne kao način zarade jer jedino tako će se pronaći u njoj.