novo u kinu
29. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 2 minute Povratak Poa, pande koja ne oprašta kung-fu te nova suradnja Godzille i Konga, vječitih rivala koji su u stvarnom životu dobri kolege, obilježit će ovaj filmski mjesec.

22. veljače 2024.

Vrijeme čitanja: 14 minute Stiže nam Dora, a naši Eva Juraški, Helena Kezerić i Patrik Horvat raspisali su dojmove oko natjecateljskih pjesama uoči prvog polufinala.

Film

Filmski vremeplov: Kako smo recikliranjem stvorili smeće

hororci
Foto: Pixabay
Vrijeme čitanja: 4 minute

Razvoj tehnologije, komunikacijskih sredstava i globalizacija rezultirali su razvoju znanosti i umjetnosti pa tako i sve naglijim zaokretima u filmskoj industriji. Dakako, promjene su zahvatile sve žanrove, a s vremenom se počela i javljati sve veća potreba za ostvarivanjem profita što je, po skromnom mišljenju mnogih kritičara, uzrokovalo i postepen pad kvalitete sadržaja koji su filmovi nudili.

Isprva se filmovi jezive tematike nisu ni nazivali hororcima, taj se izraz nije počeo upotrebljavati sve do 1930-ih. Da se ne radi o slučajnosti svjedoči nam i sadržaj takvih filmova koji su se više oslanjali na elemente romantične melodrame s „tamnom notom“. Za razliku od onoga što mi danas podrazumijevamo pod nazivom horora, ono što bi se u tadašnje vrijeme moglo staviti pod taj pojam nije nimalo slično ni poznato.

Veliki prasak

U prvih 20 godina prošlog stoljeća, redatelji su gotovo pa redovito uzimali inspiraciju iz poznatih romana i krimića budući da je do tada knjiga imala najveći utjecaj i bila široko rasprostranjena. Tada su nastale prve adaptacije filmova poput Frankesteina i Dr. Jekylla, dakako u puno drugačijem i nama danas, smiješnom formatu nijemih uradaka.

Kroz 20-te i 30-te počeli su se javljati prvi filmovi sa zvukom, a potom i oni u boji što je označilo veliki, nagli ulazak u – takoreći – adolescenciju horor žanra. I danas vjerojatno najpoznatiji uradak iz tog razdoblja je Nosferatu (1932) koji je na Rotten Tomatoes i dalje drugi najbolje ocijenjeni horor svih vremena.

Da ne duljimo s povijesnim pregledom, u daljnjem je razvoju horor sve više i češće doživljavao nagle promjene zbog velikih dostignuća i noviteta u tehnologiji te znanosti. To je uzrokovalo i javljanje novih sub-žanrova, a oni koji su to vjerno i pratili, uvidjeli su da se nije uvijek radilo o pozitivnim zaokretima. Baš naprotiv, krenulo se s trendom uspona, no kako se stoljeće približavalo koncu i 21. bilo na vratima, tako je kvaliteta počela drastično opadati.

Oni su predodredili budućnost

U kontekstu pozitivnih trendova neizostavno je nekoliko redatelja počevši od neosporivo najzaslužnijeg Alfreda Hitchcocka. Svi će se složiti da im se još danas sledi krv u žilama na scene iz filma Psycho (1960) i prizore iz The Birds (1963). S jedne je strane utemeljio slasher žanr sa svojim najpoznatijim Normanom Batesom u Psycho, donio potpuno nove elemente i odredio putanju po kojoj će se horori u budućnosti razvijati. Uz inovaciju istodobno je uspio zadržati psihodeličnu atmosferu koja svakog trenutka gledatelja drži u napetosti i potiče paniku – ono što su se mnogi trudili nakon njega, no baš im i nije uspjelo.

Važno je istaknuti i Georgea Romera kao tvorca zombie hororaca. Otvorio je put brojnim redateljima i izdavačkim kućama koji su, nakon što je on probio led, zaradili milijune i popularnost izgrađene na Romerovim temeljima. Najpoznatiji po remek djelu Night Of The Living Dead iz 1968. godine. Romero je uspio spojiti suptilnu akciju s elementima horor klasika, uz neprestanu i neizostavnu napetost i strah, i baš to je ono što je svim sličnim filmovima poslije, uistinu jako nedostajalo – kohezija akcije i jeze.

