Istaknuto
13.07.2017.

Osim što Šimek aktivno radi na novim materijalima, publiku će počastiti dvostrukim nastupom na Ferragosto JAM festivalu u Orahovici. Na Izštekanom stageu predstavlja se u solo izdanju, dok će sa svojim matičnim bendom She Loves Pablo nastupiti na glavnoj pozornici kao support metal divovima braći Cavalera, osnivačima čuvene Sepulture. Povodom tih nastupa i novog singla razgovarali s jednim od najboljih vokala hrvatske scene.

09.07.2017.

U skrivenim ambijentima diljem Lijepe naše i ovog nas ljeta čekaju najpoznatiji dramski naslovi, opere i baleti. Provjerite što sve nude Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Kazalište Ulysses, Riječke ljetne noći, Histrioni i Ljetne noći Teatra Exit.

Film

Ziher filmolista: Posljednji pozdrav 2015. godini

07.01.2016. Filmska redakcijaFoto: tribecafilm.com

Za mnoge, 2016. godina počinje tek sutra – budimo se iz prazničke hibernacije i vraćamo se u stvaran život gdje prilog svakom obroku (od njih 10) nije francuska salata i dan započinje prije 12 popodne, a snježne radosti ostaju samo na Facebook slikama za koje će se Zuckerberg pobrinuti da nas progone sljedeće godine na našim profilima. I dok je svijet u poluzimskome snu, filmska sezona buja i dostiže svoj vrhunac upravo u ovim trenucima nizajući premijere filmova koji će se uskoro boriti za zlatnog kipića. Ipak, pozamašan je broj filmova koji će biti značajni za početak godine obilježio i prošlu pa ćemo se još jednom osvrnuti na to što smo imali prilike pogledati u 2015. godini, ali što je važnije – osvrnut ćemo se na ono što nas je najviše dojmilo. Zajedničkim snagama uz pomoć tajnih logaritama filmska je redakcija probrala veličanstvenih deset koji su isplivali u mnoštvu mišljenja i preferenci. Vrijeme je da još jednom odbrojimo već dobru staru 2015. godinu.

www.facebook.com/timenenosis

www.facebook.com/timenenosis

10. Ti mene nosiš (r. Ivona Juka)

Iz pera Krešimira Bobaša: Kada debitantsko filmsko ostvarenje uspije ne samo dobrano zasjeniti filmove koji su u posljednjih nekoliko godina proglašavani perjanicama i okićeni lovorikama novog vala sedme umjetnosti u Hrvata već dovesti u pitanje ovakve ili onakve namjere i pobude dosadašnjeg redateljskog, scenarističkog i producentskog tijela im, s pravom se postavlja pitanje je li smjena naraštaja u domaćem audiovizualu već nastupila ili se na njezinu punu afirmaciju treba pričekati minuće ratom, konzervativizmom i poraćem još uvijek obremenjenih godina? Ovo retoričko pitanje ujedno je i odgovor na to zašto ove godine nismo zaboravili (u moru europskoga i prekooceanskoga) i na ono domaće; duo Juka u hrvatskim je kinima predstavio film kojeg “nose” neviđeno progresivni ženski likovi i podsjeća još jednom da dobar scenarij nije nemoguće napisati (iako su nas u to naši filmaši često pokušali uvjeriti).

Foto: takeyourtimewithcinema.tumblr.com

Foto: takeyourtimewithcinema.tumblr.com

9. Taxi (r. Jafar Panahi)

Odvažno ostvarenje iranskoga redatelja beskompromisno progovara o problemima političkog režima, cenzuri, položaju žena, medijima i svakodnevnim praznovjerjima, a sve se to događa, ni manje ni više nego na sjedištima ‘Panahijeva’ taksija. Dobitnik Zlatnog medvjeda, Taxi (riječima Marije Vukšić) “možda ne donosi novu i neviđenu poruku, ali treba se diviti Panahijevoj hrabrosti da u zemlji s takvim pravilima, napravi film koji upravo upire prstom i izvrće ruglu cenzuru koja je u Iranu itekako osjetna te nas podsjeća da se osvrnemo na situaciju u svojoj zemlji i oblike cenzure koji postoje u našoj svakodnevnici, a da o njima ni ne razmišljamo.”

