„Drugi svijet” (M. Rosić): Mlada crnogorska poezija koja obećava
„Boja tišine je crna i ljubičasta
U njoj si poput pjene…”
Poezija je za mene najsličnija slikarstvu. Ponekad priča priče, a ponekad samo trebamo stati i osjetiti. Kao što je slučaj i kod slikarstva, ne razumijem uvijek možda upravo ono što bih trebala razumjeti i to me često ispunjava nesigurnošću i stvara stanovitu odbojnost prema mediju. Jer mi je nepoznanica. Formalno obrazovanje naučilo me je tehnikama procjenjivanja i ocjenjivanja, ali znamo da one nisu uvijek relevantne kad je riječ o umjetnosti. Nešto nam jednostavno sjedne ili ne sjedne.
Zbirka pjesama mladog crnogorskog pjesnika Milisava Rosića „Drugi svijet” došla mi je u ruke prije nekoliko mjeseci i čitala sam je polako, napreskokce, pa onda iznova promišljajući i razmišljajući što pjesme sadržane u njoj u meni bude.
Klasični motivi
Zbirka se bavi motivima kao što su smrt, kozmos, majka roditeljica, ljubav, tišina i mnogi na koje inače nailazimo u poeziji poprilično često. To sam ponavljanje najčešćih tematskih mjesta u poeziji možda malo i zamjerila autoru, ali na kraju je opet bitno kako je njima baratao pa mu to opraštam. Da bi se pisalo i pjevalo o ljubavi, ona se ne mora eksplicitno spominjati pa tako imamo stihove koji, iako se, istina, sama pjesma zove „Ljubav”, govore mnogo u svojoj jednostavnosti:
„Sam se rađaš i sam umireš
Samo ako nisi nikada volio”
A sad pročitajte te stihove ponovno i sjedite s njima u tišini neko vrijeme i nakon toga ih pročitajte još jednom.
Upečatljive pjesničke slike
Među ovim pjesmama ima doista upečatljivih pjesničkih slika i gotovo mitskih sekvenci u kojima nam se nameću scene iz kakvih legendi i starih oda, ali pored svega toga svojevrsna „grandioznost” izričaja pomalo mi je smetala kod sveukupnog doživljaja. Riječ je o tome da je jezik kojim se u ovim pjesmama progovara potenciran do usijanja, sve vrvi aoristima i arhaizmima toliko da na kraju otežava protok same pjesme, doživljavanje pročitanoga. U pjesniku se kovitlaju emocije, mnogo toga želi izaći na površinu, ali mnogo toga još treba ispolirati prije nego se propusti kroz pero na papir.
Tek početak…
Ova Milisavova „beba” ima izvrstan koncept, tematiku i mnogo snažnih mjesta, ali ne mogu ne naslutiti da je ona tek početak onoga što ima doći kad se bure malo smire i kad pjesnik posegne u mogućnosti nešto jednostavnijeg izraza s kojim se može postići jednako mnogo, ako ne i više od grandioznih i potenciranih pjesničkih slika. Bitno je da je ono što ga u cijeloj priči vodi iskrena želja i istinski poziv da stvara i da ono što mora isplivati na površinu iz dubina ispliva upravo kroz stihove. I za kraj, kako bih sumirala sve što je zapravo trebalo biti rečeno, nudim jedan citat koji će većina vas vjerojatno odmah prepoznati:
„We don’t read and write poetry because it’s cute. We read and write poetry because we are members of the human race. And the human race is filled with passion. And medicine, law, business, engineering, these are noble pursuits and necessary to sustain life. But poetry, beauty, romance, love, these are what we stay alive for.”
Ovaj je sadržaj sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam medija Agencije za elektroničke medije.
