Istaknuto
22.04.2018.

Iza imena Tyger Lamb stoji zagrebačka četvorka čiji je prvijenac "Born Into This" na putu. Album još nije vani, no mnoga vrata već su im otvorena. Upoznajte se s njima dok su još polu-anonimni i nepoznati, prije koncerta 3. svibnja u Vintage Industrial Baru.

13.04.2018.

The Gentleman novo je ime na našoj glazbenoj sceni, no osoba koja se skriva iza tog imena već je duže vrijeme poznata publici. Iza pseudonima krije se Marko Lucijan Hraščanec, školovani i talentirani glazbenik koji svoj istoimeni album prvijenac promovira 13. travnja u kazalištu Mala scena. Povodom toga saznali smo koliko je dugo radio na projektu The Gentleman, zašto album promovira u kazalištu i još mnogo toga.

Film

Ziher filmolista: Posljednji pozdrav 2015. godini

07.01.2016. Filmska redakcijaFoto: tribecafilm.com

Za mnoge, 2016. godina počinje tek sutra – budimo se iz prazničke hibernacije i vraćamo se u stvaran život gdje prilog svakom obroku (od njih 10) nije francuska salata i dan započinje prije 12 popodne, a snježne radosti ostaju samo na Facebook slikama za koje će se Zuckerberg pobrinuti da nas progone sljedeće godine na našim profilima. I dok je svijet u poluzimskome snu, filmska sezona buja i dostiže svoj vrhunac upravo u ovim trenucima nizajući premijere filmova koji će se uskoro boriti za zlatnog kipića. Ipak, pozamašan je broj filmova koji će biti značajni za početak godine obilježio i prošlu pa ćemo se još jednom osvrnuti na to što smo imali prilike pogledati u 2015. godini, ali što je važnije – osvrnut ćemo se na ono što nas je najviše dojmilo. Zajedničkim snagama uz pomoć tajnih logaritama filmska je redakcija probrala veličanstvenih deset koji su isplivali u mnoštvu mišljenja i preferenci. Vrijeme je da još jednom odbrojimo već dobru staru 2015. godinu.

www.facebook.com/timenenosis

www.facebook.com/timenenosis

10. Ti mene nosiš (r. Ivona Juka)

Iz pera Krešimira Bobaša: Kada debitantsko filmsko ostvarenje uspije ne samo dobrano zasjeniti filmove koji su u posljednjih nekoliko godina proglašavani perjanicama i okićeni lovorikama novog vala sedme umjetnosti u Hrvata već dovesti u pitanje ovakve ili onakve namjere i pobude dosadašnjeg redateljskog, scenarističkog i producentskog tijela im, s pravom se postavlja pitanje je li smjena naraštaja u domaćem audiovizualu već nastupila ili se na njezinu punu afirmaciju treba pričekati minuće ratom, konzervativizmom i poraćem još uvijek obremenjenih godina? Ovo retoričko pitanje ujedno je i odgovor na to zašto ove godine nismo zaboravili (u moru europskoga i prekooceanskoga) i na ono domaće; duo Juka u hrvatskim je kinima predstavio film kojeg “nose” neviđeno progresivni ženski likovi i podsjeća još jednom da dobar scenarij nije nemoguće napisati (iako su nas u to naši filmaši često pokušali uvjeriti).

Foto: takeyourtimewithcinema.tumblr.com

Foto: takeyourtimewithcinema.tumblr.com

9. Taxi (r. Jafar Panahi)

Odvažno ostvarenje iranskoga redatelja beskompromisno progovara o problemima političkog režima, cenzuri, položaju žena, medijima i svakodnevnim praznovjerjima, a sve se to događa, ni manje ni više nego na sjedištima ‘Panahijeva’ taksija. Dobitnik Zlatnog medvjeda, Taxi (riječima Marije Vukšić) “možda ne donosi novu i neviđenu poruku, ali treba se diviti Panahijevoj hrabrosti da u zemlji s takvim pravilima, napravi film koji upravo upire prstom i izvrće ruglu cenzuru koja je u Iranu itekako osjetna te nas podsjeća da se osvrnemo na situaciju u svojoj zemlji i oblike cenzure koji postoje u našoj svakodnevnici, a da o njima ni ne razmišljamo.”