Foto: facebook.com/the revenant movie

Foto: facebook.com/the revenant movie

8. The Revenant (r. Alejandro González Iñárritu)

Prošlogodišnji, itekako uvjerljivi, dobitnik Oscara odlučio se umjesto uživanja u kruni, baciti još jednom na posao (za potencijalnu ponovnu nominaciju, ako ne i pobjedu) i ovoga puta se zaputiti u središnju Ameriku, u žanr koji možda na prvu loptu ne bismo povezali s ovim meksičkim redateljem. Ipak, u modernom izdanju vesterna, kakvog ga je Iñárritu vidio, pojavit će se mnoge egzistencijalističke preokupacije koje su mu bile i ostale vrlo bliske, a ujedno će i ponoviti svoju suradnju s direktorom fotografije Lubezkijem koji je kao i u Birdmanu, i u The Revenantu slio fotografiju i kameru savršeno s redateljevim idejama. Kako to kratko i slatko piše Krešimir Bobaš: Minimalistički dijalozi, snena atmosfera i dokumentaristička fotografija te odlična porcija glume ono su što odlikuje Iñárrituov The Revenant.

www.facebook.com/madmax

www.facebook.com/madmax

7. Mad Max: Fury Road (r. George Miller)

Krešimir Bobaš svoj je osvrt završio riječima – Kako kaotično, kako dražesno kaotično! Jedan među nastavljačima poznatih franšiza ove godine bio je i najnoviji Mad Max koji je, iako je ostao vjeran svojim prethodnicima, unio ponešto novoga u sam serijal, ali i u distopiju akcijskog žanra koja je zavladala u sadašnjoj produkciji. Ono što je pored upečatljive nikad prekinute akcije možda i više istaklo novo ruho starog filmskog junaka njegov je zaokret u društvenom modelu na kojem počiva i kojeg ohrabruje, a o čemu je i u Fantastoidama progovorio iz svoje perspektive Dinko Štimac:“Joeov patrijarhalni projekt izgradnje besmrtnosti može biti radikalno nemoralan i zao, a da bi ga zamijenio, možemo se nadati, progresivniji matrijarhat Imperatorice Furiose – ali Pobješnjeli Max neće pristati na jednoznačno, lijeno i ugodno određenje ovog zla, već će gledateljima u um podmetnuti crv sumnje i nužde za samostalnim kritičkim razmišljanjem.”

Foto: facebook.com/son of saul

Foto: facebook.com/son of saul

6. Son of Saul (r. László Nemes)

Debitantski film Tarrova učenika pažnju je zaplijenio na samom Cannesu, još jednom otvarajući poglavlje o najvećoj traumi, ali i zločinu čovječanstva kroz perspektivu Sonderkommanda Saula. Nemes priča priču cijepljenu od uobičajene, zapadne patetike i dopušta kameri da u dugim nizovima i skučenome okviru plovi (zajedno sa Saulom) kroz sve kutke te bezdušne mašinerije koja svoju monstruoznost najviše pokazuje u sitnim, gotovo neprimjetnim užasima. Saulova potraga za rabinom ili bolje rečeno, zadnjim tragom Boga na mjestu gdje je svaki izdanak božanskoga odavno ugušen u plinu ili uništen ne bi li se spasila živa glava, potresna je u svojoj narativnoj jednostavnosti te vizualnoj reduciranosti.

Foto: facebook.com/victoria-movie

Foto: facebook.com/victoria-movie

5. Victoria (r. Sebastian Schipper)

Imenovan po svojoj glavnoj protagonistici, Victoria prvenstveno plijeni pažnju svojom formalnom odlikom “filma u jednom kadru”. No, ono što je čar ovog dvosatnog putovanja kamere upravo je sporadičnost samog putovanja; usprkos ovacijama koje je autorska ekipa mogla priskrbiti samo uspješnošću svog tehničkog manevra, sadržaj filma kao i hvalevrijedno utjelovljenje Laie Costa naslovnog lika (iliti Victorie) idu ruku pod ruku s izvedbenim aspektom što po pitanju cjelovitosti što same kvalitete jednog i drugog. Ovaj Mefistov valcer koji se odvija u jednom dahu osim što je uzbudljiv u svojoj dinamičnosti kretanja i radnje, potkovan je suptilnom, ali punokrvnom karakterizacijom mapiranih figura – gotovo tako da gledatelj ima osjećaj da je dio te prevrtljive noći na koje nas vodi usamljena Victoria.

