Recenzija – “Relaxer” (Alt-J): Namjerno čudan album
Britanska (indie) art rock trojka Alt-J svojim se trećim studijskim albumom odmaknula od indie predznaka koji je prati od početka karijere. Zanemarimo li činjenicu da se netko tko održi koncert u čuvenom Madison Square Gardenu i proda preko dva milijuna kopija teško može smatrati alternativnim ili underground bendom, Alt-J se samom monumentalnom količinom instrumenata i glazbenika koji su sudjelovali u stvaranju ovog albuma svrstao uz bok najvećim glazbenicima današnjice. Ipak, što je najbitnije, ostali su duhom vjerni svojem karakterističnom glazbenom izričaju. Folk gitare, hip-hop basevi i gomila neobičnih zvukova koji djeluju kao da ne pripadaju tim pjesmama i dalje slučajnog slušatelja ostavljaju u čudu.
“Relaxer” donosi samo 39 minuta glazbe raspoređene u osam pjesama, koje međusobno nikad nisu bile toliko heterogene kao sada. Miks je to romantičnog i čudnog; na trenutke zvuči kao glazbena kulisa za horor filmove koja već u idućem trenutku podsjeća na završne pjesme romantičnih komedija koje slušatelja preplavljuju zvučnim valom sreće. Stiže kao dugoočekivani nasljednik albuma “This Is All Yours” koji, iako je odmah po objavljivanju zasjeo na prvo mjesto službene liste albuma Ujedinjenog Kraljevstva, nije ispunio visoka očekivanja svih obožavatelja. Nakon debitantskog “An Awesome Wave“, za koji su dobili Mercury Music Prize (nagrada za najbolji album na području Ujedinjenog Kraljevstva i Irske), snašlo ih je prokletstvo istoimene nagrade koje kaže da će im nagrađeni album biti najbolje ostvarenje karijere. Ako je suditi po “Relaxeru”, prokletstvo je skinuto.
Album otvara 3WW, skraćenica za “three worn words” (I love you) koja je ujedno bila i najavni singl albuma. Prati mladog i u ljubavi neiskusnog momka u njegovoj nakani da spozna (tjelesnu?) ljubav. Moderna je to verzija Romea i Julije s aluzijama na skrivenu ljubav (Margitin poljubac) koja je već u startu izlizana kao i kip Shakespeareove Julije u Veroni koju turisti praznovjerno dodiruju za sreću u ljubavi. Jedini način da ljubav opstane je da se bude jedinstven – “I just want to love you in my own language” – želim te voljeti na svoj način (svojim riječima, svojim jezikom). 3WW je vrlo vjerojatno najjače ostvarenje Alt-J, i tekstualno i glazbeno.
Druga pjesma i drugi singl s albuma In Cold Blood govori o ljubavi koja tragično završi ubojstvom voljene osobe. Smještena je na ljetnu zabavu kraj bazena koju svi doživljavaju kao događaj sa samo pozitivnim asocijacijama i tekstualno nudi vrlo zanimljiva skrivena značenja. Iako, sami su Alt-J zanijekali bilo kakva dublja značenja. Treća House of the Rising Sun nije obrada Animalsa, već njihova vlastita verzija stare folk pjesme. Prva polovica pjesme prenosi narodnu priču, dok su tekst druge kitice i refrena Alt-J sami nadopisali. U nastanak pjesme bilo je uključeno preko dvadeset klasično obrazovanih gitarista koji su poznatoj tragičnoj priči dali svijetlu glazbenu pozadinu.
Snažan utjecaj folka na albumu presijeca Hit Me Like That Snare, hommage Radioheadu i njihovom albumu “A Moon Shaped Pool” čiji su Alt-J veliki obožavatelji. Psihodelijom prožeta glazba prati priču o generaciji djece odrasloj na “Harry Potteru” koja je ponašanjem neshvatljiva svojim roditeljima i koja ih sablažnjava svojom otvorenošću prema seksualnim eksperimentiranjima kao što su odlasci na hotelske seks orgije. U njima se ne snalaze, ali to nikome ne bi priznali. Pjesma završava parafrazirajući kraj Killing In The Name anti-autoritativnih Rage Against the Machine gdje “Fuck you, I won’t do what you tell me” zamjenjuje drskiji “Fuck you, I’ll do what I want to do”.
Drugu polovicu albuma otvara Deadcrush, termin izmišljen za opisivanje privlačnosti prema preminuloj osobi. Konkretno se radi o Lee Miller u prvoj strofi i Anne Boleyn u drugoj. Bizarnosti u pjesmi, začudo, staju na tome te se electro-pop pjesma nošena bas linijom nameće kao jedna od najkvalitetnijih na albumu. Sljedeća Adeline jedina je pjesma koja nije u potpunosti autorski rad Alt-J. Melodija Hansa Zimmera iz filma “The Thin Red Line” uklopljena je u priču o (metaforičkom?) tasmanijskom demonu koji gleda svoju voljenu Adeline s kojom ne može biti. Adeline je pjesma koja glazbeno najviše podsjeća na njihov debitantski album.
Last Year je folk balada koja opisuje zadnju godinu života naratora pjesme koji završava njegovim samoubojstvom. Na to se nastavlja “pjesma u pjesmi” koja je pjevana na pripovjedačevom sprovodu. Marika Hackman, i sama briljantna folk i alt rock umjetnica, savršeno se uklopila u komornu atmosferu pjesme. Album zatvara Pleader, tužna balada i hommage knjizi Richarda Llewelyna “How Green Was my Valley?” o malom rudarskom selu u Walesu krajem 19. stoljeća. Pjesma je kombinacija crkvene himne i pastorale s orkestralnim aranžmanom, snažnom melodijom orgulja i nevinim vokalima dječačkog zbora katedrale Ely u Cambridgeshireu.
Neuobičajeno, ali nimalo loše
“Relaxer” je namjerno čudan album, što i jest specijalnost Alt-J. Album ima snažne korijene u folku na koje nadograđuje elektroniku, puhače, vokale Ellie Rowsell, Marike Hackman i Hinako Omori te gudače London Metropolitan Orchestra. Gdje se mnogi pitaju “zašto?”, Alt-J se pita “zašto ne”. Ponekad su neuspješni u suptilnosti, ponekad djeluju samodopadno i pretenciozno, ali definitivno nikad nisu dosadni. Obožavateljima drugog albuma “Relaxer” se vjerojatno neće svidjeti, ali će zasigurno iznjedriti nove obožavatelje benda. Na novom albumu Alt-J nastavljaju svoju misiju: nikoga ne ostaviti ravnodušnim. Ljudi ih ili obožavaju ili smatraju odbojnima. Sam naziv “Relaxer” nije opisan, već djeluje kao da su se članovi bend pomirili s očekivanjima i opušteno kreću dalje. Za razliku od obožavatelja koji ne znaju kojim će smjerom krenuti na idućem albumu.