Foto: facebook.com/the revenant movie

Foto: facebook.com/the revenant movie

8. The Revenant (r. Alejandro González Iñárritu)

Prošlogodišnji, itekako uvjerljivi, dobitnik Oscara odlučio se umjesto uživanja u kruni, baciti još jednom na posao (za potencijalnu ponovnu nominaciju, ako ne i pobjedu) i ovoga puta se zaputiti u središnju Ameriku, u žanr koji možda na prvu loptu ne bismo povezali s ovim meksičkim redateljem. Ipak, u modernom izdanju vesterna, kakvog ga je Iñárritu vidio, pojavit će se mnoge egzistencijalističke preokupacije koje su mu bile i ostale vrlo bliske, a ujedno će i ponoviti svoju suradnju s direktorom fotografije Lubezkijem koji je kao i u Birdmanu, i u The Revenantu slio fotografiju i kameru savršeno s redateljevim idejama. Kako to kratko i slatko piše Krešimir Bobaš: Minimalistički dijalozi, snena atmosfera i dokumentaristička fotografija te odlična porcija glume ono su što odlikuje Iñárrituov The Revenant.

www.facebook.com/madmax

www.facebook.com/madmax

7. Mad Max: Fury Road (r. George Miller)

Krešimir Bobaš svoj je osvrt završio riječima – Kako kaotično, kako dražesno kaotično! Jedan među nastavljačima poznatih franšiza ove godine bio je i najnoviji Mad Max koji je, iako je ostao vjeran svojim prethodnicima, unio ponešto novoga u sam serijal, ali i u distopiju akcijskog žanra koja je zavladala u sadašnjoj produkciji. Ono što je pored upečatljive nikad prekinute akcije možda i više istaklo novo ruho starog filmskog junaka njegov je zaokret u društvenom modelu na kojem počiva i kojeg ohrabruje, a o čemu je i u Fantastoidama progovorio iz svoje perspektive Dinko Štimac:“Joeov patrijarhalni projekt izgradnje besmrtnosti može biti radikalno nemoralan i zao, a da bi ga zamijenio, možemo se nadati, progresivniji matrijarhat Imperatorice Furiose – ali Pobješnjeli Max neće pristati na jednoznačno, lijeno i ugodno određenje ovog zla, već će gledateljima u um podmetnuti crv sumnje i nužde za samostalnim kritičkim razmišljanjem.”

Foto: facebook.com/son of saul

Foto: facebook.com/son of saul

6. Son of Saul (r. László Nemes)

Debitantski film Tarrova učenika pažnju je zaplijenio na samom Cannesu, još jednom otvarajući poglavlje o najvećoj traumi, ali i zločinu čovječanstva kroz perspektivu Sonderkommanda Saula. Nemes priča priču cijepljenu od uobičajene, zapadne patetike i dopušta kameri da u dugim nizovima i skučenome okviru plovi (zajedno sa Saulom) kroz sve kutke te bezdušne mašinerije koja svoju monstruoznost najviše pokazuje u sitnim, gotovo neprimjetnim užasima. Saulova potraga za rabinom ili bolje rečeno, zadnjim tragom Boga na mjestu gdje je svaki izdanak božanskoga odavno ugušen u plinu ili uništen ne bi li se spasila živa glava, potresna je u svojoj narativnoj jednostavnosti te vizualnoj reduciranosti.

Foto: facebook.com/victoria-movie

Foto: facebook.com/victoria-movie

5. Victoria (r. Sebastian Schipper)

Imenovan po svojoj glavnoj protagonistici, Victoria prvenstveno plijeni pažnju svojom formalnom odlikom “filma u jednom kadru”. No, ono što je čar ovog dvosatnog putovanja kamere upravo je sporadičnost samog putovanja; usprkos ovacijama koje je autorska ekipa mogla priskrbiti samo uspješnošću svog tehničkog manevra, sadržaj filma kao i hvalevrijedno utjelovljenje Laie Costa naslovnog lika (iliti Victorie) idu ruku pod ruku s izvedbenim aspektom što po pitanju cjelovitosti što same kvalitete jednog i drugog. Ovaj Mefistov valcer koji se odvija u jednom dahu osim što je uzbudljiv u svojoj dinamičnosti kretanja i radnje, potkovan je suptilnom, ali punokrvnom karakterizacijom mapiranih figura – gotovo tako da gledatelj ima osjećaj da je dio te prevrtljive noći na koje nas vodi usamljena Victoria.

