Molim li se samo tišini? (“Silence”, M. Scorsese)
Kada je 1988. godine Martin Scorsese završio sa snimanjem filma “The Last Temptation of Christ”, njegov izvorni plan nije bio snimiti biografsku krimi dramu, nego nastaviti svoje istraživanje religijske tematike. Osjetivši da moment nije dovoljno dobar, da mu je potrebno nešto više od onog što je Hollywood u tom momentu mogao ponuditi, odložio je svoje planove za adaptaciju knjige “Silence” u stranu te snimio nepremašeni “Goodfellas”. Projektu se vratio dvadeset godina poslije, za glavne uloge pripremao Daniela Day-Lewisa i Benicia del Tora, a zatim ponovno odložio svoje planove za snimanje filma na neko vrijeme. Nakon gotovo tri decenije od izvorne želje za adaptacijom, Scorsese je priveo kraju svoju historijsko religijsku dramu prema djelu autora Shûsaku Endô-a (prethodno već adaptiranu u filmove “Chinmoku” i “Os Olhos da Ásia”) i, naravno, svi postavljaju pitanje – zar je zaista vrijedilo čekati skoro trideset godina da se snimi ovaj film?
“Silence” prati dva portugalska svećenika, Garupea (Adam Driver) i Rodriguesa (Andrew Garfield), na crkvenom putovanju u Japan sa zadatkom da pronađu svog nekadašnjeg učitelja Ferreiru (Liam Neeson) koji je tamo poslan prije njih u svrhu širenja katoličanstva. Kako je u pitanju rad Scorsesea, naravno da stvari ne ostaju na ovoj jednostavnoj premisi te da put i potraga nisu samo prezentirani čisto fizički, nego imaju i duhovnu ulogu. Put koji je pred protagonistima koncipiran je da prati duhovno kretanje od čvrstog vjerovanja, preko iskušenja u vidu proživljenja patnje do samog spasenja (te oprosta grijeha za sljedbenike).
“Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju.” (MK 16:15)
U prvom segmentu Garupe i Rodrigues pri dolasku u Japan propagiraju vjeru među lokalnim stanovništvom, postaju čvrsti u svojim naumima i samim tim spremni da ustraju protiv japanskih tradicionalista koji ne dopuštaju širenje nove vjere. Segment iskušenja ustvari je prikriveni Scorseseov uspon protagoniste na koji smo već svi navikli iz prethodnih filmova. Što se više svijet oko Rodriguesa ruši, što više ljudi pati, njegov uspjeh, uzdizanje u više sfere je sve više očit, do trenutka u kojem svećenik u vodi ugleda lik Kristov umjesto vlastitog odraza. Finalni segment filma, spasenje, preispituje odluke portugalskih svećenika zašto žrtvuju svoje sljedbenike kada bi ih vlastitom žrtvom mogli spasiti. Napredak, kroz ove nepisane cjeline, dešava se Rodriguesovim oglašavanjem Bogu u znak zahvalnosti, nakon čega slijedi Božja tišina te izlaganje kršćana novim mukama.
“Prije nego se pijetao dvaput oglasi, triput ćeš me zatajiti.” (MK 14:72)
Kichijirou je lik o kojem je potrebno zasebno govoriti zbog njegove kompleksnosti. Dok svećenike pratimo od prvog trenutka putovanja, od vjerovanja, putovanje Kichijiroua za gledatelje počinje njegovim padom na iskušenje. Iskupljenje, za kojim je ovaj lik u potrazi čitav film, nosi zanimljivu ironijsku crtu. Svaki put kada se Kichijirou pokaje i prihvati Boga, iznova dolazi pred iskušenje, žrtvovanje sebe za spasenje drugih, te uporno bira izdaju Boga.
Sama potraga za svećenikom Ferreirom protagoniste će odvesti na potragu za Bogom, dokazima njegovog postojanja te potragom za sobom i svojom vjerom. Kamerom koja je uvijek u blizini radnje ali nikada direktno na njoj, te posjedovanjem uvida u misli protagoniste gledatelje se postavlja u poziciju sveznajućeg koji sjedi i ne djeluje, jer zna da će se finalni ishod putovanja Garupea i Rodriguesa odigrati epski.
“Neki od ovdje nazočnih neće okusiti smrti dok ne vide da je kraljestvo Božje došlo u sili.” (MK. 9)
I je li zaista bilo potrebno čekati tri decenije da Scorsese snimi film koji je treća adaptacija istog književnog djela? “Silence” je jedinstveno djelo u filmskom opusu velikana, tematski zreliji od ostalih radova postavljajući fokus na gledatelja i njegove osjećaje. U pitanju je film koji od nas traži da mu vjerujemo i da izdržimo 160 minuta torture kako bi doživjeli spasenje, ali i dalje želi da sumnjamo i propitujemo. Ipak, kako je dio filmografije Martina Scorsesea, najpravedniji sud ovom filmu ne može donijeti individua, već samo vrijeme.
