Eurofilm: Što učiniti kad vam je dijete demon? (”We Need to Talk about Kevin”, L. Ramsay)
Čak je i biću s manjkom empatije i viškom hladnokrvnosti jasno da je roditeljski identitet neizrecivo težak; istovremeno i najstrašnija i najljepša stvar koja vam se može dogoditi. Jasno, djeca kao djeca, uvijek će biti zločesta i neposlušna, ali kada vam je sin jedna post-moderna verzija malog Damiana iz filma The Omen, nemoguće je ne osjetiti što zapravo znači doživjeti živčani slom.
To se dogodilo i Evi (Tilda Swinton), uspješnoj spisateljici koja živi s obitelji u tipičnom američkom predgrađu. Njezin je suprug Franklin (John C. Reilly) stalno odsutan i u obiteljskom okruženju zauzima karakteristike zbunjenog fikusa. Iako već neko vrijeme žive u toj kući, police su konstantno prazne i svi potencijalno opasni predmeti su uklonjeni. Razlog tomu je Kevin, emocionalno hladno i čudovišno stvorenje čije se zle radnje prati kroz nekronološki narativ kojeg bi bio grijeh sastaviti po normalnoj vremenskoj crti. Njegov je urođen sadizam izvrstan alat kojeg koristi kako bi naudio svima oko sebe – ponajviše majci. Taj narativ najvećim dijelom funkcionira upravo zbog glumačkih izvedbi. Kevin kao trogodišnjak je razmaženo i iritantno derište koje konstantno traži pažnju svoje majke. Ako je to uobičajeno psihološko stanje mališana, ono što radi sa sedam godina je već zabrinjavajuće. Neprekidno uznemiravanje sestre i davanje zlih pogleda prema majci rezultira time da mu u bijesnom napadaju slama ruku.
Kevin ipak svoj najokrutniji oblik formira u tinejdžerskoj dobi, čiji lik zauzima Ezra Miller. Nakon što počini jezivi zločin u srednjoj školi, dobivamo kompletnu sliku njegove tamne strane, ako je uopće i postojala ona svjetlija. Pritom, kompleksna i slojevita veza njega i majke dovedena je do savršenstva. Ona naime kroz film odaje dojam izmučene majke koja to dijete zapravo nije ni htjela. Sukladno tomu, Kevin djeluje kao demonsko sjeme koje nije ni tražilo da se rodi, i kao takvo kroz gradaciju postaje neizdrživa psihološka napast.
Stoga, ovaj je film u najvećoj mjeri ‘u vlasništvu’ sjajne Tilde Swinton. Kao fascinantna centralna figura, njena je uloga dualna. Istovremeno funkcionira kao majka, stvoriteljica života, ali i kao anti-heroina, autorica kompliciranog i zlog ljudskog bića za kojeg i sama kaže da je trebalo pobaciti. Time se pojačava majčinska krivnja, a njezin uznemirujući odnos sa sinom otpočetka je osuđen na propast.
Njezina mudrost i stoicistička sposobnost da održi pristojnu razinu razuma, čak i nakon brojnih monstruoznih eskapada njezinog sina, je zavidna. Najviše zaslužna za to je škotska redateljica Lynne Ramsay, koja je sa svojim odličnim osjećajem za priču vješto iskoristila scenarij napisan prema istoimenom predlošku spisateljice Lionel Shriver iz 2003.godine. Pritom publika dobiva sve strane jedne nesretne obitelji – izmučenu i gorku majku, odsutnog i nepromišljenog oca i dijete koje u svojoj kori ima upisano nešto što se mora nazvati jednim imenom – zlo.
Osim dramaturško-scenarističkih sastojaka, film krasi i maestralan zvučno-vizualni kolaž koji ga obogaćuje na jednoj funkcionalnoj razini, ali i koji stvara nekonvencionalnu i avangardnu atmosferu, nepravilno iskorištenu u brojnim filmovima današnjice. Prostora eskapizmu nema. Uostalom, postoji li on kada je epicentar problema upravo obiteljske prirode?