Eurofilm – Mood Indigo: Promjene raspoloženja sa šećerom molim!
Ustali ste rano ujutro i pri jutarnjoj regeneraciji pomaže vam mali miš koji je vaš alter-ego. Režete kapke i silazite na doručak kojeg vam je spremio vaš pomoćnik. On nema nekog prevelikog iskustva, no pri spremanju slasnih jela pomaže mu šef kuhinje koji iz malog ekrana iznad štednjaka dodaje namirnice. Nakon toga, dolazi vam prijatelj koji sa sobom nosi pilule koje, kad ih popijete, u vašoj glavi vrte glas Jean-Sol Partrea pun filozofskih traktata s natruhom Heideggera. Potom silazite u podrum u kojem se nalazi Pianocktail. Sukladno notama koje odsvirate, pianocktail vam pripremi koktel kojeg naposljetku ispijate na balkonu dok, s prozora preko puta, tamnoputi stariji gospodin svira pjesme Dukea Ellingtona. To je ukratko vrtoglavi svijet zaigranog Michela Gondryja.
Gondry je sa svojim inovativnim vizualnim stilom oduvijek djelovao kao stariji i još otkačeniji, davno zaboravljeni brat Wesa Andersona i Spikea Jonzea. Iako kriminalno zapostavljen u svijetu filma, kroz svoju je karijeru režirao sjajne filmove kao što su Eternal Sunshine of The Spotless Mind i The Science of Sleep. Nakon – slobodno ću ih tako nazvati – jeftinih nuspojava zvanih Be Kind Rewind i The Green Hornet, kroz ovaj se film vratio onoj svojoj poremećenoj i grozničavoj estetici. Mood Indigo (fr. L’Écume des jours) je adaptacija romana Froth on the Daydream prerano preminulog francuskog pisca Borisa Viana.
U središtu radnje je Colin (Romain Duris), šarmantni i bogati neženja koji živi sa svojim pomoćnikom Nicolasom (Omar Sy) u vrtoglavom apartmanu koji izgleda kao vagon vlaka zaglavljen između zgrada. Nicolas, osim što mu sprema hranu, također ga pokušava naučiti ‘gumeni ples’ Biglemoi te, po potrebi, razvaljuje zvono iznad vrata koje svaki put oživi i trči po sobi kad netko pozvoni. Ljubomoran na romansu njegovih prijatelja Chicka (Gad Elmaleh) i Alise (Aissa Maiga), zaklinje se da će se zaljubiti čim za to dobije priliku. Nedugo nakon zakletve, na zabavi upoznaje Chloe (uvijek dražesna Audrey Tautou) te se par nakon serije bizarno romantičnih susreta odluči vjenčati. Ipak, na medenom mjesecu Chloe udahne pokvarenu sporu koja uzrokuje rast korijenja u njezinim plućima. Neozbiljno ozbiljni doktor Mangemanche (Michel Gondry osobno) joj preporuči kromirane pilule te boravak u sobi ispunjenoj enormnim količinama cvijeća, što dovodi Colina do bankrota.
Gondryja svakako treba pohvaliti zbog vješto dočaranog šarolikog i intrigantnog uma kakvog je posjedovao autor romana Boris Vian. Vian je često pio s Albertom Camusom i Jean-Paul Sartreom, bio je opsjednut američkim konzumerizmom i nosio je u sebi ljubav prema jazzu, glazbenom žanru kojeg je u ono vrijeme dodatno približio francuskoj publici. Tako su u filmu klizanje i šoping glavni izvori zabave, a neprestan dotok boja i energije inteligentno su spojeni s ondašnjom opsjednutošću distopijskim elementima (gomila ekrana i orvelijanska siva soba u kojoj na stotine ljudi ispisuju originalnu priču na pisaćim mašinama zalijepljenim na pokretnu traku).
Ono što treba napomenuti je neviđen kontrast između prvog i drugog dijela filma, toliko netipičan čak i za majstora estetske manipulacije kao što je Gondry. Paralele se mogu povući i u vidu početaka njegove karijere, posla koji ga je proslavio – redatelj glazbenih video spotova. Tako je prvi dio filma sličan njegovom radu na spotu za pjesmu Protection Massive Attacka – široka paleta boja koje je nemoguće izbrojati, fluidan i zanimljiv rad kamerom, papagaji kao DJ-i i divlja montaža koja u prvih 15 minuta lagano dotiče sve vizualne pupoljke koji se nalazi u ljudskoj glavi. Drugi dio filma, koji bi mogao izmoriti nestrpljiviju publiku, nalik je Gondryjevoj režiji na poznatom spotu za pjesmu Mad World u obradi Michaela Andrewsa i Garyja Julesa. Kako Chloe postaje sve bolesnija, tako i boje počinju blijediti, a snovoliku i poetičnu logiku prvog dijela zamijenili su mračni i klaustrofobični elementi drugog dijela – sobe postaju sve uže, oštra paučina se skuplja na prozorima, fotografija je siva/crno-bijela, Colinovi poslovi su sve depresivniji, a sav onaj šarm s početka je nemoćan pred turobnim temama bolesti i smrti koje, kao nepozvani gosti, tako rado vole pokvariti zabavu baš onda kada se čini da je sve u savršenom redu.
No, nije Gondry u zabludi. Zna da ne završavaju nužno svi susreti između muškarca i žene sretnim ‘sve-je-super’ poljupcem te da životna magija može poprilično brzo izgubiti sve čari ako joj to dopustimo. Ne postoji nikakav faux pas u takvom pristupu.