U kategoriju slavnih redatelja bilo bi dobro nadodati Johna Carpentera i Wesa Cravena koji su, povodeći se Hitchcockovim trendovima, unijeli znatne inovacije tako približivši i usavršivši horor žanr – bar što se tiče slasher sub-žanra. Iako su obojica bili pod uvelike pod utjecajem svojih predaka u profesiji, teško da možemo reći da su bili isključivo „imitatori“. Carpenter je svojim homageom Hitchcocku – filmom Halloween (1978) predstavio ubojicu bez lica, a navedeni je uradak postao pionirom postmodernističkog horor filma.

Michael Myers kao dječak-ubojica u Halloweenu (1978)
Foto: Official Trailer – YouTube
Groteska kao dašak inovacije

Wes Craven, s druge strane, poznatiji je kao mnogo brutalniji, čak i od Carpentera i Hitchcocka. On je, po mojem skromnom mišljenju, do kraja usavršio slasher filmove i zadužio svijet, ne samo jednom, već u nekoliko navrata s nekoliko poznatih filmova ili serijala. Istaknuo bih A Nightmare On Elm Street (1984), uradak koji je po sinovemu bio veliki šok u industriji. Prvenstveno je unio grotesku u glavnog antagonista, dajući mu spaljeno tijelo i noževe umjesto prstiju, a potom i u interpretaciji scena koje su bile odviše krvave i „sirove“, necenzurirane. Dodamo li tome i glazbu, odabir srednjoškolaca kao ranjivih likova, Craven je uistinu šokirao publiku i kritičare, na veoma pozitivan, no istovremeno gnjusan i gadljiv način. Od njegovih je remek djela bitno dodati i serijal Scream koji je započeo 1996., a nedavno je proslavio i svoj 20. rođendan.

Gdje je nestao čovjek? Gdje se skrivao?

Našao bi se još pokoji hvalevrijedan redatelj, shodnu tomu i nekoliko filmova vrijednih vašeg vremena, no neću se posebno zadržavati na tome nego ću se osvrnuti na suvremene trendove (ako ih tako uopće možemo nazvati) u ovomu žanru. Otprilike početkom 2000-ih godina, počela je sve veća potreba za stvaranjem, upotrijebit ću jedan oštar izraz, jednokratnih hororaca. Oni su bili zamišljeni da ih jednom pogledate, opustite se uz jeftinu priču i lošu glumu i možda malo zaprepastite, a onda sve pada u zaborav.

Postoje barem dva razloga stvaranja takvih filmova, a prvenstveno (1) bih istaknuo potrebu za što većom zaradom (a takvi filmovi ostavljali su prostora za nastavak – još veći profit), a usto je (2) nestalo inspiracije za bilo što inovativno. S tim da potonji razlog proizlazi iz prvog – zbog prebrze i masovne produkcije hororaca kvaliteta je pala u zaborav, a inovacije su se istrošile. I onda se dogodilo što? Pogodili ste, dragi čitatelji, novopečeni redatelji 21. vijeka posegnuli su za davno pokopanim, no da se razumijemo, jako dobrim primjercima horor filmova i počeli izrađivati remakeove.

Ponavljanje je majka znanja?!

Remake, iz iskustva, gotovo nikada nije bolji pa čak ni u razini s originalom. Međutim nosi zvučno ime, filmska ekipa složi dobar trailer i cilj je postignut! Zagrizli ste mamac, otišli u najbliži Cinestar i kupili ulaznicu. Jer kako se danas mjeri vrijednost filma? U broju prodanih ulaznica na premijeri, dakako! Ona izrazita manjina redatelja koja se u posljednje vrijeme ne bavi obradom i recikliranjem starih uradaka, oni pak recikliraju pojedine elemente, vrlo često na pogrešan i neodrživ način, pa dobijemo uratke poput The Boy (2016) ili Conjuring 2 (2016).

Dodamo li  tome i pokušaje revitaliziranja zombie horor filmova poput serijala Resident Evil, započevši s dobrom pričom supružnici Milla Jovovich i Paul Anderson od tih su filmova uspjeli napraviti negledljivo ruglo nestajućih glumaca i likova, izgubljene priče s mumbo-jumbom posebnih efekata. Jedino što je tim filmovima karakteristično jest dobro korištenje green screena – što vam govori u kolikoj je mjeri situacija zapravo loša.

Kada se osvrnemo na sadržaj koji nam se nudi, danas je gotovo nemoguće i očekivati pojavljivanje ili pak vraćanje nekih starih, ali pozitivnih trendova koji bi otklonili opustošenost ovog žanra. Svaka čast izuzecima, no čini se da su loše ideje, loša gluma i loša realizacija na platnu jedino što je ostalo strašno i jezivo u horor filmovima.

Be social

Komentari