Foto: facebook.com/ExMachinaMovie

Foto: facebook.com/ExMachinaMovie

4. Ex Machina (r. Alex Garland)

Riječima Dinka Štimca, Garlandov film mogao bi se opisati kao “odmjeren i pomalo melankoličan spoj precizne fotografije, minimalističke i futurističke arhitekture, nedirnutog i divljeg pejzaža i gracioznih likova” čemu dodatno pridonosi “besprijekorna futuristička glazbena pozadina”. Visokoestetizirani uradak Ex Machina ujedno je i jedan novijih pokušaja filmskih autora za dosezanjem potencijalnih rješenja zagonetke prilike i izgleda suživota ljudskoga i artificijalne inteligencije koji se, svakako, u kinematografiji dovodi u nešto kompleksniji suodnos o čemu piše i Dario Dunatov“Taj filmski „strani entitet“ naša je težnja da spoznamo i osvijestimo položaj i smisao, ali i da ga unaprijedimo u neprestanom propitivanju i traganju.”

Foto: facebook.com/youth-paolo sorrentino

Foto: facebook.com/youth-paolo sorrentino

3. Youth (r. Paolo Sorrentino)

Nakon što je gotovo nedavno skrenuo pažnju na sebe filmom La Grande Bellezzapravu ljepotu Sorrentino će otkriti u najnovijem uratku Youth  kojim je nadmašio samog sebe. Kako će reći naš Krešimir Bobaš: “Od kamere do glume, sve u Sorrentinovu najnovijem uratku stremi ka tome da objasni gledatelju da se umijeće stvaranja dobroga filma možda može naučiti, no da iza leće kamere, scenarističkog pera i redateljske palice zaista mora stajati čovjek koji ljepotu može kako pronaći tako i prenijeti na film.” U potrazi za mladošću dvojice starih prijatelja, Sorrentino pronalazi upravo ključ do te životne ljepote smještajući je u prostore prirodnih ljepota švicarskih alpi koje će popratiti njegova stilizirana i na trenutke magična kamera.

Foto: pulafilmfestival.hr

Foto: pulafilmfestival.hr

2. The Lobster (r. Yorgos Lanthimos)

Lanthimos je neupitno ime koje u umjetnosti ovih dana obara s nogu filmsku kritiku i publiku; nastavljajući se na nadrealističan, distopijski moment proveden kroz društvenu tematiku koji je označio u Dogtoothu, stvara svoje najnovije djelo – The Lobster. Reinterpretirajući stvarnost, Lanthimos ocrtava svijet sa svojim vlastitim zakonitostima koji s određene distance ipak progovaraju ponešto i o svakodnevnici te odnosima kakve poznajemo. Pri tome, Lanthimos ne docira nego samo detektira i pakira zatečeno u vlastiti orginalni univerzum gdje čak i jezik poprima neku novu formu. Lanthimosova autentična poetika koja je još uvijek u svom usponu nije mogla proći nezapaženo ni ove godine, a kako kaže Filip Pavić – riječ je o novoj kinematografiji u njenoj najčišćoj formi.

Foto: twitchfilm.com

Foto: twitchfilm.com

1. Aferim! (r. Radu Jude)

Iako smo se navikli diviti minimalizmu rumunjskih filmova smještenih u skučene prostore socijalističkih stanova, Aferim! pokazuje da tradicija i ugled ove kinematografije opstaju i u rekonstrukciji povijesnoga gdje se i dalje očituju prirodnost glume i situacija, scenarističke vještine i doza crnog humora. Kako je to sročio naš Stjepan Ćulap: “Odašiljući vibre Sergia Leonea, ovaj je crno bijeli vestern svojevrsni prljavi ornament tadašnje feudalne ere. Sela su izrazito disperzirana, mnogobrojni putevi neprohodni, a kruti pejzaž neprimjetan. Upravo je taj element najviše zaslužan za briljantan Judeov scenarij, napisan u tandemu s Florianom Lazarescuom, unutar kojeg je savršen omjer komičnih, vulgarnih basni iz krčme te ozbiljnih problema vezanih uz ropstvo, mizoginiju i rasizam.”

Probrati najbolje uvijek je teško pa stoga valja spomenuti da su na ovu listu umalo ukliznuli i Pixarov Inside Out, kao i najnoviji Noeov uradak – Love. Listi su promaknuli i Sicario te Woody Allenov Irrational Mana kao posljednjeg dostojnog borca uvrstit ćemo i strastveni Wild Tales. Što nas čeka u 2016. godini tek ćemo otkriti, a jedino što možemo je kolektivno se uhvatiti za fige ne bi li bila najbolja što može biti.

Komentari