Dokukutak: Čudan seks, opsesija, stripovi (“Crumb”, T.Zwigoff)
Za one koji se još nisu upoznali s radom Roberta Crumba, ovaj film je odličan uvod. Za one koji poznaju njegov rad, film je obavezno štivo. Crumb (1994.) redatelja Terryja Zwigoffa (Louie Bluie, 1985.; Ghost World, 2001.; Bad Santa, 2003.), genijalan je dokumentarni film o Robertu Crumbu, jednom od ljudi zaslužnih za pokretanje kontrakulture 60-ih, prvenstveno u pogledu „Underground comixa“. Njegovi radovi, koliko inteligentni i satirični, toliko i seksualni, nasilni, ponekad rasistički i seksistički, bili su predmet brojnih rasprava i kontroverzi.
Bez dlake na jeziku, film progovara ne samo o Robertu, već i njegovoj disfunkcionalnoj obitelji. Daleko od ukalupljenog dokumentarca koji bi na ljubazan način pristupio životu umjetnika i prikazao ga na tipičan način, od rođenja pa do danas, Crumb uz prateću kameru nastoji pojasniti um Roberta i uzročno-posljedičnu vezu koja je dovela do njegovih djela te više zadire u motive koji su služili kao njegova motivacija i inspiracija. Često suviše intiman, film donosi priču o Charlesu i Maxu, Robertovoj braći, kao i njihovim roditeljima (preminulom ocu i majci Beatrice), dok su se Carol i Sandra (sestre) odbile pojaviti ispred kamere. Na obiteljskim slikama sve izgleda sretno, čak i sterilno, ali iste slike sakrivaju duboke rane.
Dobar je dio projekcijskog vremena potrošen na Charlesa, izuzetno zanimljivu figuru bez čijeg inicijalnog entuzijazma oko stripova vjerojatno ne bi bilo ni Robertovog uspjeha. Tada već na dugoj terapiji antidepresivima, Charles je potpuno odustao od umjetnosti, ali i izvanjskog svijeta. Ne izlazi iz kuće u kojoj živi s majkom i ponovo čita stare romane. Max, s druge strane, slika izuzetno zanimljiva djela, no u malom broju. Svakog dana meditira sjedeći na krevetu od čavala dok pročišćuje svoj organizam jedeći dugu tkaninu. U zajedničkim razgovorima, svoje psihičke probleme često pripisuju svojem djetinjstvu i odrastanju sa sadističkim ocem koji ih je premlaćivao (Robert u jednom trenutku priznaje kako mu je slomio ključnu kost), pa tako film uspijeva prikazati kako psihička bol jedne osobe može biti prenesena u umjetnost, u ovom slučaju tešku satiru. „Umjetnost kao terapija“, u punome smislu.
Za razliku od ostalih dokumentarnih filmova o umjetničkim figurama, Crumb se može učiniti neobičan iz više razloga. Kao prvo, redatelj, Terry Zwigoff, dugogodišnji je Robertov prijatelj. Pomalo anksioznoj atmosferi filma ne pridonose samo suicidalne misli njegovih subjekata, već treba reći kako se redatelj nalazio u sličnome stanju. U određenu ruku, Crumb mu je zbog toga i dao dopuštenje za film. Tako imamo priliku vidjeti poprilično asocijalnu osobu i mizantropa kao protagonista koji se u drugim uvjetima nikada ne bi odlučio biti subjektom filma. Drugo, redatelj je imao pristup ključnim figurama Robertova života. Osim spomenute braće i majke, pred kamerom progovaraju i bivša i sadašnja Robertova žena, njegove bivše djevojke kao i podosta ljudi koji su također bili dijelom njegova života. I na kraju, kao treća točka, objektivnost. Nešto što dodatno produbljuje film jer jedno je pričati o mogućim uzrocima Robertova stvaralaštva, a drugo je otkrivati recepciju istih djela i njihov utjecaj na društvo. Zwigoff dopušta dvije crtačice stripova da izraze probleme koje gaje s Crumbovim radovima, odnosno njihovom seksističkom prirodom i crtom mizoginije, ali možemo čuti i Roberta Hughesa koji ga naziva „Bruegelom druge polovice dvadesetog stoljeća“.
Na kraju, valja reći da je Crumb čudan film. Genijalno čudan. I sadrži za svakog ponešto. Obožavatelji pozitivizma i biografizma naći će na stotine detalja koji upućuju na autobiografske elemente Crumbovih djela. Oni znatiželjni moći će zadrijeti u intimu Roberta Crumba i vidjeti što je to pogonilo čovjeka koji je postao jedan od najzanimljivijih crtača stripova uopće. Ako promotrimo granice cenzure koje film propitkuje, naići ćemo na zanimljiva pitanja oko toga što smije, a što ne smije biti (i smije li sve biti?) dano publici. Zwigoff uopće ne bježi od moralnih i političkih pitanja koje Crumbov rad izaziva. Mrzitelji procesa komercijalizacije naći će prijatelja u Robertu, a obožavatelji jazza i bluesa zaboravljene ploče 30-ih. Tu je i Mačak Fritz i LSD-om inspirirani crteži. I još puno toga, upakirano u nenametljiv dokumentarni film koji se razlaže sporijim tempom, dopustivši tako njegovim subjektima da retrospekcijom upotpune sliku bez da film razbija kronološki tijek.
Uza sve to, Zwigoff poprilično dobro predstavlja Crumbov rad, pa valja ponoviti rečenice s početka. Za one koji se još nisu upoznali s radom Roberta Crumba, ovaj film je odličan uvod. Za one koji poznaju njegov rad, film je obavezno štivo.
