Festival svjetske književnosti: Slavenka Drakulić govori „O čemu ne govorimo”
Na ovogodišnjem Festivalu svjetske književnosti sudjelovala je jedna od naših najcjenjenijih spisateljica i novinarki, Slavenka Drakulić – poznata po djelima Smrtni grijesi feminizma, Tijelo njenog tijela, Café Europa, Hologrami straha, Mramorna koža, Frida ili o boli, Dora i Minotaur te mnogim drugima.
U sklopu tribine Razotkrivanje predstavila je novu knjigu O čemu ne govorimo, zbirku sastavljenu od petnaest kratkih priča koje se bave tabuima suvremenog društva – temama o kojima u ozračju moderne svakodnevice fokusirane na ono površinsko, nitko ne progovara.
Drakulić je, dotaknuvši se priče o djevojčici koja se boji ući u more jer je kratkovidna, otvorila pitanje identifikacije čitatelja s pričom, naglašavajući da priča nije samo autoričina, da je svatko iščitava povezan sa svojim iskustvom. U svim njezinim djelima prisutno je suočavanje s teškim temama, onima o kojima drugi ne pišu. Dodaje i to kako je pisanje je i način otpora prema autoritetu koji je osjećala još kao djevojčica, a kasnije se taj otpor pretočio u njezin odrasli život, ali i kreativni rad.
O čemu ne govorimo govori o usamljenosti. Iskustvu koje je tako intenzivno i univerzalno, a nitko ga se ne usuđuje spominjati. Naglasila je da, osim toga što samoća nije popularna tema, nema se o njoj ni kome reći baš zato što si usamljen, a i da imaš – ne znaš ni kako to artikulirati.
Njezine priče, kao ni beletristika općenito, nisu autobiografije, ali imaju autobiografske elemente, priznaje Drakulić, pritom naglašavajući da su u nekima od njih to samo natruhe, dok su druge bazirane na njezinu stvarnom životnom iskustvu, kao što je priča o COVID-u. U njoj spisateljica prenosi svoje iskustvo bivanja na respiratoru tjedan dana, (ne)proživljavanju praznine te zaključka da nas vrlo tanka koža drži na okupu.
Krhkost i nemoć provlače se i u drugim dijelovima knjige, kao recimo u priči u kojoj žena u poznim godinama osjeti strast i pita se što bi bilo kad bi bilo. Žaljenje za neproživljenim, propadanje ljudskog tijela, sram, gubitak, svijest o vlastitoj nadolazećoj smrti kroz pisanje oporuke neke su od središnjih tema s kojim se spisateljica hvata ukoštac, a koje drugi često izbjegavaju u dobu kulta mladosti i ljepote.
Ipak, kao kontrast težini samoće, pojavljuje se sveprisutna nada u obliku ljudskog nagona za samoodržanjem, kao najjačim instinktom koji čovjek nosi u sebi. Dodaje, upravo taj nagon u najgorim vremenima – kao što je, primjerice, ono ratno – čovjeka opredjeljuje za dobro ili za zlo.
Voditelj tribine te glavni urednik Frakture Seid Serdarević zaključio je da je O čemu ne govorimo knjiga o veličanstvenoj želji da se ostane živ. Drakulić je to potvrdila, pri čemu je naglasila da je toliko ljudske sitničavosti i zavade, a tako uzaludno, kad nas sve čeka ista sudbina. Zato moramo biti ljubazniji jedni prema drugima, naglasila je, spomenuvši pritom Irenu Vrkljan, spisateljicu od koje je mnogo o tome naučila i kojoj je knjiga i posvećena. Publika je, čini se, lekciju brzo usvojila, nagradivši gošću tribine pljeskom čije je trajanje potvrdilo da nam Slavenka Drakulić zaista nedostaje u Hrvatskoj.
