“What we talk about when we talk about love” (“Birdman”, A. G. Iñárritu)

U umjetničkoj praksi neizbježan je susret s uzorcima i strukturama koje onome željnog ostvarivanja vlastitog umjetničkog izričaja prvenstveno olakšavaju put. Unutar filmske prakse koja tendira prema filmu kao obliku umjetnosti, postoji nekoliko neprekršivih pravila oko kojih je moguće plesati, ali ne ih i zaobići – samo su se rijetki usudili eksperimentirati (kao primjerice Godard) i namjerno stati na žulj onom što podrazumijevaju osnove režije i scenaristike. I najosebujnija ostvarenja tako je moguće ogoliti do onoga što je srž samog medija (barem onog kakvog ga poznajemo). Ipak, izvan strukturalnog „što mora biti“, neizrečena tajna ostvarivanja autorskog potpisa (kojem svaki umjetnik teži) u postmodernističkoj eri u kojoj bivamo – u vremenu kada je sve već napisano i sve već, ne prožvakano nego ižvakano, najvjerojatnije leži upravo u dobro promišljenom skupljanju elemenata svega onog što je naše vrijeme dosada nakupilo. Elementarni zakoni fizike podrazumijevaju da od ničega ne nastaje nešto, kao što i svaki konzumer umjetničkih djela zna da ukalupljivaje ili plagiranje, ne dovodi određenog umjetnika do njegove slobode. U konačnici, ono što postaje nužno jest vještina traženja, traženja novog u starom, spajanja i začinjavanja istog vlastitim „ja“.

Redatelj Alejandro González Iñárritu, publici je dosada poznat po filmovima 21 Grams i Babel. Njegovo najnovije filmsko ostvarenje Birdman or (The Unexpected Virtue of Ignorance), pretend je za Oscara u čak 9 kategorija među kojima su i one najprestižnije – za najbolji film te za najboljeg redatelja. Sudeći po njegovoj posljednjoj uspješnici, Iñárritu poznaje tajne recepte orginalnosti i kvalitete 21.stoljeća, primijenjujući u Birmdanu spomenuti princip višeslojnosti nastale zahvaljujući stapanju različitih elemenata dostupnih iz područja povijesti umjetnosti kao i pop kulture. Iñárritu uspješno izbjegava žanrovske kalupe priklanjajući se manirističkim vodama miješanja drame i komedije (pa čak i fantastike) te cijeloj priči nadodaje metafilmski kontekst povezujući odabir postave i tematiku filma.

Kao što i Michaela Keatona ponajprije pamtimo po kostimu Batmana, takav je i njegov lik – Riggan Thomson svoju glumačku karijeru obilježio je ulogom Birdmana, superjunaka čiji je četvrti nastavak Thomson odbio snimati. Otprilike desetljeće poslije u Thomsonov život gledatelj ulazi nailazeći na njegovu polugolu (ili bolje rečeno, poluogoljenu) pojavu kako levitira u neurodnoj i oronuloj glumačkoj garderobi približavajući se kamerom sve bliže svakom riječi Birdmana čiji promukli, duboki glas neodoljivo podsjeća na onaj od Nolanovog Batmana. Jedno od pravila “dobre režije“ sugerira da, koristeći se svim dostupnim sredstvima, redatelj u nekoliko prvih kadrova sažme čitav film – Iñárritu u samoj špici citira Carvera koristeći fragment njegova djela koji odgovara na pitanje što je potrebno da čovjek može svoj život nazvati sretnim: “To call myself beloved, to feel myself beloved on the Earth“.

Carverove riječi popraćene su ritmičnim bubnjem koji se proteže kroz cijeli film, uspješno nadomještajući glazbenu šarolikost. Prvi kadar nakon špice, prije samog susreta s Thomsonom i njegovom garderobom, kadar je kometa koji se obrušava. Jedan rez poslije u tišini smo Thomsonova prostora i očekujemo prve riječi Birdmana. U tih nekoliko prvih sekundi filma, prije nego što Iñárritu pokrene svoju kameru, najsnažnije smo prisutni u samoj srži onoga što nas tek očekuje – u toj potrazi za identitetom, priznanjem i načinom na koji treba voljeti te odgovorom na pitanje vole li nas drugi ako nas ne vole kako bismo mi to željeli.

Poput užarenog kometa upalog u neku novu atmosferu, Thomson pokušava ponovno etablirati svoje ime, čineći to izvan Hollywooda, na daskama što život znače – na Broadwayu, pri tome u daleko lošijem financijskom stanju nego u zlatnim danima Birdmana, rastavljen od svoje žene (Amy Ryan) i u zahladnjelom odnosu s buntovničkom kćeri (Emma Stone). Adaptirajući, režirajući i glumeći u predstavi napravljenoj po kratkoj Carveroj priči “What We Talk About When We Talk About Love”, Thomson isponova (ili bolje rečeno, po prvi puta) ustanovljuje svoj umjetnički identitet. U lošim produkcijskim uvjetima on je osuđen i na lošiju glumačku postavu, ali zvijezde će mu se nasmiješiti (doslovno, ali i upitno: jesu li se uistinu nasmiješile) i izazvati reflektor da se uruši na glavu nesposobnog Thomsonovog glumačkog partnera te ga dovesti do, od kritike priznatog, Mikea Shinera (Edward Norton) s kojim će, s druge strane, vrlo brzo ući u kreativne sukobe.

