Doktor Rock’n’roll: Kad čujem Daruvar

I have my books and my poetry to protect me (Paul Simon)

Danas vam neću govoriti o sebi. Neću previše spominjati ni muzičare. Možda malo, tek koliko mi treba da održim lošu reputaciju. Današnja će tema biti zbornik „Kad čujem Daruvar” koji je zamislio i uredio Kruno Lokotar.

Radi se o zborniku nastalom tijekom pandemije u kojem se nalazi 28 odgovora na pitanje „Na što pomisliš kad čuješ Daruvar?”. S obzirom na to da nitko od autora nije rođeni Daruvarčanin/ka, „Kad čujem Daruvar” ispao je jedinstveni uvod u grad, kako za lokalce, tako i za prolaznike, strance.

Ipak, ja sam ga čitao kao kratki „’ko je ‘ko” naše sredovječne (i vječne) spisateljske scene i kao takvog ga preporučujem svima koji imaju problema s čitanjem dužih tekstova (oni naviknuti na knjige ovo mogu progutati za doručak).

Čitajući ovaj zbornik shvatio sam nešto što je mojim načitanim kolegama već dugo očito. Naime, glazbeni novinari više zajedničkoga imaju s piscima, nego s glazbenicima. Pogotovo oni osrednji ili loši. Najbolji imaju barem jedan propali bend i dva (ne)objavljena albuma. Osrednji i loši su uvijek početnici. Baš zbog toga svi se stari glazbeni novinari smatraju i piscima. Sve drugo bila bi uvreda za obje struke. I dok glazbeni novinari dijele svoje snove s piscima, muzičari me češće sjete na prosvjetare. Ali tu tužnu priču ostavljam za drugi put.

Tko je tko na sredovječnoj spisateljskoj sceni?

Prije čitanja samih priča, čitao sam biografije autora. Iako su one većinom usklađene (to je valjda zadatak urednika da ih učini takvima), neke od njih odaju specifičan smisao za humor, a i za život kod pojedinačnih autora. Na vrhu te piramide je najslavnije ime u zborniku, Miljenko Jergović. Prema njegovoj se biografiji da zaključiti: Što kraća biografija, to bogatiji život.

Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966.) čita, piše i ne miješa se u tuđe živote ako nisu djelo fikcije.

Prati ga Kristian Novak koji jedini svoj brak i obitelj stavlja rame uz rame s profesionalnim postignućima. Iza njih je Pero Kvesić koji je vlastitu biografiju prilagodio temi zbornika te je time, na tragu Jergovića, pokazao svoju veličinu. Ima tu još starih majstora riječi, profesora i prevoditelja, a najviše novinara. Najmlađa je Monika Herceg rođena 1990. godine, a najstariji Branislav Glumac rođen 1938. (“Sredovječna” u sredovječna spisateljska scena ovdje je zbog aliteracije i aluzije.)

Top lista kratkiša

Najjači su utisak na mene ostavile priče Selvedina Avdića, Pere Kvesića, Gorana Vojnovića, Željke Godeč i Zorana Malkoča. Stilski i sadržajno one su zasjenile nenadahnute meditacije, mucave memoare i slabe dosjetke kojima su se ostali autori pokušali izvući iz danog im zadatka.

Posebna su kategorija autori koji su pisali o znamenitim Daruvarčanima, umjetnicima i junacima: Davidu Frankfurteru, Evi Fisher, Milanu Paviću i Toniju Hnojčiku. Njihov prilog zborniku je od posebnog značaja. To su priče o možda najhrabrijim ljudima rođenima na ovoj zemlji, a njihova su imena danas uglavnom nepoznata hrvatskoj javnosti. Ne zaboravimo ni Ivana Nehvatala čije vrijeme tek dolazi.

Selvedin Avdić u priči „Little Wonder ili Misteriozni nestanak gospođice Katanić” demontira svoj kreativni proces i od njegovih dijelova gradi trzav narativ o stvarnoj novinskoj priči. Autor nas ostavlja pod dojmom da od svega umije napraviti zanimljivo štivo. Još jedna potvrda da je svaki umjetnik prije svega dobar lopov.

Nešto posve drugačije donosi Pero Kvesić. Njegove su priče nadahnute istinitim događajima iz njegova djetinjstva, odnosno tri godine koje je kao dijete proveo u Daruvaru. Vjerovali li mu na riječ ili ne, ne možemo poreći da su njegove minijature o Marklinovom dječjem vlakiću i sibirskim vukovima u Daruvaru jedinstvene u kontekstu ovog zbornika.

Dok velik dio autora ne uspijeva otići daleko od toplica u kojima se liječi neplodnost i starog Ginka Adama, Kvesić do Daruvara stiže preko Göppingena i Sibira. Ipak, u moru priča o toplicama, srebro i zlato u kategoriji „Liječenje neplodnosti u Daruvaru” odnose Goran Vojnović i Zoran Malkoč. Pritom je Malkočeva „Jebote Daruvar” emocionalni vrhunac zbornika. Dok većina autora uspješno ostavlja dojam da barem malo voli grad o kojem piše, Malkočev subjekt jasno kaže:

Ne mrzim ja nikog i ništa (…) osim Daruvara. Daruvar mrzim u pičku materinu!

Na kraju bih još spomenuo „Život sa Stricem” Željke Godeč, dirljivu posvetu voljenom stricu. Također, nije naodmet spomenuti da je i Predgovor fino štivo. Posebno za one koji guglaju prezimena i više vole zavičajnu, obiteljsku, od one velike, svačije povijesti.

Svako dobro za još nešto dobro

Umjesto zaključka, još malo pravdanja i muzike. Ja stvarno nemam naviku čitati, a kad god pogledam što drugi čitaju, ni ne zamjeram si to previše. Ipak, kad pročitam dobru knjigu, pomislim da bi trebao čitati mnogo i često. Nemojte se čuditi ako do kraja ljeta pročitam još nešto. Muzičari su ionako na festivalima, a ne u studiju.

„Kad čujem Daruvar” usrećio me puno više od kompilacije „Zagreb Calling: Generacija bez refrena”. Ona si je samim svojim konceptom odrezala noge te sasvim slučajno ugostila nekoliko majstora refrena. Ipak, bez obzira na to, jedva čekam iduću kompilaciju. Nema sumnje da ovakve stvari puno znače kad počnemo pričati o čemu će pričati kad budu pričali o nama u budućnosti.

Osim toga nadam se da će mi ta knjiga poslužiti za nešto više od čitanja. Naime, nisam razgovarao s Majom od onog zadnjeg, nesretnog susreta. U međuvremenu sam se sjetio onoga što tada nisam mogao: Maja je iz Daruvara. Odrasla je ulicu do moje. Iskreno vjerujem da knjiga kao poklon sugerira da imam sve one lijepe karakterne osobine koje nemam te da je moć sugestije i dalje na pomoć najgorima među nama.

Doktor Rock’n’Roll

Neki su događaji izmišljeni i nemaju uporište u stvarnosti. Svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna je i nenamjerna.

Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.