Foto: facebook.com/ExMachinaMovie

Foto: facebook.com/ExMachinaMovie

4. Ex Machina (r. Alex Garland)

Riječima Dinka Štimca, Garlandov film mogao bi se opisati kao “odmjeren i pomalo melankoličan spoj precizne fotografije, minimalističke i futurističke arhitekture, nedirnutog i divljeg pejzaža i gracioznih likova” čemu dodatno pridonosi “besprijekorna futuristička glazbena pozadina”. Visokoestetizirani uradak Ex Machina ujedno je i jedan novijih pokušaja filmskih autora za dosezanjem potencijalnih rješenja zagonetke prilike i izgleda suživota ljudskoga i artificijalne inteligencije koji se, svakako, u kinematografiji dovodi u nešto kompleksniji suodnos o čemu piše i Dario Dunatov“Taj filmski „strani entitet“ naša je težnja da spoznamo i osvijestimo položaj i smisao, ali i da ga unaprijedimo u neprestanom propitivanju i traganju.”

Foto: facebook.com/youth-paolo sorrentino

Foto: facebook.com/youth-paolo sorrentino

3. Youth (r. Paolo Sorrentino)

Nakon što je gotovo nedavno skrenuo pažnju na sebe filmom La Grande Bellezzapravu ljepotu Sorrentino će otkriti u najnovijem uratku Youth  kojim je nadmašio samog sebe. Kako će reći naš Krešimir Bobaš: “Od kamere do glume, sve u Sorrentinovu najnovijem uratku stremi ka tome da objasni gledatelju da se umijeće stvaranja dobroga filma možda može naučiti, no da iza leće kamere, scenarističkog pera i redateljske palice zaista mora stajati čovjek koji ljepotu može kako pronaći tako i prenijeti na film.” U potrazi za mladošću dvojice starih prijatelja, Sorrentino pronalazi upravo ključ do te životne ljepote smještajući je u prostore prirodnih ljepota švicarskih alpi koje će popratiti njegova stilizirana i na trenutke magična kamera.

Foto: pulafilmfestival.hr

Foto: pulafilmfestival.hr

2. The Lobster (r. Yorgos Lanthimos)

Lanthimos je neupitno ime koje u umjetnosti ovih dana obara s nogu filmsku kritiku i publiku; nastavljajući se na nadrealističan, distopijski moment proveden kroz društvenu tematiku koji je označio u Dogtoothu, stvara svoje najnovije djelo – The Lobster. Reinterpretirajući stvarnost, Lanthimos ocrtava svijet sa svojim vlastitim zakonitostima koji s određene distance ipak progovaraju ponešto i o svakodnevnici te odnosima kakve poznajemo. Pri tome, Lanthimos ne docira nego samo detektira i pakira zatečeno u vlastiti orginalni univerzum gdje čak i jezik poprima neku novu formu. Lanthimosova autentična poetika koja je još uvijek u svom usponu nije mogla proći nezapaženo ni ove godine, a kako kaže Filip Pavić – riječ je o novoj kinematografiji u njenoj najčišćoj formi.

Foto: twitchfilm.com

Foto: twitchfilm.com

1. Aferim! (r. Radu Jude)

Iako smo se navikli diviti minimalizmu rumunjskih filmova smještenih u skučene prostore socijalističkih stanova, Aferim! pokazuje da tradicija i ugled ove kinematografije opstaju i u rekonstrukciji povijesnoga gdje se i dalje očituju prirodnost glume i situacija, scenarističke vještine i doza crnog humora. Kako je to sročio naš Stjepan Ćulap: “Odašiljući vibre Sergia Leonea, ovaj je crno bijeli vestern svojevrsni prljavi ornament tadašnje feudalne ere. Sela su izrazito disperzirana, mnogobrojni putevi neprohodni, a kruti pejzaž neprimjetan. Upravo je taj element najviše zaslužan za briljantan Judeov scenarij, napisan u tandemu s Florianom Lazarescuom, unutar kojeg je savršen omjer komičnih, vulgarnih basni iz krčme te ozbiljnih problema vezanih uz ropstvo, mizoginiju i rasizam.”

Probrati najbolje uvijek je teško pa stoga valja spomenuti da su na ovu listu umalo ukliznuli i Pixarov Inside Out, kao i najnoviji Noeov uradak – Love. Listi su promaknuli i Sicario te Woody Allenov Irrational Mana kao posljednjeg dostojnog borca uvrstit ćemo i strastveni Wild Tales. Što nas čeka u 2016. godini tek ćemo otkriti, a jedino što možemo je kolektivno se uhvatiti za fige ne bi li bila najbolja što može biti.

(Visited 325 times, 1 visits today)

Komentari