Trenutak u kojem Iñárritu pogurne kameru, izvlačeći nas iz meditativne i intimne atmosfere koju ostvarujemo s likom Thomsona, sve postaje kaotično, kao što je i sama ikonografija prostora, ali i njegov duh. Odjednom, cijela radnja kreće u nepovratni pogon. Ono za što je dosada Birdmanu kao filmu kritika najviše laskala – osjećaj da je cijeli film snimljen u jednom neprekinutom kadru (gdje gledatelj kao da sam prati likove filma), s jedne je strane opravdano kazališnim ambijentom koji podrazumijeva konstantnu napetost i žurbu te neprekidno kretanje unutar svog skučenog intimnog prostora. Način je snimanja Iñárritu omogućio i da stvara interesantne odnose među likovima, no s druge strane, u nekim trenucima konstantnom potrebom da udovolji pravilima kamere, stvara osjećaj da ono u kadru nije u fokusu nego je naglasak na samom pokretu. Snažan režijsko-stilski izbor koji je Iñárritu učinio svakako je dao identitet filmu, ali teško je poreći da u pokojem trenutku iscrpljuje gledateljsko oko te evocira osjećaje „filma atrakcije“ kojeg Iñárritu istovremeno ironizira.

Iako je Iñárrituovo očito ismijavanje popularnih filmova o superjunacima koji preplavljuju industriju,  uvjetovalo i sam naslov filma pa djelomično i izbor glumaca (kao što je spomenuto, Keaton je svojevremeno igrao Batmana, ali i Stone i Norton imali su uloge u takvoj vrsti filmova), njegova je doza crnog humora možda jača po pitanju ironizacije Hollywooda kao takvog, ali i odnosa Broadwaya s Hollywoodom te generalno filmsko-scenskog posla i umjetnosti. Sučeljavajući s jedne strane dekadentnog Thomsona koji prvenstveno sam ne može odvojiti ime Birdmana od onog što jest, sve više i više zapadajući u očaj koji zahtjeva ekstremne mjere u svom razriješenju ne bi li Thomson pronašao svoj umjetnički i osobni identitet, te s druge strane Shinera koji, iako je utaboren i priznat kao umjetnik, kao glumac (a ne tek akcijska figura), jednako kao i Thomson, ne postoji, ne uspjevajući živjeti u vlastitom tijelu nego samo u tijelu što stoji na daskama, Iñárritu preispituje i ironizira tu čovjekovu (odnosno umjetnikovu) potrebu za vanjskom potvrdom. Uvodeći i lik kazališne kritičarke koja u baru obećaje Thomsonu da će uništiti njegovu predstavu, osvećujući se tako njegovoj „vrsti“ – pompoznim holivudskim licima što ne znaju što je umjetnost, Iñárritu s jednakim ironijskim odmakom otvara pitanje: gdje uopće stanuje umjetnost?

Konačno, Iñárrituova ironičnost polazi od samog konteksta filma; postavljajući priču Birdmana na prostor Broadwayja s holivudskim licem na kazališnim daskama, Iñárritu daje svojevrsni komentar na suvremenu kulturu, ali ispod toga, čini se pogrešno prozivati Birdmana prije svega crnom komedijom budući da ga cijelo vrijeme osjećamo mnogo više kao kompleksnu dramu koja se upravo bavi pitanjem naslova Cartorove priče: What We Talk About When We Talk About Love. Puno snažnije iz Iñárrituova filma probijaju pitanja o unutarnjem ja – tko smo mi za sebe i što bismo voljeli biti, ali još jače probijaju ona pitanja o tome kako volimo i kako smo voljeni. Iako pomalo plošno postavljen lik Emme Stone kao pobijesnjele kćeri koja ima problema s ocem, svakom sekundom filma, Iñárritu je produbljuje u njenoj potrazi za kompromisom s ocem i razvijanju odnosa sa Shinerom koji, također, probija barijere onog što je poznavao kao ljubav koja mu pripada. Ne zazirući od upotrebe fantastičnog, Iñárritu ostvaruje odnos između Thomsona i Birdmana (koji ujedno obilježava i njegovu bujajuću pomahnitalost), omogućavajući, s jedne strane Thomsonu nadprirodne moći, ali i liku Birdmana da ga oblijeće. I u tom odnosu redatelj otvara pitanje ljubavi gdje kompromis moraju pronaći prošlost i sadašnjost, istovremeno pokušavajući naći ispravan kanal za ljubav kroz koji će moći prodrijeti vanjski svijet. Do kraja neizrečenim završetkom filma, Iñárritu možda spaja ono što jest i što je bilo, kao neodvojive supstance koje se očituju i iznutra i izvana, ali ostaje pitanje: jesu li pronašli ljubav?

Brojne nominacije što su pristigle na adresu glumačke postave Birdmana potvrđuju ono što je svakom gledatelju jasno – da je riječ o, do savršenstva dotjeranoj, glumačkoj izvedbi sviju glumaca na čelu s Keatonom. Iako će Birdmana u duelu s Boyhoodom Oscar možda zaobići, ova crna komedija, ozbiljnija nego većina drama, primjer je pomno promišljenog autorskog slojevanja kojeg je neupitno inspirirao jedan svijet, ali je njegovu srž moguće primijeniti na svaki i koja je kao takva, dostojna nagrade. Iñárrituova stilizacija gotovo ni u jednom trenutku ne postaje neopravdana ili nekoherentna, čineći Birdmana oglednim primjer suvremene uspješne tendencije k artizmu u filmu.