Eurofilm: Idealno štivo za duge kafanske razgovore (”Pozitia copilului”, C. P. Netzer)
Rumunji i dalje haraju europskim filmskim prostranstvima. Iako je njihova renesansa već napunila jedno desetljeće, fascinira lakoća uz pomoć koje i dalje stvaraju svjež i kvalitetan materijal, usprkos tomu što im je budžet često puno manji od drugih europskih divova kao što su Francuska i Italija.
Odmak od ‘birokratskog naturalizma’ rezultirao je briljantnim prošlogodišnjim filmom Aferim!, brojem 1 na našoj listi najboljih djela u 2015. No, prije njega, još je jedan rumunjski izdanak osvojio kritičare i publiku u Europi. Riječ je o filmu Pozitia copilului (Child’s pose), koji je 2013. osvojio Zlatnog medvjeda u Berlinu. Rumunjska veteranka Luminita Gheorghiu utjelovila je lik Cornelie, uspješne arhitektice s vječno zapaljenom cigaretom u ustima. Glavni je razlog njene nervoze otuđeni sin Barbu (Bogdan Dumitrache), koji u njoj probudi gotovo patološke zaštitničke instinkte nakon što on u prometnoj nesreći ubije 14-godišnjaka.
Glavni je problem taj što preminuli dječak dolazi iz skromne, pa čak i siromašne obitelji koja je dijametralna suprotnost njihovoj uglađenoj buržoaziji. Na taj način, stvara se mikrokozmos nepravednog klasnog sistema u poslijeratnoj Rumunjskoj. Pritom, scenaristi Razvan Radulescu i Calin Peter Netzer (koji je ujedno i redatelj) priču ne forsiraju te je ne glancaju do bljutavih razmjera. Društvene turbulencije same izranjaju iz materijala, a Gheorghiu je previše iskusna glumica kojoj je s razlogom dodijeljena uloga protagonistice.
Veliki faktor koji određuje uspješnost novovalnih europskih filmova jest suradnja između redatelja i glumaca/glumica. Ovdje je ona uglađena i iskrena, ponajviše zbog nadrealne Luminitine karizme. Njene su emocije jezivo prirodne i anti-karikaturalne, dijelom i zbog sjajno napisanog odnosa između nje i sina. Ona posjeduje nevjerojatnu dozu posesivnosti, koja je zagušena zbog toga što ju predmet njene posesivnosti – njen sin – konstantno odbija. Ti se elementi mogu osjetiti i u genijalnoj sceni pri kraju filma, kada majka dolazi dječakovoj obitelji kako bi tražila oprost i time možda smanjila zatvorsku kaznu. Isprva pokušava izvući simpatije orkestriranjem svog majčinskog portreta, no problem nastaje kada shvati da sin kojeg pokušava zaštititi nije onakav kakav bi htjela da bude. On je samo idealizirana projekcija njezinih najdubljih želja.
Dalo bi se raspraviti i o političkim reprezentacijama pojedinih likova. Majka (Rusija) je prijeratna Rumunjska – atavistička i neurotična deluzija čije su želje u velikom neskladu sa surovom realnošću. Sin je tranzicijska, nova Rumunjska, miljama udaljena od optimizma. Njegove su psihičke rane neizrečene, velikim dijelom zbog neugodne prošlosti koja je uvijek bliža nego što se čini. Na kraju je sve to sasvim nebitno jer se sve strastvene prosudbe brišu pred majčinim suzama. Uistinu, koje dijete može ostati imuno kraj njih?
Kao izuzetno snažan i težak film, Pozitia copilului je samo jedan u nizu odličnih filmova koje na godišnjoj razini izbacuje Rumunjska. Bilo da je riječ o povijesnim eskapadama, majčinstvu ili pokvarenom sistemu, oni djeluju kao niz mračnih, često i crnohumornih skečeva, koji s pravom mogu donijeti Rumunjskoj titulu trenutno najbolje europske kinematografije.
