Doktor Rock’n’Roll: Peti element je Daruvar
I got my motorcycle jacket but I’m walking all the time (The Clash)
Ne želim zvučati kao tinejdžer, ali bio sam uzbuđen što u Daruvaru živi netko poput Maje. Maja je nastavnica likovnog u školi u kojoj ja predajem. Baš kao sve nastavnice likovnog i ona je kreativna, vrckava, farba kosu u crveno i nosi čudne torbe, naočale i kape. Osim toga nije odavde pa je ne prati zadah srama koji obično prati ljude koji ne odu iz rodnog kraja. Nekad se poput nje oblače i druge nastavnice samo da bi ih zamijenili s nastavnicom iz likovnog. Sve bi žene u školi htjele izgledati bezbrižno kao nastavnice likovnog.
Svaka škola treba jednu takvu nastavnicu jer djeca trebaju znati da onkraj svijeta u kojem su rođeni postoji onaj u kojem se ljudi profesionalno bave umjetnošću. BAM! Velika je odgovornost na Maji. Osnovna je škola, više nego bilo koja druga javna ustanova, mikrokozmos koji drži dvostruko ogledalo svijetu u kojem živimo: ono čarobno koje gleda u budućnost i ono obično u kojem se vide sve naše greške iz prošlosti. Stoga je moj spoj s nastavnicom likovnog konačna potvrda da sam ja posljednji kul lik u ovom gradu.
s pića slomljenog bića
Slušao sam The Clash cijeli dan da bi mi se u glavi zapekao spit-frajerski pogled na svijet u kojem novac ništa ne vrijedi i da još jednom prebolim to što ne vozim novi auto. Srećom, na spoj u Daruvaru možete i pješice pa ćemo o mom autu neki drugi put. Maja, naravno, voli craft pive pa smo otišli na peti element. Velik dio razgovora posvetio sam temama o kojima pretpostavljam da turistički vodiči pričaju posjetiteljima, možda u strahu da ne bih prerano otkrio previše o sebi.
Ona se puno i glasno smijala pa sam pretpostavio da mi dobro ide i napravio cijelu predstavu od toga. Kad smo konačno sjeli i otpili malo te pive izletjelo mi je pitanje “A otkud si ti?” Maja je još jednom oslobodila svoje zube, ispustila nešto zraka, otpila nekoliko gutljaja piva, ali nije ništa rekla. Nisam je imao čime pratiti. Je l’ mi možda već rekla? Jesam ja to zaboravio? Nisam se mogao sjetiti ničega što mi je rekla o sebi. Možda je to postalo nepristojno pitanje?
Idućih nekoliko trenutaka trajalo je čitavu vječnost. Ona je šutjela i dirala si kosu, a ja sam zurio u nju čekajući neki bolji znak od tog diranja kose. “Ti nemaš pojma tko sam ja, je l’ tako?” Kakvo je to pitanje? Ponaša se kao da… odjednom mi je sinulo. Ponaša se kao netko koga znam. Osjetio sam jaku bol kako se iz vrata penje u mozak. Moji snovi o jebanju opuštene nastavnice iz likovnog srušili su se kao domine. Iza te crvene kose, čudnih kapica i nekoliko manjih životnih postignuća stajala je Maja iz Daruvara.
I dalje je bilo nekih snova u kojima smo goli, ali sada su bili puno sterilniji i dosadniji. I dalje se nisam mogao sjetiti koja je to točno Maja, a ona je gledala u mene i čekala da joj izgovorim puno ime. Kad se neugoda počela širiti s našeg stola kao podmukli prdež, ona se ustala i pustila mene da sjedim na njemu. Oprosti, ostani, sjetit ću te se već nekad, nisam ništa rekao. Dok je odlazila dobacila je da bi, ako želim biti glazbeni novinar, bio red da počnem slušati glazbu.
pitaj klince
Ne znam što je time htjela reći, ali malo me povrijedilo pa sam se primio posla. Billie Joan se opet ukazala kao očita žrtva mog ranjenog ega, ali prije nego što napravim to skretanje u lijevo, moram reći dvije-tri dobre vijesti. I sve su s EP-ja „Dušice” proljetnog pop benda pitaj klince. Višemanjezauvijek 1 : 0 Doktor Rock’n’Roll. Nakon Porto Morta još jedan tandem koji zna smiješati svoj zvuk. Ima tu bosa nove, psihodeličnog folka, Haustora, ali ima dušu, nije samo vježba post-modernizma ili nove iskrenosti.
Veliki kradu, a mali posuđuju, a najveći kradu od najvećih i tako dalje. Klinci su se našli u teškoj kategoriji jer su vješto pokrali epski one-hit wonder Buffalo Springfielda i Sokrata, odnosno Platona. Cijenim vještinu, stil i duh. Kolaži popa i kulture podsjećaju me na formu radio emisije, a dobra radio emisija uvijek me podsjeća na album. Začarani krug referenci ne samo da je zabavan, već je i poučan. Jedan nastavnik povijesti ovo bi rado preporučio svojim učenicima kad bi ga oni slušali.
Inače sam etiketi višemanjezauvijek zamjerao reciklažu, ali čini se da ipak imaju još kojeg asa u rukavu. Sličan zvuk pojavi se na našoj sceni svakih desetak godina, ali tek kad smrdi da novi val ima budućnost. Upao sam u ovu priču i ne želim van. Pogotovo kad vidim da se u Zagrebu budi neki žestoki etno val koji bi nas sve mogao navesti da se odreknemo muzike. Kuda idu divlje pastrve? Vidjet ćemo u nekoj od idućih epizoda.
S druge strane u drugom gradu i drugoj priči je Billie Joan koja ne želi raditi zabavnu glazbu i to joj vrlo dobro ide. Ona je postala dokaz da naša diskografija nema ljude koji će kantautorskim albumima dati production value ako autor sam to nije u stanju. Iako je ovaj album objavila na etiketi, etiketa ga nije iskupila. Nakon odličnog prvijenca „Barren Land”, „SelfLess” mi dođe kao to da je Maja iz Daruvara.
reci da te razočarao
Usporedbe radi, prošle godine je zvijezda nezavisne američke folk scene, Angel Olsen, objavila je novu inačicu svog albuma „All Mirrors”. Prema njoj taj je album bio previše produciran. Htjela je objaviti iste pjesme u nešto sirovijem obliku, drugačije ih rasporediti i to je i napravila. Baš kao i Billie Joan, kad pusti glas, Angel Olsen povremeno odlazi u granice slušljivosti. Ipak, njezini krici su bolje tempirani i imaju jasnu poantu.
Angel gradi atmosferu u kojoj nas njezin glas, čak i kad je na granici slušljivosti, umije opsjesti i uvesti u ekstazu u kojoj njezina bol postaje Weltschmerz. U slučaju Billie Joan njezina nazalnost i nagli visoki tonovi čak podsjećaju na opskurne klasike folk muzike, ali uglavnom ne pomažu pjesmama. Bilo bi dobro čuti obradu bilo koje njezine pjesme u izvedbi nekoga tko malo bolje kontrolira svoj glas. Ili barem njezinu s bendom, odnosno bek vokalima.
Za iznijeti pjesme kakve ona piše treba snage i discipline, a ona na albumu zvuči rastrzano i nezrelo. Izvedba koja bi trebala podebljati ono što je već sadržano u pjesmi potpuno zasjenjuje bilo kakav smisao. U povijesti glazbe tu i tamo se pojavi pjesma koju znalci u industriji odmah odbace kao najveće smeće, a ona zasja na vrhovima top lista i postane jedna od pjesama po kojima se uporni autor pamti.
Glazbena industrija ispisala je puno takvih priča, ali pretpostavka da uvijek treba tjerati svoje je, kao i inače u životu, za većinu pogrešna. Povijest glazbe nisu pisali oni čija se tvrdoglavost na kraju nije isplatila, a budite sigurni da je bilo i takvih. Loše kritike pretvorile su palače anksioznosti u manje, ali spokojne kuće s dvorištem. Možda i mene čeka kakva preobrazba. Kajat ćeš se, Maja.
Doktor Rock’n’Roll
Neki su događaji izmišljeni i nemaju uporište u stvarnosti. Svaka sličnost sa stvarnim osobama slučajna je i nenamjerna.
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.